Bitka za Solomonova ostrva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Nova Gvineja, Bizmarkova i Solomonova ostrva.

Bitka za Solomonova ostrva bila je jedna od najtežih kampanja Pacifičkog ratišta u Drugom svetskom ratu. Vođena od 7. avgusta 1942. do kraja 1943, bitka za Solomonova ostrva obuhvata bitku za Gvadalkanal i kampanju za osvajanje centralnih Solomonovih ostrva. Završena je pobedom saveznika.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Posle poraza kod Midveja (juna 1942), Japanci su počeli da užurbano konsoliduju osvojeno područje: poslebnu pažnju poklopnili su južnom Pacifiku. Zato su u toj oblasti držali 17. armiju, 11. vazduhoplovnu armiju, 8. pomorsku flotu i specijalne mornaričke desantne jedinice. Da bi učvrstili kontrolu nad Solomonovim ostrvima, u julu su na ostrvu Gvadalkanalu počeli da grade aerodrom, a na Novoj Gvineji, posle iskrcavanja na severoistočnu obalu, pokušali da kopnenim putem prodru do Port Morzbija i zauzmu ga. Ključni položaj u sistemu odbrane osvojenog jugoistočnog područja imao je Rabaul na Novoj Britaniji, koji je izgrađen u jaku pomorsku i vazduhoplovnu bazu (5 aerodroma) i uporište sa oko 100.000 vojnika. Međutim, održavanje i obezbeđenje saobrađaja između metropole i udaljenih poseda na Pacifiku postajalo je za Japan sve ozbiljniji problem. Tonaža trgovačkih brodova, s kojom je ušao u rat (6.2 miliona BRT), nije mogla da zadovolji povećane potrebe, a godišnji prirast od oko 260.000 BRT nije bio dovoljan da pokrije gubitke koji su neprestano rasli.[1]

Američka komanda je u početku rata na Pacifiku planirala da glavninu snaga usmeri na rat u Evropi, dok bi na Pacifik bile upućene samo najnužnije snage za odbranu Australije i Novog Zelanda. Protiv ovog pasivnog i defanzivnog plana (Prvo Evropa) istupali su američki zapovednici na Pacifiku, admiral Čester Nimic i general Daglas Makartur, koji su se zalagali za savezničku protivofanzivu. Zbog brzog napredovanja Japanaca, koji su se posle osvajanja Holandske Istočne Indije našli nadomak Australije, u aprilu 1942. počelo je upućivanje znatnih snaga SAD u oblast jugozapadnog i južnog Pacifika, a vraćene su i australijske divizije iz Afrike. Do sredine 1942. američke, australijske i novozelandske trupe zaposele su ostrva južnog Pacifika u susedstvu ostrva koja su bila u rukama Japanaca. Do avgusta 1942. SAD su prebacile u centralni, južni i jugozapadni Pacifik 256.346 vojnika i 2.5 miliona tona ratnog materijala, a ubrzano su građeni aerodromi u severnom delu Australije i na ostrvima južnog Pacifika. Kada su iz Atlantika su stigla pojačanja u ratnim brodovima, američka flota na Pacifiku ponovo je mogla da se meri sa japanskom Glavna američka baza u tom delu Pacifika bilo je ostrvo Espiritu Santo u Novim Hebridima.[1]

Saveznički planovi[uredi | uredi izvor]

Pacifičko ratište Drugog svetskog rata.

Zastoj u japanskom napredovanju i jačanje položaja saveznika na moru, kopnu i u vazduhu stvorili su povoljnu situaciju za saveznički protivudar. Američki Združeni odbor načelnika generalštabova je 2. jula odlučio da preduzme ofanzivu na Rabaul (engl. Operation Watchtower): pre toga trebalo je zauzeti Solomonova ostrva, severoistočni deo Nove Gvineje, Novu Irsku i Novu Britaniju. Predviđeno je da se u prvoj etapi od Solomonovih ostrva zauzmu ostrva Santa Krus, ostrvce Tulagi i susedna ostrva (u toku priprema uključen je i Gvadalkanal), u drugoj etapi trebalo je zauzeti preostala Solomonova ostrva i severoistočni deo Nove Gvineje, a u trećoj Novu Britaniju sa Rabaulom i Novu Irsku.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Operacije na Solomonovim ostrvima 1943. godine.

