Sudski postupak u Srednjovekovnoj Srbiji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sudstvo je bilo važan činilac državne uprave srednjovekovne Srbije, od kojeg je zavisilo sprovođenje i primena zakona u svakodnevnom životu. Sprovođenje postojećih normi i zakona je najviše zavisilo od organizovanosti sudstva. Izgled i tok sudskog postupka je moguće rekonstruisati tek od 13. veka.

Sudski postupak[uredi | uredi izvor]

Srpski vladari, pošto su stekli potpunu vojnu vlast, nastojali su da steknu i vrhovnu sudsku vlast. Da bi to postigli, trebalo je iskoreniti samopomoć koja je negirala vrhovnu sudsku vlast i uputiti zavađene strane da spor reše sudskim putem. Ta težnja je dobila zakonodavnu sankciju u Dušanovom zakoniku, u kojem je propisano: ”Ako je ko šta kome kriv, da ga tera sudom i parnicom, po zakonu, ako li ga počupa bez suda, ili koga udari da plati sedmostruko”. Srpski sudski postupak nije bio podeljen na građanski i krivični jer se nisu razlikovali privatni od javnih delikata. Sudski postupak u srednjovekovnoj Srbiji bio je zasnovan na optužnom (akuzatorskom) načelu, što znači da se postupak mogao pokrenuti samo po zahtevu tužioca. Za označavanje sudskog procesa korišćena je reč “pra”. Voditi spor govorilo se “preti se”. Stranke u postupku zvale su se: tužilac “parčija”, tuženi “otparčija” (javljala se i reč “krivac”). Procesna stranka bilo da istupa u sopstveno ime, bilo da zastupa drugoga nazivana je “parac”.[1]

Pozivanje na sud[uredi | uredi izvor]

Sudski postupak u srednjovekovnoj Srbiji je započinjao pozivom na sud. U ranofeudalnom periodu, tužilac je sam pozivao tuženog na sud u pratnji svedoka i kletvenika. Početkom 13. veka, pozivanje na sud je prešlo u okvir javne sudske vlasti uz ispravu koja je imala obeležje javne vere. U Dušanovom zakoniku je detaljno propisan postupak pozivanja na sud. Poziv upućen velikom vlastelinu morao je da bude u pisanom obliku izdat od sudije (“knjiga sudijina”), a obična vlastela i sebri pozivani su na stari način “pečatom”, tj. pokazivanjem sudijinog pečata. Pečat dobija snagu javne mere prilikom pozivanja na sud. Poziv sa pečatom bio je opšte pravilo u Srbiji od kojeg se pravio izuzetak za veliku vlastelu koji su uživali povlasticu da im se poziv na sud šalje preko pisma. Povlasticu pozivanja na sud samo sa pismenim pozivom uživali su i crkveni velikodostojnici. Vlastela je imala privilegiju da se poziva pre podne i da im se saopšti sadržina tužbe. Vojnici se nisu smeli pozivati na sud dok ne prođu tri nedelje od povratka iz ratnog pohoda. U odsustvu muža, žena nije bila dužna da primi sudski poziv, ali je bila obavezna da obavesti muža o pozivu. Pod pečatom se u srednjem veku podrazumevala i kazna za neodazivanje sudskom pozivu. Uobičajena procedura pozivanja na sud nije primenjivana u slučaju kada je delinkvent na delu uhvaćen i kada se kod osumnjičenog lica pronađe ukradena stvar. Tada se krivac odmah predavao vlastima. Ukoliko je stranka neopravdano odsutna sa ročišta, tj. nije se odazvao na poziv suda, kažnjavan je globom koja se naziva prestoj. Dušanov zakonik donosi preciznije odredbe o pozivanju na sud. Snagu javne vere i obaveznost ozvaničene od strane vlasti imalo je samo pozivanje na sud sa pristavom. Pristav je imao određene pomoćne i izvršne funkcije u sudskom postupku. On je jedan od najznačajnijih pomoćnih organa u srednjovekovnom sudstvu. Njegovoj ulozi i značaju je bilo posvećeno čak osam članova Dušanovog zakonika.

