Paljenje krsta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Članovi Kju-kluks-klana tokom paljenja krsta 2005.

Paljenje krsta je praksa koja je danas uglavnom povezana sa Kju-kluks-klanom, iako je, istorijski gledano, praksa paljenja krstova zabeležena mnogo pre osnivanja klana. Tokom prvih decenija dvadesetog veka Kju-kluks-klan je počeo paliti krstove na uzvišenjima i blizu kuća onih koje su želeli da zastraše.

Znak Kju-kluks-klana[uredi | uredi izvor]

Klan iz doba rekonstrukcije nije palio krstove, ali je Tomas Dikson u svojoj trilogiji romana prikazao romantičnu verziju Kju-kluks-klana u kojoj su njegovi članovi palili krstove. Moguće je da je Dikson svoje pisanje temeljio na opisima vatrenog krsta u delima Voltera Skota, ili na drugim književnim ili istorijskim izvorima. Film Rođenje nacije iz 1915. je zasnovan na dva Diksonova romana. U filmu se citira Diksonov roman The Clansman u delu koji govori:


Iste godine kada je objavljen film „Rođenje nacije“ linčovan je jevrejsko-američki preduzetnik Leo Frank. Dva meseca posle linča, počinioci su zapalili krst. Vilijem Džozef Simons koji je osnovao novi klan kasnije iste godine, zapalio je krst tokom ceremonije osnivanja na vrhu Stoun Mauntina. Mnogi koji su prisustvovali ceremoniji osnivanja Klana su direktno učestvovali u Frankovom linču.

Mnogi hrišćani smatraju svetogrđem paljenje ili uništavanje krsta na drugi način, međutim za hrišćane u Klanu to nije paljenje nego osvetljenje krsta, i predstavlja simbol vere člana.[1]

Škotski koreni[uredi | uredi izvor]

U Škotskoj je ognjeni krst poznat kao Crann Tara, korišćen za objavu rata. Zapaljeni krst je bio znak svim članovima klana da krenu u odbranu teritorije. U drugim prilikama, mali zapaljeni krst je nošen od grada do grada. Ova upotreba je opisana u romanima i poeziji Voltera Skota.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Wade, Wyn Craig. The Fiery Cross: The Ku Klux Klan in America. New York: Simon and Schuster (1987).