Pređi na sadržaj

Virtuelizacija na nivou operativnog sistema

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Virtuelizacija na nivou operativnog sistema odnosi se na primere gde je moguće da jezgro operativnog sistema dozvoljava više izolovanih instanci korisničkog prostora. Takvi primeri su kontejneri (poput Docker-a), zone (Solaris), virtuelni privatni serveri (OpenVZ), particije, virtuelna okruženja, virtuelna jezgra (DragonFly BSD) ili zatvori (FreeBSD zatvor ili chroot zatvor) [1] i oni mogu izgledati kao pravi računari sa stanovišta programa koji se pokreću u njima.

Računarski program koji se pokreće na običnom operativnom sistemu može da vidi sve resurse (povezane uređaje, datoteke, snagu procesora, hardverske mogućnosti) tog računara. Međutim, programi koji se izvode unutar kontejnera mogu videti samo sadržaj i uređaje koji su dodeljeni tom kontejneru.

Virtuelizacija na nivou operativnog sistema se obično koristi u okruženjima virtuelnog hostinga, gde je korisna za sigurno dodeljivanje hardverski resursima među velikim brojem korisnika. Sistemski administratori ga takođe mogu koristiti i za konsolidaciju serverskog hardvera tako što će fizičke servere koji su obavljali neki posao kontejnerizovati i vrtiti na jednom fizičkom serveru.

Ovakva virtuelizacija je obično manje zahtevna od potpune virtuelizacije, ali nije fleksibilna kao što je slučaj sa punom virtuelizacijom, kao što su VMware i Hyper-V.

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Hogg, Scott (2014-05-26). „Software Containers: Used More Frequently than Most Realize”. Network World. Network World, Inc. Pristupljeno 2015-07-09. „There are many other OS-level virtualization systems such as: Linux OpenVZ, Linux-VServer, FreeBSD Jails, AIX Workload Partitions (WPARs), HP-UX Containers (SRP), Solaris Containers, among others. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]