Životni skript i skriptne zabrane

Životni skript je nesvjestan životni stil, zasnovan na odlukama donesenim u ranom djetinjstvu. Ove odluke se odnose na sebe, druge ili na svijet. Donošenje takvih odluka u ranom djetinjstvu pomaže djetetu da se prilagodi okolini, dok u odraslom dobu ne predstavljaju konkretnu korist. Životni skript predstavlja program razvijen u ranom djetinjstvu pod uticajem roditeljskih poruka i koji usmjerava ponašanje pojedinca tokom njegovog života. Osim roditelja, kao primarnih staratelja, osnove životnog skripta mogu se stvoriti i pod uticajem važnih ljudi iz djetinjstva (djedovi i bake, starija braća i sestre itd). Poruke se mogu prenositi verbalnim i neverbalnim putem. Djeca pokušavaju da daju smisao okolini i svijetu oko sebe, te nastoje da se prilagode. Sva ljudska bića imaju urođenu potrebu da budu povezana sa drugim ljudima, djeca još u ranom djetinjstvu nastoje da obezbjede zadovoljenje te potrebe. Dijete može, na primjer, formirati mišljenje o sebi „Ja sam pametan”, ako redovno prima pohvale od svojih roditelja za dobro obavljanje zadatka. Ako dijete dobija negativne ili nejasne poruke, može donijeti odluku da sa njim nešto nije u redu. Na primjer, ako otac ili majka kažu djetetu: „Ne mogu vjerovati da si mogao biti tako glup!”, dijete može odlučiti „Ja sam glup” ili „Nikada neću učiniti ništa ispravno”. Takva odluka može biti osnova za nesrećan (ili ograničavajući) životni skript. Obično se odluke ne donose nakon samo jednog događaja, već nakon nekoliko situacija koje se ponavljaju tokom odrastanja. Kasnije ponavljanje poruka potvrđuje uvjerenje osobe da je odluka donesena u djetinjstvu ispravna. Postoje dva faktora koji zavise od toga kako će osoba reagovati na specifične situacije. Prvi faktor se odnosi na ličnost djeteta, a drugi na karakteristike okruženja u kojem dijete živi. Na primer, veselo i pozitivno dijete će lakše podnijeti negativne uticaje nego depresivno ili povučeno dijete. Takođe, veoma je važno koliko dijete ima podršku od drugih. Na primer, ako dijete dobija negativne poruke od jednog roditelja, biće mu lakše ako ga drugi roditelj njeguje i daje mu pozitivne poruke. Skriptne zabrane su ograničavajuće, verbalne ili neverbalne, skrivene poruke koje roditelji šalju detetu. Karakteristično za ove poruke je to da ih dijete usvaja u ranom periodu života i to da one predstavljaju osnovu za nastanak životnog skripta. Životni skript je, dakle, osnova nekih roditeljskih poruka koje dijete smatra važnim. Takve poruke se zovu skripte zabrane. Skriptne zabrane odlikuje negativnost i višestruko ponavljanje. Ove poruke negativno utiču na razvoj djeteta, a njihov uticaj ne prestaje nakon perioda djetinjstva, nego je aktivan i kasnije u odraslom dobu. Negativan uticaj se odražava, na primjer, u ograničavanju procesa razvoja i napredovanja osobe („Nemoj da odrasteš"), loše komunikacije i odnosa sa drugima („Ne budi blizak” i „Ne pripadaj”) itd.

Vrste skriptnih zabrana

Prema Transakcionoj analizi postoji dvanaest sriptnih zabrana: "Nemoj postojati", „Nemoj biti svog pola” („Ne budi ti”), „Nemoj biti dijete”, „Nemoj da odrasteš”, „Ne budi uspješan”, „Nemoj”, „Nemoj biti važan”, „Nemoj da pripadaš”, „Nemoj da budeš blizak”, „Nemoj biti dobro”, „Nemoj misliti” i „Nemoj osjećati”.

„Nemoj postojati”

Zabrana na život je u velikoj mjeri prisutna kod ljudi koji djeluju samodestruktivno, odnosno nanose sebi fizički i emocionalni bol, dok u isto vrijeme vjeruju da djeluju na pozitivan način. U osnovi ovog ponašanja je težnja ka ljubavi i naklonosti. Ova zabrana je najčešće usvojena kao posljedica roditeljskih verbalnih poruka kao što su: „Ubiću te zbog toga” ili „Bolje da te nikada nisam ni rodila”. Pored verbalnih poruka, neverbalne poruke su takođe od velikog značaja koje se ogledaju u tome da roditelj svojim ponašanjem potvrđuje ono što govori. Postojanje ove zabrane uglavnom je karakteristično za osobe koje su suicidalne i imaju osjećaj bezvrijednosti ili nekorisnosti. Razlozi zbog kojih roditelji šalju takve poruke djeci najčešće se odnose na njihovo mišljenje da je rođenje djeteta na neki način ugrozilo ili onemogućilo ispunjenje nekih njihovih želja i planova. Tada roditelji nesvjesno odbacuju dijete, šaljući mu poruku o zabrani postojanja.

