Praški mir (1635)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Praški mir (1635) je mir kojim je završena švedska faza Tridesetogodišnjeg rata. Potpisali su ga car Ferdinand II i većina protestantskih država carstva. Time je bio završen građanski rat unutar Nemačke. Tridesetogodišnji rat više posle toga nije imao karakter građanskog rata. Nastavljen je kasnije intervencijom stranih sila Španije, Švedske i Francuske.

Car Ferdinand II je konačno spreman da napravi ustupak[uredi | uredi izvor]

Pregovore je podsticao saksonski knez izbornik, koji je bio luteran i koji je bio na carskoj strani sve do švedske intervencije 1630. godine. Pokazalo se da nije moguće silom nametnuti katolicizam u carstvu. Zbog te činjenice, a i zbog želje da se prekinu strane vojne intervencije u carstvu car Ferdinand II je pokazivao veći stepen volje nego ikad ranije da napravi ustupke luteranima.

Odluke[uredi | uredi izvor]

Glavne odluke toga mira su:

  • odgođena je primena Restitucijskog edikta za 40 godina, a protestantskim vladarima je dozvoljeno da zadrže sekularizovane biskupije koje su držali 1627. To je zaštitilo luteranske vladare severoistočne Nemačke, na račun onih na jugu i zapadu, kojima je carska vojska oduzela posede 1627.
  • zabranjuje se nemačkim kneževima da stvaraju međusobne saveze ili saveze sa stranim silama
  • odlučeno je da se formira jedinstvena vojska od carske vojske i vojske nemačkih država, iako su vođe Saksonije i Bavarske zadržali nezavisnu komandu nad svojim snagama
  • daje se amnestijama svima koji su digli oružje protiv cara posle 1630, osim Fridrihu V Palatinskom .

Uklonjen uzrok sukoba[uredi | uredi izvor]

Tim mirom okončane su borbe između različitih nemačkih država. Povlačenjem Restitucijskog edikta uklonjen je glavni uzrok sukoba. Ponovo je uspostavljen princip iz Augzburškog mira, „čija država, njegova vera“. Kao kontrauslugu za ustupke car dobija obavezu luteranskih kneževa da se bore na njegovoj strani protiv stranih intervencija, kao npr švedske i buduće francuske intervencije.

Car Ferdinand II je bio prisiljen da čini i individualne ustupke da bi privolio pojedine veće nemačke države da potpišu mir. Saksoniji je obećao gornje i donje Lužice. Brandenburgu je obećao Pomeraniju, a čak je i Bavarska očekivala neke ustupke.