Dioklecijanovi progoni
Dioklecijanovi progoni, ređe Veliki progoni, naziv je za poslednje i najveće progone hrišćana od strane vlasti Rimskog carstva koji su izbili početkom 4. veka.[1]
Dioklecijanovi progoni su dobili ime po caru Dioklecijanu, jednom od vladara tadašnje tetrarhije, koji je 303. godine, zajedno sa Maksimijanom, Galerijem i Konstancijem I Hlorom izdao niz edikata kojima se, pod pretnjom strogih kazni, zahteva od hrišćanskih vernika da praktikuju tradicionalne rimske obrede. Kasniji su edikti, pak, bili usmereni protiv hrišćanskog sveštenstva pa i doveli do konfiskacije crkvene imovine i spaljivanja crkvenih knjiga i tekstova.
Progoni su bili različiti po svom intenzitetu u različitim delovima carstva — na zapadu, u Britaniji i Galiji, bili su najslabiji, a u istočnim provincijama najžešći.
U nekoliko navrata su edikti poništavani, da bi ih formalno ukinuo tek Milanski edikt, koga su 313. doneli carevi Konstantin Veliki i Licinije.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]