Žarko Zlatar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žarko Zlatar
Datum rođenja1910.
Mesto rođenjaKruščica
Datum smrti1943.
Mesto smrtiKruščica
Nadgrobni spomenik Žarku Zlataru u gradskom parku

Žarko Zlatar-Jernej (Kruščica, 1910 — Kruščica, 22. februar 1943), učesnik Narodnooslobodilačke borbe.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1910. godine u Kruščici u siromašnoj zemljoradničkoj porodici od oca Ilije i majke Milke.

Osnovnu školu je završio u rodnom selu Kruščici i nakon završetka osnovnog obrazovanja upisuje i izučava mašinbravarski zanat u Beloj Crkvi kod čuvenog majstora Reder Rudija, jednog od najpoznatijih majstora metalske struke.

Nakon izučenog zanata, vratio se u rodnu Kruščicu i pored ostalog bavi se zemljoradnjom i kazandžiskim poslom. Otvorio je pecaru za proizvodnju voćnih rakija i taj posao razvijao sve do početka Drugog svetskog rata.

U Kruščici se uključuje u politički život na strani demokratskih partija. Aktivno deluje u Narodnom frontu, naročito u izborima za parlament na strani opozicije. Ta njegova aktivnost biva zapažena pa je 1936. godine primljen u članstvo KPJ u Kruščičkoj partijskoj organizaciji. Aprilski rat 1941. i okupacija zatiču ga u Kruščici kao člana Sreskog Komiteta KPJ za Belocrkvanski srez.

Sa Slavkom-Savom Munćanom, Dejanom Brankovim, Markom Stojanovićem i drugim aktivistima KPJ, intenzivno radi na organizaciji NOP-a u "Zakarašju" i šire. Posle pada Save i Marka Stojanovića postaje sekretar Sreskog Komiteta KPJ. Nakon okupljanja svih partizanskih snaga Južnog Banata krajem 1942. godine, izabran je za političkog komesara Južnobanatskog partizanskog odreda, na čijem čelu ostaje do svoje pogibije u rodnom selu Kruščici.

U borbi sa policijom u opkoljenoj kući biva ranjen i da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, poslednjim metkom sebi prekraćuje život 22. februara 1943. godine za sobom ostavivši udovicu Persidu i kćer Milicu.

Grob i bista sa njegovim likom nalaze se u gradskom parku u Beloj Crkvi.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pregled učešće građana opštine Bela Crkva u NOR-u 1941—1945. godine. (2002). str. 4.