Gvadalkanal i Tulagi[uredi | uredi izvor]

Posle sedmodnevne avijacijske pripreme, američke desantne snage od oko 19.000 vojnika (23 transportna i teretna broda, oko 480 desantnih brodova i čamaca) pod zaštitom 7 teških i 1 lake krstarice, 15 razarača i 5 minopolagača, krenule su iz baza na Novim Hebridima ka Gvadalkanalu. Podršku tim snagama davali su 3 nosača aviona, 1 bojni brod, 6 krstarica i 16 razarača. Američke snage prišle su neopaženo i iskrcale se 7. avgusta na Gvadalkanal i Tulagi i narednog dana, do večeri slomile japanski otpor na Tulagiju.[1]

Čim su saznali za iskrcavanje Amerikanaca, Japanci su iz Rabaula uputili ka Gvadalkanalu flotu od 5 teških i 2 lake krstarice i 1 razarača, kao i pojačanje u trupama na transportnim brodovima. Noću 8/9. avgusta japanski brodovi napali su američke kod ostrva Savo i potopili 4 teške krstarice; međutim, savezničkim transportnim i desantnim brodovima u zoni iskrcavanja dozvolili su da se neometano povuku. Rešeni da izbace Amerikance sa sa Gvadalkanala, Japanci su u osiguranju dotura pojačanja, angažovali gotovo celu 8. kombinovanu pomorsku flotu, veći broj podmornica i 11. vazduhoplovnu armiju. Pošto su saznali za namere Japanaca, i Amerikanci su pokrenuli svoju flotu, pa je 24-25. avgusta došlo do pomorske bitke kod istočnih Solomonovih ostrva, u kojoj su Japanci izgubili 1 laki nosač aviona i 1 razarač, ali su uspeli da na Gvadalkanal iskrcaju pojačanja. Obe strane bile su veoma uporne u daljem dovlačenju pojačanja, pa su se na Gvadalkanalu i u okolnim vodama razvile žestoke borbe. Noću 11/12. oktobra došlo je do pomorske bitke kod rta Esperansa, a 26-27. oktobra kod ostrva Santa Krus, ali rešenje nije postignuto. U novembru obe strane nastoje da izbore odluku i upućuju nova pojačanja na ostrvo, što je 12-15. novembra dovelo do gvadalkanalske bitke, najteže pomorske bitke vođene u ovim vodama, kojom su Amerikanci, uprkos teškim gubicima, odbili jedan od najtežih napada na gvadalkanalski mostobran. Japanci su i dalje uporno pokušavali da snabdevaju svoje trupe i da se održe na ostrvu. Ali, i pored pobede u noćnom boju kod Tasafaronge 30. novembra/1. decembra, to im nije uspelo. Najzad su Japanci, zbog velikih gubitaka, od 1. do 7. februara evakuisali razaračima svoje preostale snage sa ostrva.[1]

Tako su posle šestomesečnih borbi i šest velikih sukoba na moru, Amerikanci ovladali Gvadalkanalom, učvrstili se na istočnim Solomonovim ostrvima i stvorili uslove za prelazak na drugu etapu ofanzive, na zauzimanje centralnih i severnih Solomonovih ostrva i severoistočnog dela Nove Gvineje. U borbama za Gvadalkanal, od avgusta 1942. do februara 1943, Japanci su izgubili 1 nosač aviona, 2 bojna broda, 4 krstarice, 11 razarača, 6 podmornica i znatan broj transportnih brodova, a Amerikanci 2 nosača aviona, 8 krstarica, 14 razarača i veći broj transportnih brodova. U borbama na kopnu Japanci su imali oko 25.000 poginulih i umrlih od epidemije, a Amerikanci 2.000 poginulih i 4.500 ranjenih.[1]

Japan u defanzivi[uredi | uredi izvor]

Dok su trajale borbe za Gvadalkanal, Japanska ofanziva na Novoj Gvineji, prema Port Morzbiju koji su branile jake australijske snage, uspešno je zaustavljena u teškim borbama koje su trajale od jula do septembra 1942; do početka 1943. Japanci su potisnuti do luke Laj na Novoj Gvineji i utvrdili se za odsudnu odbranu na liniji Laj - Rabaul (tzv. Bizmarkova linija), dok su se Saveznici pripremali za protivofanzivu u drugoj polovini 1943. Prilikom prebacivanja japanskih pojačanja na Novu Gvineju, došlo je početkom marta 1943. do bitke u Bizmarkovom moru, gde su Japanci pretrpeli znatne gubitke. U severnom Pacifiku, američke snage su krajem jula 1943, posle pomorske bitke kod Komandorskih ostrva, uspešno oslobodile Aleutska ostrva.[1]

Dok su Japanci uspešno zaustavljeni u južnom i jugozapadnom Pacifiku, koji su branile američke snage, na istočnoj strani pacifičkog ratišta, koji su branile britanske snage, situacija je za saveznike bila znatno lošija. Britanska ofanziva u Burmi (od 21. septembra 1942. do sredine maja 1943) zaustavljena je bez većih rezultata, a pokušaj ponovnog otvaranja Burmanskog puta, kojim je Kinezima (kuomitanškoj armiji pod komandom Čang Kaj Šeka) doturana saveznička pomoć, nije uspeo. U Indijskom okeanu gospodarile su nemačke i japanske podmornice, koje su tokom 1942. potopile 205 savezničkih brodova sa oko 700.000 BRT. U Kini su se japanske snage (oko milion vojnika u Mandžuriji i okupiranim lukama) od početka rata sa zapadnim Saveznicima (7. decembra 1941) držale u defanzivi: početkom 1943. krenule su u ofanzivu duž Jangcekjanga na Čung-Čing, privremenu prestonicu kineske vlade. Japanska ofanziva zaustavljena je krajem maja 1943, uz veliku pomoć Saveznika koji su avionskim transportima preko Himalaja uspeli da doture Kinezima 500 aviona i oko 400 tona municije mesečno, a obrazovali su u Kini savezničku 14. vazduhoplovnu armiju. Japanske snage su od sredine 1943. ponovo bile u defanzivi, što je kineska vlada iskoristila da nastavi građanski rat protiv komunističke Kineske narodne armije Mao Ce Tunga.[1]