„Ne budi svog pola” („Ne budi ti”)

Ova zabrana se prenosi od strane roditelja koji imaju djevojčicu, a željeli su dječaka, ili obrnuto. Roditelji najčešće iskazuju svoje zabrane na način da na primjer, djevojčice oblače u muške modele odjeće, ošišaju je kao dječaka i slično. Nije rijedak slučaj da roditelji dijete zovu imenom suprotnog pola ili da kćerku oslovljavaju sa „sine”. Kao posljedicu toga, imamo osobu koja, kada odraste, nastavlja da njeguje stil oblačenja ili ponašanje koje je karakteristično za suprotni pol.

„Nemoj biti dijete”

Zabranu „Nemoj biti dijete” daju roditelji koji se na neki način osjećaju ugroženima što imaju dijete, pa nameću djetetu odgovornost i obavezu da se ponaša kao odrasli a ne kao dijete. Takvu zabranu daju i roditelji koji ne umiju da se zabavljaju, u smislu da se osjećaju "ukočeni" na nekim zabavama ili sličnim situacijama.

„Nemoj da odrasteš”

Ova zabrana često je karakteristična za najmlađe dijete, s obzirom na to da roditelji žele da imaju jednog člana porodice koji je uvijek tu za roditelje, koji voli da se mazi i sl.

„Ne budi uspešan”

Roditelj koji, zbog specifičnih okolnosti, nije imao šanse da bude uspješan, često (na nesvjesnom nivou) zavidi svom sinu ili kćeri na dostignućaima. Takav roditelj, na verbalnom planu, kaže djetetu da treba da uči i bude uspješan/a, ali neverbalano daje zabranu na uspijeh. Na šrimjer, dešava se da student obavlja sve svoje dužnosti na odgovarajući način i na vrijeme, ali kada dođe vrijeme ispita, nađe način da sebe sabotira (neposredno prije istita iznenada se razboli, „zaboravi” predati važan rad i sl).

„Nemoj”

Zabrana „Nemoj” podrazumijeva da osoba ne treba da radi ništa, jer je okolina toliko negativna. Poduzimati određene akcije je opasno i besmisleno, tako da je poželjno zauzeti pasivan stav u životu. Osobe sa ovim skriptom su veoma su neodlučne i pasivne.

„Nemoj biti važan”

Osobe koje nose ovu poruku izbjegavaju situacije u kojima se ističu ili su u središtu pažnje. One se osjećaju panično ako se od njih traži da preuzmu ulogu vođe u bilo kom smislu. Takođe se dešava da imaju tremu od javnih nastupa i „izgube glas” kada treba da govore u javnosti.

„Ne pripadaj”

Zabrana pripadanja može se prenijeti djetetu porukama da je drugačiji/a od druge djece, da je nedruštven/a ili stidljiv/a. Poruke o tome da ne treba pripadati vrlo često pokazuju roditelji svojim modelom ponašanja društvene izolovanvosti.

„Ne budi blizak”

Ova zabrana može se odnositi na zabranu fizičke bliskosti ili emocionalne bliskosti. U prvom slučaju, kada se radi o zabrani fizičke bliskosti, roditelji rijetko dodiruju svoje dijete i izbjegavaju fizički kontakt.Zabrana emocionalne bliskosti karakteriše članove porodica u kojima se ne govori o svojim osjećanjima.

„Ne budi dobro”

Zabranu „Ne budi dobro” usvajaju djeca koja se osjećaju zapostavljeno od strane roditelja, te manipulišu svojim zdravljem da bi dobili roditeljsku brigu i pažnju koju da su zdravi ne bi imali. Ako se osoba nastavi i u odraslom dobu pridržavati ovakvih oblika ponašanja, dešavaće se da se svaki put razboli, na primjer, kada se jave neki životni problemi. Ova zabrana može se prenijeti i etiketiranjem, u smislu da roditelji okolini, u prisustvu djeteta, predstavljaju dijete kao nejako i bolešljivo.

„Nemoj misliti”

Ova zabrana se odnosi na opšte zanemarivanje djetetovog razmišljanja. Kasnije, kada odraste, ovakva osoba reaguje na pojavu problema tako što se zbuni ili osjeća loše, umesto da razmišlja o tome kako da riješi problem. Zabrana na mišljenje može se prenijeti na dijete i tako što roditelj djetetu daje model kako treba da se ponaša kako bi ostvario neki cilj, na primjer, histerična majka daje uzor svojoj kćeri da ako žene žele nešto od muškarca, to će dobiti ako isključe mozak i burno reaguju.

„Nemoj osjećati”

Zabrana na osjećanja može da nastane kao uzor na obrazac ponašanja roditelja koji ne izražavaju svoja osjećanja. Važno je naglasiti da postoji razlika u tome da li se radi o zabrani bilo kakvog pokazivanja osjećaja ili o zabrani pokazivanja samo nekih od osjećanja. Generalno, češća je pojava postojanja zabrane na samo neka od osjećanja, dok se ostala adekvatno osjećaju i iskazuju. Takođe, zabrana „Nemoj da osjećaš” može se odnositi samo na pokazivanje osjećanja, ali ne i na osjećanje. Dakle, osoba ima dozvolu da osjeća, ali i ne i da pokazuje svoja osjećanja.

Vidi još

• Psihologija
• Transakciona analiza

Literatura

• Krea G.(2014). Mentalno zdravlje, religija i kultura (Mental health, religion and culture). 17 (8), str. 832-846.
• Maknil J. (2000). Časopis terapije ponovnih odluka. (Journal of redecision theraph). 1, str. 103-115.