Berijev Be-10

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Berijev Be-10
Avioni Berijev Be-10 u letu
Opšte
Dimenzije
Masa
Pogon
Performanse
Početak proizvodnje1958. do 1961.
Uveden u upotrebu1959.
Povučen iz upotrebe1968.
Statusneaktivan
Prvi korisnikSovjetsko mornaričko vazduhoplovstvo
Broj primeraka27
Dužina33,10
Razmah krila22,30
Visina11,03
Površina krila111,80
Prazan24.100
Normalna poletna45.000
Maks. masa pri uzletanju48.500 kg
Maks. spoljni teret3.300 kg
Turbo-mlazni motor2 h TRD Lюlьka AL-7RB
Potisak TMM2 h 71,2 kN
Brzina krstarenja800 km/h
Maks. brzina na Hopt880 km/h
Dolet4.810 km
Plafon leta12.500 m

Berijev Be-10 (rus. Beriev Be-10) je hidroavion na mlazni pogon koji je projektovala i izradila kompanija OKB Berijev (TANTK Beriev). Projektovan je kao izviđački avion i patrolni bombarder sa 3 člana posade. Bio je to dvomotorni hidroavion sa turbomlaznim motorima Lюlьka AL-7RB[1].

Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]

Motor Lюlьka AL-7 aviona Berijev Be-10
Crtež aviona Berijev Be-10 u 4 projekcije

Konsatrukcioni biro OKB-49, pod rukovodstvom Georgij Mihajlovič Berijeva, projektovao je i napravio hidroavion-leteći čamac na osnovu zahteva vlade SSSR-a. Leteći čamac na turbomlazni pogon za izviđanje, bombardovanje, napad torpedima i postavljanje mina na otvorenom moru trebao je da ima sledeće performanse: maksimalnu brzinu od 950 do 1.000 km/h, dolet od 3.000 km, praktičan plafon od 14.000-15.000 m, i poletanje i sletanje na vodenu površinu pri talasima visine 1,5 m[2].

Avion je u serijskoj proizvodnji dobio naziv Berlijev Be-10. Bio je to dvomotorni visokokrilni monoplan sa mlaznim motorima u korenu krila, leteći čamac potpuno metalne konstrukcije. Prvi put je poleteo 20. maja 1956.

Tehnički opis[uredi | uredi izvor]

Tehnički opis napravljen na osnovu izvora[2][3]

Trup je potpuno metalne polu monokok konstrukcije. To je ustvari čamac sa kobiličastim dnom kaskadnog tipa što olakšava avionu poletanje zbog smanjenog otpora. Trup je bio podeljen vodonepropusnim pregradama na devet odeljaka, što je omogućavalo da letelica ostane na površini kada su bilo koja dva odeljka poplavljena. U pramčanom delu trupa se nalazi kabina navigatora i radiooperatera (strelca). Na gornjem delu trupa se nalazi kokpit za pilota koji se nalazi u centralnom delu trupa kako bi pilot imao bolju preglednost. Koopit ima poklopac od pleksiglasa u obliku kaplje. Kabine posada se greju toplotom izduvnih gasova motora. Ova toplota se takođe koristi za odleđivanje vitalnih letnih delova aviona. Najveći deo trupa aviona zauzima tovarni deo trupa sa donjim vratima u koga se smešta naoružanje, protivpodmornička torpeda, slobodno padajuće bombe ili dubinske mine. Na pramčanom delu trupa sa obe strane se nalazi po jedan automatski top. U repu aviona se nalazo jedan dvocevni automatski top elektronski upravljan sa radarom.

Pogonska grupa je sastavljena od dva turbomlazna motora Lюlьka AL-7RB potiska 71,2 kN svaki. Motori su ugrađeni ispod krila na mestu spoja krila i trupa aviona.

Krila Avion Be-10 je po klasifikaciji gornjokrilac čija su krila kosa u odnosu na osu trupa. Krilo je sastavljeno od tri dela. Središnji deo krila sa gondolama motora i trupom predstavljaju jednu celinu. Od motora do kraja, polukrila su trapezastog oblika, popuno metalne izrade i osnovne (noseće) konstrukcije i obloge. Polukrila imaju negativan diedar tako da krila padaju ka vodenoj površini. Na krajevina krilnih konzola su pričvršćena sa donje strane dva neuvlačiva potporna plovka. Plovci su metalne konstrukcije i podeljeni su vodonepropusnim pregradama. Krila su opremljena zakrilcima i eleronima iste konstrukcije kao i krila.

Repne površine: vertikalni stabilizator i kobilica (trup) čine jednu celinu i potpuno su metalni. Horizontalni stabilizatori se nalaze nešto ispod polovine visine vertikalnog stabilizatora, imaju pozitivan diedar, strelastog su oblika i konzolno su pričvršćeni za njega. Kormilo pravca i dubine imaju metalni okvir i oblogu od al-lima.

Stajni trap ima tri noge sa po dva točka (udvojeni točkovi). Prednje noge su ispod krila a treća noga se nalazi ispod repa aviona. Stajni trap kod ovog aviona služi umesto kolica za izvlačenje hidroaviona na suvo tlo. Ovaj avion nije amfibija koja je u stanju da sleće i poleće i sa suvog tla i vodenih površina. Po porinuću hidroaviona Be-10 u vodu, noge stajnog trapa koje su pričvršćene za bokove trupa se skidaju, da ne prave dodatni otpor avionu pri kretanju po vodi ili letu kroz vazduh.