U drugoj polovini 1943. počela je saveznička ofanziva na Pacifiku, dok su se Japanci u Aziji i na Pacifiku našli u defanzivi. Japanska komanda nije izvukla pouke iz dotadašnjih savezničkih pobeda na Novoj Gvineji i Solomonovim ostrvima, već je odlučila da brani sve osvojene teritorije, ne vodeći računa o jako izduženim i ranjivim linijama snabdevanja, koje je bilo sve teže braniti. Japanska upornost usporavala je savezničko napredovanje, ali je izazvala ogromne gubitke japanske vojske i mornarice.[1]

Centralna i severna Solomonova ostrva[uredi | uredi izvor]

Dok su trajale borbe za Gvadalkanal, Japanci su na centralnim i severnim Solomonovim ostrvima izgradili pomorske i vazduhoplovne baze, u nameri da ih odsudno brane, a garnizon u Rabaulu na Novoj Britaniji pojačali na 100.000 ljudi. Zbog toga su Amerikanci odustali od prvobitnog plana da u trećoj fazi svoje ofanzive prema severu na desnom krilu ratišta zauzmu Rabaul (engl. Operation Watchtower) i ograničili su se na zauzimanje preostalih Solomonovih ostrva, kao i ostrva Vudlark (engl. Woodlark Island) i Kirivina (engl. Kiriwina) između Nove Gvineje i Solomonovih ostrva i zapadnog dela Nove Britanije. Istovremeno je na levom krilu ratišta trebalo nastaviti ofanzivu na Novoj Gvineji i osvojiti Gilbertova ostrva. [1]

Osvajanje centralnih Solomonovih ostrva Amerikanci su započeli iskrcavanjem na ostrvsku grupu Nova Džordžija (engl. New Georgia) 30. juna 1943. Istog dana iskrcali su se i bez otpora zauzeli ostrva Kirivina i Vudlark, kao i zaliv Nasau (engl. Nassau Bay) na istočnoj obali Nove Gvineje. Borbe za Novu Džordžiju potrajale su sve do kraja avgusta: u pomorskim bitkama u zalivi Kula, kod ostrva Kolombangare i u zalivu Vela u julu i avgustu Amerikanci su uspevali da spreče slanje jačih pojačanja na ugrožena područja. Japanci su očekivali naredni američki desant na na ostrvu Kolombangara u Solomonovim ostrvima, ali su Amerikanci obišli to ostrvo i 15. avgusta iskrcali se na Velu Lavelu, nešto više prema severozapadu. Ta taktika preskakanja (engl. leap-frogging) japanskih uporišta, prvi put primenjena u borbi za Solomonova ostrva, postala je opšta karakteristika američkih operacija u daljem toku rata na Pacifiku i znatno je doprinela bržoj pobedi nad Japanom. Borbe za Velu Lavelu trajale su do početka oktobra, a završile su se pomorskom bitkom kod severne obale ovog ostrva, kada su američki razarači bezuspešno pokušali da spreče evakuaciju japanskih trupa. Dotle su Amerikanci zauzeli i druga obližnja ostrva, uključujući Santa Izabelu i Kolombangaru, sa kojih su se Japanci povukli bez borbe.[1]

Bugenvil[uredi | uredi izvor]

Za to vreme, na levom krilu savezničke ofanzive, Japanci su do sredine septembra 1943. izgubili Laj i Salamauu na Novoj Gvineji i povukli se na poluostrvo Huon, nasuprot Novoj Britaniji, čiji je veći deo oslobođen narednog meseca.[1]

Potom je težište savezničkih operacija ponovo preneto na desno krilo: pripremajući se da zauzmu poslednji deo solomonovih ostrva, prvenstveno Bugenvil, i prodru u Bizmarkovo more, Amerikanci su počeli intenzivno da bombarduju Rabaul i susedna ostrva, kako bi neutralisali japanske vazduhoplovne i pomorske snage. Krajem oktobra 1943. zauzeli su ostrva Mono i Šoazel (engl. Choiseul), a 1. novembra su se iskrcali na zapadnu obalu Bugenvila. Prilikom pokušaja da napadne američki mostobran, noću 1/2. novembra japanski združeni odred (2 teške, 2 lake krstarice i 6 razarača) bio je poražen u Zalivu carice Avguste (engl. Empress Augusta Bay). Do kraja 1943. Amerikanci su se toliko na Bugenvilu proširili da su mogli sagraditi aerodrom za dejstvo bombardera i lovaca protiv Rabaula.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 9), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1975), str. 431-433

Literatura[uredi | uredi izvor]