Pređi na sadržaj

Dva minuta mržnje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

U distopijskom romanu Hiljadu devetsto osamdeset četvrta iz 1949. godine, Dva minuta mržnje je dnevni, javni period tokom kojeg članovi Spoljne partije Okeanije moraju da gledaju film koji prikazuje neprijatelje države, posebno Emanuela Goldštajna i njegove sledbenike, otvoreno i glasno da izražavaju mržnju prema njima.[1] Politička svrha dvominutne mržnje je da omogući građanima Okeanije da ispolje svoj egzistencijalni bol i ličnu mržnju prema politički svrsishodnim neprijateljima: Goldštajnu i neprijateljskoj superdržavi u ovom trenutku. Preusmeravajući podsvesna osećanja članova dalje od partijske vlade Okeanije, ka nepostojećim spoljnim neprijateljima, Partija minimizira misaoni zločin i posledična, subverzivna ponašanja misaonih kriminalaca.[2]

Svrha[uredi | uredi izvor]

U romanu 1984, prva sesija Dva minuta mržnje pokazuje uvod O’Brajena, člana Unutrašnje partije, u priču o Vinstonu Smitu, protagonisti čija osećanja saopštavaju efikasnost partijske psihološke manipulacije i kontrola okeanskog društva:

Ispiranje mozga učesnika u Dva minuta mržnje uključuje slušne i vizuelne znakove, kao što je „odvratan, brusivi govor, kao neke monstruozne mašine koja radi bez ulja“ koji je eksplodirao sa telekrana, koji je imao za cilj da psihološki uzbudi gomilu u emocionalna pomama mržnje, straha i gnušanja prema Emanuelu Goldštajnu, i prema trenutnom neprijatelju Okeanije, bilo Istaziji ili Evroaziji.[3] Sesija mržnje uključuje učesnike koji bacaju stvari na ekran na kojem se prikazuje film, kao i lik Džulije. Tokom filma Dva minuta mržnje, filmska slika Goldštajna se metamorfozira u lice blejaće ovce, dok neprijateljski vojnici napreduju ka gledaocima filma, pre nego što jedan neprijateljski vojnik juriša na gledaoce, dok puca iz automata; lice tog vojnika tada postaje lice Velikog brata. Na kraju dvominutne sesije mržnje, članovi Partije ritualno skandiraju „V-B...V-B...V-B...V-B”. Da bi održala ekstremne emocije izazvane na sesijama mržnje u dva minuta, Partija je stvorila Nedelju mržnje, jednonedeljni festival mržnje.[4]

Primeri i paralele[uredi | uredi izvor]

Napadi državnih ruskih televizijskih kanala kao što su Rusija-1 i RT na liberalnu opoziciju okarakterisani su kao da podsećaju na „dva minuta mržnje“. Ruska televizija prikazivala je ukrajinske trupe kao čudovišta tokom rata u Donbasu. Jedan od najozloglašenijih primera bio je lažni izveštaj iz 2014. godine na Prvom kanalu Rusija da su ukrajinski vojnici razapeli trogodišnje dete.[5] Nasuprot tome, društvena mreža Fejsbuk koja dozvoljava govor mržnje, pa čak i pozive na nasilje protiv ruskih vojnika tokom invazije njihove vlade na Ukrajinu, okarakterisana je kao podsećanje na „dva minuta mržnje“.[6]

Američka propaganda Komiteta za javno informisanje tokom Prvog svetskog rata takođe je upoređena sa propagandom u programu „dva minuta mržnje“.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Orwell, George. Nineteen Eighty-Four (1949) in George Orwell (1980) str. 750–751.
  2. ^ „eBooks@Adelaide has now officially closed”. University Library | University of Adelaide (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 04. 09. 2021. g. Pristupljeno 2022-12-11. 
  3. ^ Orwell, George. Nineteen Eighty-Four (1949) in George Orwell (1980) p. 749.
  4. ^ Orwell, George. Nineteen Eighty-Four (1949) in George Orwell (1980) p. 743.
  5. ^ „BBC Monitoring - How Russian TV uses psychology over Ukraine”. web.archive.org. 2015-03-02. Arhivirano iz originala 02. 03. 2015. g. Pristupljeno 2022-12-11. 
  6. ^ Vengattil, Munsif; Culliford, Elizabeth; Culliford, Elizabeth (2022-03-11). „Facebook allows war posts urging violence against Russian invaders”. Reuters (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-12-11. 
  7. ^ Kennedy, David M. (2004-09-16). Over Here: The First World War and American Society (na jeziku: engleski). Oxford University Press USA. ISBN 978-0-19-517399-4.