Naoružanje[uredi | uredi izvor]

Streljačko naoružanje aviona Berijev Be-10 se sastojalo od četiri topa NS-23 kalibra 23 mm a bombardersko od torpeda ili bombi smeštenih u borbenom prostoru do ukupne težine od 3.300 kg.

Naoružanje aviona: Berijev Be-10
Vatreno (streljačko) naoružanje
Top
Broj i oznaka topa 4 h NS-23
Broj granata 200 svaki
Kalibar 23 mm
Mitraljez
Bombardersko naoružanje (bombe)
Klasične avio bombe 12 x FAB-250 / 1 x FAB-3000 / 3 x torpeda
Ukupna masa 3.300 kg
Raketno naoružanje (rakete)


Verzije[uredi | uredi izvor]

  • M-prototip - prototip aviona Be-10 prvi put poleteo 20. maja 1956. napravljen 1 komad.
  • Be-10 - serijski pravljen model od 1959 do 1961. proizvedeno 27 komada.
  • Be-10 trener - konvezrija standardnog Be-10 sa dva pilotska sedišta namenjen obuci pilota.
  • M-10 - konverzija standardnog Be-10 bez naoružanja napravljen za obaranje rekorda brzine i visine hidroaviona.

Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]

Ukupno je proizvedeno 27 aviona Berijev Be-10, faktički dve eskadrile. Iako je ovaj aviom prvi put poleteo 1956. godine njegova operativna upotreba je počela tek 1959. godine. Sve ovo je bila posledica naučno tehničkih problema koji su se pojavili korišćenjem turbomlaznih motora kod hidroaviona.

U leto 1959. 977. Nezavisni mornarički izviđački vazduhoplovni puk sa sedištem na poluostrvu Krim počeo je da se prenaoružava sa Be-6 na Be-10. Ovaj puk sa dve eskadrile postao je jedina jedinica sovjetske mornarice koja je koristila avione Be-10 i izabrana je zbog neposredne blizine proizvođača što je omogućavalo brzo rešavanje problema koji bi se pojavili u toku eksploatacije.

Godine 1961. 977. je preimenovan u 318.Nezavisni ASV vazdušni puk. U leto iste godine Be-10 je debitovao u javnosti kada su četiri aviona kojima su upravljali potpukovnik Adrijevski, major Borisenko, major Gordejev i kapetan Ponomarenko, napravila formaciju za vreme proslave Dana mornarice u Lenjingradu. Ubrzo nakon toga, nekoliko Be-10 privremeno je raspoređeno u slatkovodno jezero Pleščejevo kako bi učestvovali u preletu na Dan avijacije 1961. u Moskvi-Tušino.

Uprkos nekoliko godina aktivne službe (operativno korišćen do 1968. godine), Be-10 nikada nije zvanično uvršten u inventar sovjetske mornarice (tretiran je kao eksperimentalni aviona). Ono što je takođe vredno pomenuti, Be-10 drži rekord FAI klase za brzinu i visinu leta[4].

Poštanska marka SSSR-a sa slikom aviona Berijev Be-10

Zemlje koje su koristile avion[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.aviastar.org/air/russia/be-10.php
  2. ^ a b http://www.airwar.ru/enc/sea/be10.html
  3. ^ Arseniev E.V, Berne L.P i dr. Istoriя konstrukciй Samoletov v SSSR 1951-1965 gg. Moskva: Mašinostrenie. 2002. ISBN 5-217-02918-8.
  4. ^ „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 01. 04. 2023. g. Pristupljeno 01. 04. 2023. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Arseniev E.V, Berne L.P i dr. Istoriя konstrukciй Samoletov v SSSR 1951-1965 gg. Moskva: Mašinostrenie. 2002. ISBN 5-217-02918-8.
  • Gordon, Yefim; Andrey Sal'nikov; Aleksander Zablotskiy (2006). Beriev's Jet Flying Boats. Red Star. Vol. 28. Hinkley: Midland publishing. pp. 21–48. ISBN 1-85780-236-5.
  • Alexander, Jean (1975). Russian aircraft since 1940. New York, New York: Putnam. pp. 61–63. ISBN 0-370-10025-5.
  • Karl-Heinz Eyermann, Wolfgang Sellenthin: Die Militärluftfahrt der UdSSR. Zentralvorstand der Gesellschaft für Deutsch-Sowjetische Freundschaft, 1967, S. 42.
  • Enzo Angelucci et Paolo Matricardi (trad. de l'italien), Les avions, t. 5 : L'ère des engins à réaction, Paris/Bruxelles, Elsevier Sequoia, coll. « Multiguide aviation », 1979, 316 p. (ISBN 2-8003-0344-1), p. 235.
  • Jean Alexander, Russian aircraft since 1940, New York, Putnam, 1975, pp. 61-63, ISBN 0-370-10025-5.
  • Bill Gunston, The Osprey Encyclopedia of Russian Aircraft from 1875 - 1995, London, Osprey Aerospace, 1995, ISBN 1-85532-405-9.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]