Razgovor:Domrke

Prvi podnaslov

DOMRKE, crkva Sv. Dimitrija Domrke su jedno od najstarijih sela u gatačkoj opštini pa čak i u cijeloj staroj Hercegovini. Ostaci starog grada i mnogobrojne gomile – tumuli potvrđuju da se u Domrkama živilo i prije 2500 godina. Plinije treći kaže da je na području istočne Hercegovine prije dolaska rimskog carstva bilo sedam plemenskih zajednica. Na području Gacka živjeli su Melkumani, Nevesinja Glindencini, Bilećkih rudina Deramisti. Prema tvrdnji E.Imamovića, na području Domrka živjelo je pleme Deriopi po kojima su i Domrke dobile ime kao i mala rječica Đeropa koja teče kroz obližnju Fojnicu kod Gacka. Neki autori ističu da su ova plemena često međusobno ratovala pa se čak tvrdi da je jedno vrijeme područje Bilećkih rudina, Gacka i dobrog dijela Nevesinja bilo pod vlašću Deramista. U dubrovačkim dokumentima Domrke se javljaju pod imenom Dorche a francuski putopisac Brokier, 1432 god. Domrke spominje kao ”Domke, selo u oblacima”. Domrke su bile raskrsnica karavanskih i kiridžijskih puteva koji su u srednjem vijeku vodili od poznatog grada – trga Ključa prema prvoj hercegovačkoj župi Viševo (sjedište bilo na brdu Dumoš iznad Pridvorice) te prema Vinčacu (Nevesinje) i Kalinoviku. Ovim putevima se kretala i turska vojska prilikom zauzimanja Gacka 1464 godine. Tom prilikom je bila srušena i crkva Sv.Dimitrija u Domrkama. Ova crkva je inače poznata kao najstarija crkva na području Gacka. Prema legendama porodice Buha, crkva je izgrađena sredstvima Nemanjića oko sto godina prije Kosovskog boja i u njoj je prvobitno bio sahranjen srpski Kralj Uroš prvi nakon što je izgubio bitku sa sinom Dragutinom na gatačkom polju 1276.god.. Neki istoričari poput Novaka Studa Mandića tvrde da je crkva izgrađena između 1217 i 1232.god. Jeromonah Josif Tronožac iz manastira Tronoša u Jadru (blizu Drine) prepisuje 1791 god. rukopise Srpskog rodoslova pisanog početkom 16-og vijeka i nakon što definira područje Gacka kaže: ”U njemu je vladao, umro i bio sahranjen kralj Uroš prvi”. Ovu tvrdnju precizira i Šematizam srpske pravoslavne mitropolije i dijaceze Hercegovačko – zahumske iz 1890 godine koji kaže:” U selu Domrkama gatačkog kotara, ima stara kamena crkva, hram Svetoga Dimitrija. U njoj se nalazio priličan broj pisanih Srbulja a među njima i jedno svojeručno pismo sv.Sava, ali je posve propalo u prošlim bojevima tursko-crnogorskim. U toj crkvi ima jedan mali drveni poklopčić sa nekakva kovčežića, na njemu ovaj natpis lijepo minejski ispisan: Sie mošti blagočastivago kralja Stefana monaha S.Simeona sina prvovenčanoga kralja Stefana prvog uroša hrama stago Dimitria.—” Ovaj natpis potvrđuje legendu porodice Buha a sudeći po pisanju Arhiepiskopa Danila drugog, u crkvi Sv.Dimitrija je bio sahranjen i Arhiepiskop Joanikije prvi. Danilo o Joanikiju piše:” iz zahvalnosti na njegovoj (kraljevoj) nelicemjernoj ljubavi i datom obećanju da se do smrti neće razlučiti od njega, ostavi svoj svetiteljski presto, usta i ode za njime” Arhiepiskop Joanikije je umro godinu dana poslije svog vjernog prijatelja kralja Uroša prvog, 1279.god. Tako su, igrom sudbine, u ovom krševitom hercegovačkom selu, prvobitno bile sahranjene dvije najveće ličnosti duhovnog i svjetovnog života srpskog naroda onog vremena. U neposrednoj blizini crkve, na raskrsnici karavanskih puteva, nalazi se i velika kamena krstača sa tri nadgobne ploče. M.Venzel pišući o ukrasnim motivima na stećcima, 1965.god. natpis sa krstače tumači kao: ”a se krst Vukosava Vukčića.” Stručnjaci procjenjuju da je krstača nastala u drugoj polovini 15.vijeka. Legende porodice Buha kažu da su se tu susreli svatovi jednog od sinova Hercega Stefana (koji je povremeno stolovao u gradu Ključu) sa turskom vojskom, da se svatovi nisu htjeli skloniti s puta i da su tu ubijeni i sahranjeni mlada, mladoženja i kum (gdje im je zemlja pukla tu su i