Zakon o zajmu i najmu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Frenklin D. Ruzvelt potpisuje Zakon o zajmu i najmu kojom se pruža pomoć Ujedinjenom Kraljevstvu i Kini.

Zakon o zajmu i najmu (engl. Lend-Lease (Public Law 77-11)) je bio program pod kojim su u Drugom svetskom ratu Sjedinjene Države snabdevale ratnim materijalom Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez, Kinu, Slobodnu Francusku i druge savezničke države od 1941. do 1945. Zakon je stupio na snagu 11. marta 1941, godinu i po dana od početka Drugog svetskog rata, ali devet meseci pre zvaničnog ulaska SAD u rat u decembru 1941. Zakon je zvanično nazvan Zakon o daljem unapređivanju odbrane Sjedinjenih Država. Zakon je konačno okončao privid američke neutralnosti u ratu.

Ukupno je prevezeno robe u vrednosti od ondašnjih 50,1 milijardi (današnjih 647 milijardi) američkih dolara: 31,4 milijarde Ujedinjenom Kraljevstvu, 11,3 milijardi Sovjetskom Savezu, 3,2 milijarde Francuskoj i 1,6 milijardi Kini. SAD su ovim zakonom dobile protivusluge, kao što su iznajmljivanjem vojnih aerodroma, u vrednosti od 7,8 milijardi dolara, od čega je 6,8 milijardi došlo od Ujedinjenog Kraljevstva i Komonvelta. Uslovi sporazuma su predviđali da materijal bude korišćen sve dok ne bude vreme da se vrati ili bude uništen. Zalihe nakon okončanja programa su prodani Ujedinjenom Kraljevstvu za ukupno 1,074 milijardi funti, a plaćeni su dugoročnim pozajmicama iz SAD. Kanada je sprovodila sličan program kojim su poslate zalihe Ujedinjenom Kraljevstvu i Sovjetskom Savezu u vrednosti od 4,7 milijardi dolara.

Ovaj program je bio ključni korak u odstupanju od neintervencionističke politike, koja je dominirala spoljnim politikom SAD od kraja Prvog svetskog rata.

Obrnuti zajam[uredi | uredi izvor]

Obrnuti zajam-zakup od Sovjetskog Saveza SAD je kontra-isporuka dobara i usluga iz Sovjetskog Saveza Sjedinjenim Američkim Državama, izvršena tokom Drugog svetskog rata u skladu sa sovjetsko-američkim sporazumom od 11. juna 1942.

Dana 11. marta 1941. američki Kongres doneo je zakon o zajmu i najmu. U oktobru 1941. godine, program zajma proširen je i na Sovjetski Savez[1]. 11. juna 1942. godine u Vašingtonu je potpisan sporazum između Sjedinjenih Država i SSSR-a „O primenljivim principima na uzajamnu pomoć u ratu protiv agresije”. Sporazumom je utvrđena procedura pružanja uzajamne pomoći tokom ratnih godina. Uključujući, prema članu 2, sovjetska vlada preuzela je obaveze da pomaže odbranu Sjedinjenih Američkih Država i da pruža materijale, usluge, beneficije i informacije, najbolje što može.[2]

Prema izveštaju američkog predsednika Harija Trumana Kongresu, od 2. septembra 1945. godine, obrnuti zakup SSSR-a iznosio je 2.212.698 dolara. Uključujući članke:[3]

  • Materijali i oprema (engl. Facilities and Equipment) — 56.786 dolara
  • Testiranje i oporavak (enl. Testing, Reconditioning etc. of Defence Articles) — 2.155.912 dolara

Poređenja radi, obrnuti zakup za druge države koje su učestvovale u Drugom svetskom ratu bio je:

  • Britansko carstvo (uključujući Australiju i Novi Zeland) — 6.752.073.165 dolara;
  • Francuska — 867.781.245 dolara;
  • Belgija — 191.215.983 dolara;
  • Kina — 3.672.000 dolara;
  • Holandija — 2.367.700 dolara.

Istovremeno, sav izvoz iz SSSR-a u SAD u periodu 12. 9. 1941. — 31. 12. 1945., iznosio je 223.196.300 dolara.[4]

Dakle, većina izvoznih zaliha iz Sovjetskog Saveza u Sjedinjene Države nije bila direktno povezana sa povratnim zajmom. U osnovi, proračun isporuka u okviru obrnutog zajma iz SSSR-a u SAD sastojao se od obezbeđivanja aerodroma za američku avijaciju, kao i održavanja i punjenja goriva američkim avionima. Dakle, u periodu od juna do septembra 1944. godine, tokom operacije Frantic, američka avijacija je koristila tri sovjetska aerodroma u Ukrajini za izvršavanje racija na objektima u Nemačkoj, Mađarskoj, Rumuniji i Poljskoj. U proleće 1945. godine američki vojnici koji su napuštali Poltavu dobili su dopis u kojem se, posebno, kaže:

Rusi su dosta fizički radili za nas, stvarajući nam dobre uslove za život. Istovarili su vagone, pomagali kopati rupe, snabdevali nas vodom, pomagali nam hranom itd. Nijedna druga nacija nije učinila toliko za nas kao što su učinili Rusi.

Neki izvori ukazuju da bi troškovi usluga mogli da uključuju železnički i drumski prevoz, koji se obavlja u interesu američke strane.

1944. godine u Sjedinjenim Državama je objavljena knjiga administratora programa zajam — najam i budućeg američkog državnog sekretara Edward Stettinius «Zakon o zajmu — najmu je oružje pobede».

Čak su nas Rusija i Kina, koje su pretrpele ogromne gubitke braneći svoje zemlje, snabdevale vojnim materijalom i pružale neke usluge. Kinezi su nam besplatno vratili sve Kertis P-40 koje su imali od onih koje su kupili od nas, a našoj 14. vazduhoplovnoj jedinici dali su benzin iz svojih neprocenjivih rezervi. Nismo poslali trupe u Rusiju, ali kada naši brodovi stignu u ruske luke, Sovjetski Savez plaća sve troškove za gorivo, hranu, medicinske usluge i ako je potrebno popravke brodova. Naši saveznici nesumnjivo čine sve što je u njihovoj moći da ispune ove obaveze. Rusija je na svom tlu ratovala dve godine, Kina šest godina. Obe ove zemlje izgubile su milione ljudi, preživele okupaciju i uništenje mnogih većih gradova i odbacivanje miliona hektara prvoklasne zemlje. Ako im pošaljemo više pomoći u okviru zajma nego što dobijamo od njih u okviru „Povratnog zajma”, to ne znači da radimo više u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Znamo da i oni, poput nas, ulažu svu svoju energiju u ovaj rat.

— Edward Stettinius

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Stetinius E. Zakon o zajmu — najmu: oružje za pobedu = Lend-Lease: Weapon For Victory. — M.: Veče, 2000.— 400 s. — 10 000 —. ISBN 5-7838-0696-X.