Mrka školjkara
Mrka školjkara (lat. Hohenbuehelia geogenia) je jestiva gljiva. Nalazi se u travnatim šumama, većinom na čistinama i u polju sa oboda šuma. Često se može naći u skupovima do dvadesetak komada.
_Schulzer_210755.jpg)
Klobuk[uredi | uredi izvor]
Klobuk je veličine od 6-14,5 cm, jako je ljevkast sa oblo podvrnutim rubom, često zvjezdasto usječenim. Valovit i radijalno razdaleko rebrast. Većinom centralan i tada cjelovito kružan i centralno postavljen, tek sa jedne strane usječen od ruba do vrha stručka; u manje zastupljenim slučajevima je polovičan, školjkastog do jezičastog oblika. Kožica je debela i sluzava. Prosušena ili baršunasta ili sa bijelom prevlakom. Čokoladnosmeđ sa žućkastom podlogom koja se tu i tamo oblačasto ili u mrljama probija.
Listići[uredi | uredi izvor]
Listići su jako silazni, vrlo uski (2-3 milimetra) i gusti, bijeli ili krem boje, u starijih smećkasto sve šire zamrljani.
Otrusina[uredi | uredi izvor]
Otrusina je bijela, vrlo obilna.
Stručak[uredi | uredi izvor]
Stručak je 2-7/2-3,5 cm, postepeno prelazeći u klobuk nagore širi. U osnovi je prljavo ili krembijel, starenjem smeđe zamrljan u sve većim partijama. Cijelom dužinom je šupalj.
Meso[uredi | uredi izvor]
Meso je tanko, 2-3 milimetra, vlaknato-tvrdo, na prijelomu puca. Bijelo je, ukus blag ili neznatno gorak, miris intenzivno na brašno.
Jestivost[uredi | uredi izvor]
Prilično je ukusna, premda malo žilava mesa. Dovoljno je naići na jednu koloniju da se košarica napuni. U slučaju da su smeđe zamrljane po stručku i listićima više nisu za jelo).
Slične vrste[uredi | uredi izvor]
Po obliku nalik na kakvu golemu uhaču (rod Otidea), kojeg predstavnici spadaju u potpuno drugu klasu, mješinarke (Ascomycetes), nemaju listiće nego im je himenij sa gornje strane „uha“. Bijela navlaka govori o srodnostima sa običnom školjkarom (Hohenbuehelia rependa), kod nas mnogo rjeđom. Ona je manja i ne raste na zemlji, nego na drvetu alepskog bora, uz panj i po korijenu. Svjetlijeg je i više sivog klobuka. Na Mediteranu ima još niz školjkara, koje se bez mikroskopiranja teško mogu međusobno razlikovati, no sve su manje i nijedna nije otrovna.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ključ za gljive; Ivan Focht; Itro "Naprijed"; Zagred 1986.