sahranjeni). Istorijski izvori potvrđuju da je Herceg Stefan imao četiri sina (Stefana, Vlatka i Vladislava, dok se četvrtom ne zna ime – da li se zvao Vukosam ?). Crkva Sv.Dimitrija u Domrkama nalazi se na vrlo istaknutom položaju a njena zvona bila su vrlo važno sredstvo komuniciranja koje se čulo vrlo daleko. Zbog toga je bila na stalnom udaru naročito tokom brojnih buna i ustanaka koji se se vodili na gatačkom području. Porodica Buha, koja je živila na crkvenoj zemlji, fanatički je obnavljala crkvu koja je za njih značila život pa čak i izvjesnu slobodu. Naime, poznati Zakonik cara Dušana, u prvih 30 članova preciznije regulira pitanja crkve i njene imovine. Sultan drugi sa svojim Defterom 1528 god. potvrdio je pravo crkve na imovinu ali i nametnuo obavezu manastirima da plaćaju porez. Tako su Buhe radile na crkvenoj zemlji i plaćale porez crkvi a ne Turcima. Da bi sačuvali taj svoj status, Buhe su odmah po dolasku Turaka, na brzinu obnovili srušenu crkvu. Ponovnu značajnu obnovu crkve, izvrpio je pop Buha oko 1710.god. radi čega je morao pobjeći da bi spasio život. Turci su oduzeli crkvi dio imovine koju je koristio pop i na nju naselili porodicu Mirić (koja je živila u selu Ravni) kao kmetove. Značajniju obnovu crkva je imala i 1883 te 1929 godine. Prilikom obnove crkve 1883.god. za potrebe popločavanja crkve ”radnici” su razbili nadgrobnu ploču koja je prema tvrdnji popa Živka Višnjevca bila nadgrobna ploča kralja Uroša prvog i koja je sadržavala natpis o izgradnji crkve sredstvima Nemanjića. Porodična legenda kaže da je pop Višnjevac, ( koji je u to vrijeme bio pop u Blagaju,) odnio dio pomenute ploče i knjigu ispisanu na zečijoj koži u manastir Žitomislić. Treba podsjetiti da je u to vrijeme Vuk Karadžić, uz pomoć svog tasta, skupljao po Hercegovini stare crkvene knjige i srbulje i prodavao ih u Beču raznim kolekcionarima i bibliotekama. Da bi spriječio to odstranjivanje kulturnih vrijednosti naših crkava, Arhimandrit Pamučina iz Mostara započeo je njihovo skupljanje s namjerom da u manastiru Žitomislić formira muzejsku zbirku. Naravno, u tom svjetlu treba promatrati i gestu popa Višnjevca. Godine 1912 u Blagaju je pronađena kamena ploča – ktitorski natpis - koja ima vrlo sličan natpis onome koji se spominje u domrčkoj crkvi Sv.Dimitrija. Na dijelu ploče stoji da je neki župan gradio crkvu u ”svojim selima” u dane ”slavnog Nemanje”. Jefto Dedijer u svojim antropografskim studijama donosi legendu o domrčkoj crkvi pa kaže da se crkva Sv.Dimitrija preselila iz Ravni u Domrke kada je po njoj ciganka prostrla peleni da se suše. Istina je da se crkva nalazi na razmeđi pomenutih sela i da se faktički ”preselila” u Domrke kada su u selo Ravni naseljeni islamizirani Vukotići iz Crne Gore i raseljeni ostali pravoslavci: Mirići, Mučibabići,Kljajići ..... Istraživanja Zemaljskog muzeja iz Sarajeva provedena 1955.god. na području Blagaja ističu da ”nisu pronađeni arheološki dokazi o postojanju neke građevine kojoj bi pomenuti natpis mogao pripadati”. Ovaj zaključak je i logičan jer je Blagaj u to vrijeme imao status grada – trga a ne sela. Katolički fratr Marko Vego ovaj natpis – ploču ”prisvaja” kao hrvatski tj. natpis pisan ćirilocom ”hrvatske redakcije”. I muslimanski istraživači se otimaju za ovaj natpis. Nama ostaje vrlo, vrlo opravdana sumnja da je ovaj natpis, natpis iz domrčke crkve Sv. Dimitrija i da je na putu za Žitomislić završio u Blagaju (gdje je pop Višnjevac službovao). Ako bi smo u svjetlu svega iznesenog pokušali rekonstruirati Blagajski zapis, on bi mogao u slobodnoj transkripciji glasiti i ovako:

                            | У име  оца  и  сина и  св | етога духа ја ж-
                            | упан  Растко  зидах   ц| ркву светог-
                            |  а     Димитрија   у    с   | војим селима  у д-
                            | ане великог жупана  сл|авног Немање