Depozit

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Depozit ili učešće je oblik plaćanja koja se koristi u kontekstu kupovine skupih predmeta kao što su automobil ili kuća, pri čemu je u pitanju unapred dat inicijalni deo od ukupnog dospelog iznosa i uglavnom se daje u gotovini u trenutku završetka transakcije. Zatim se zahteva kredit ili iznos u gotovini da se izvrši isplata ukupnog iznosa.

Glavna svrha depozita jeste da osigura da institucija za kreditiranje ima dovoljno kapitala za stvaranje kreditnog novca u sistemu delimičnih rezervi, kao i da povrati deo duga u slučaju da zajmoprimac ne izmiri obaveze. U nekretninama, depozit se koristi kao zalog sa ciljem da osigura zajmodavca u slučaju da zajmoprimac ne isplati dug. U slučaju da zajmoprimac ne otplati kredit, zajmodavac je zakonski ovlašćen da proda imovinu i zadrži deo prihoda koji je dovoljan da pokrije preostali iznos kredita, uključujući naknade i kamatu. Depozit u ovom slučaju smanjuje rizik zajmodavca na nivo ispod vrednosti zaloga, čineći verovatnije da će zajmodavac povratiti pun iznos u slučaju neizvršenja obaveza.

Iznos depozita određuje u kojoj meri je dužnik zaštićen od različitih faktora koji mogu smanjiti vrednost zaloga, kao i gubitak profita između vremena poslednje isplate i eventualne prodaje zaloga.

Osim toga, uz plaćanje učešća pokazuje se da je dužnik sposoban da podigne određenu količinu novca za dugoročne investicije, što može zahtevati zajmodavac kao dokaz da je zajmoprimac finansijski stabilan i da se ne zadužuje za veći iznos od iznosa koji poseduje.

U slučaju da zajmoprimac nije u mogućnosti da otplati zajam u celini, on/ona gubi iznos depozita.

Iznosi[uredi | uredi izvor]

U SAD depoziti za kupovinu kuća obično variraju između 3,5% i 20% od kupovne cene. [1] Federalna administracija za stanovanje, se zalagala za smanjenje iznosa depozita od svog osnivanja 1934. godine, a trenutno, zajmoprimci koji se kvalifikuju za kredit od strane federalne administracije plaćaju depozit u iznosu od svega 3,5%. Zbog porasta cene kuća u periodu od 2000. do 2007. godine, zajmodavci su bili spremni da prihvate niže iznose depozita ili nikakav iznos (bilo kroz 100% finansiranje od strane zajmodavca, plaćanje depozita uz pomoć prodavca, državne institucije za obezbeđivanje depozita, ili pružanjem mogućnosti kombinacije 80% primarnih i 20% sekundarnih hipoteka, tako da više pojedinaca može priuštiti kuće koje će im predstavljati osnovno stanište. Trenutno, u Sjedinjenim Američkim Državama, Odeljenje za pitanja veterana, nudi 100% finansiranje za veterane koji ispunjavaju uslove. Program takođe nudi 100% hipotekarnih kredita bez učešća. Ovi krediti su dostupni kao direktni ili zajamčeni krediti i ponuđeni su za kvalifikovanje zajmoprimaca koji kupuju kuću u ruralnom području. Većina agencija za stambeno finansiranje nudi pomoć pri plaćanju. U 2013. godini agencije pružaju program koji pruža pomoć kvalifikovanim kupcima do 3% iznosa kredita. Novac iz državnih stambenih agencija može se koristiti kao depozit ili za pokrivanje troškova.

Veći je rizik za zajmodavce kada pojedinci kupuju kuću kao investicionu imovinu. Stoga, zajmodavac može da naplati višu kamatnu stopu i očekuje veće učešće.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „"HUD". Arhivirano iz originala 20. 03. 2012. g. Pristupljeno 19. 03. 2018.