Pristav[uredi | uredi izvor]

Pristav se od nekadašnjeg samostalnog organa javne vere pretvorio u pomoćni, od sudije zavisni i sudiji potčinjen organ, koji ima funkciju samo u pripremnoj i završnoj fazi postupka. Taj razvitak se susreće i u drugim zemljama. Pristav se službeno nalazio na dvoru vladara, u oba sedišta ondašnjeg državnog suda, odakle su vladar i sudije slali da se vrše pomoćne funkcije.[2] Sud, tj. sudske vlasti šalju pristava da pod autoritetom svoje vere vrši tzv. zavođenje granica zemljišnih poseda. Zainteresovane stranke u takvim slučajevima su tražile od sudova, tj. javne vlasti da im na osnovu dokaza (pismenih ili usmenih) daju pristava, koji će snagom svoje javne vere izvršiti zavođenje granica. [3]Prilikom kraljevskih darivanja, lica koja su zadužila državu i koja su za svoje zasluge nagrađena, pristav je imao ulogu da uvede u ”posed darovana dobra, i tom prilikom istovremeno utvrdi granice njegove”.

Rasprava[uredi | uredi izvor]

Nakon pozivanja na sud, na red dolazi rasprava. Ako se tužilac ne bi pojavio pred sudom gubio bi spor, a tuženi bi se zauvek oslobađao obaveze ili optužbe navedene u tužbi. Nepojavljivanje tuženog na sudu nije predstavljalo veliki problem jer bi se postupak ponovo pokrenuo, ali se ipak kažnjavalo. Započetu sudsku raspravu je bilo moguće odgoditi jedino ako bi se jedna stranka pozvala na pristava. Tada bi sud odlagao raspravu dok se pristav ne bi vratio sa službenog puta. Rasprava pred sudom je bila usmena, javna i kontradiktorna prilikom presuđenja i građanskih i krivičnih predmeta. Naročita procesna formalnost je bila ta da su samo prvi iskazi stranaka bili validni za sud. Sudski procesi su se završavali u principu u toku jednog dana i to do podneva. Da bi se sprečilo odugovlačenje postupka, strankama je u toku sudskog postupka bilo zabranjeno da iznose druge optužbe koje nisu predmet spora. Takve optužbe stranke su mogle da iznesu tek pošto bi bila doneta presuda u postupku koji je u toku.

Dokazivanje i dokazi[uredi | uredi izvor]

U srpskom srednjovekovnom dokaznom sistemu se u nekim slučajevima dešavalo da se umesto materijalne istine, utvrđivala samo formalna istina. Tako je dokaz bio prihvatan ako je bila ispunjena samo propisana forma, bez obzira na to da li je to odgovaralo materijalnoj istini ili ne. Neka dokazna sredstva uopšte nisu pominjana iako su nesumnjivo bila u upotrebi, kao što je na primer priznanje. Dokazna sredstva koja su se koristila u srednjem veku, bila su: lice ili obličenije, svod, božji sud, isprave, zakletva, porota i svedoci.

Lice ili obličenije[uredi | uredi izvor]

Lice ili obličenije je označavalo hvatanje delinkventa u trenutku izvršenja krivičnog dela ili samu ukradenu ili opljačkanu stvar koja je nađena kod osumnjičenog. Ovo je bio dovoljan dokaz o krivici jer drugi dokazi nisu bili ni potrebni. Krivac uhvaćen na delu bio je i onaj koga bi selo, župa ili gospodar izručili sudijama kao krivca. To izručenje krivca smatralo se obličenjem - dovoljnim dokazom da je osumnjičeni kriv i nije bilo potrebno izvoditi druge dokaze.

Svod[uredi | uredi izvor]

Ako osoba kod koje je pronađena nečija ukradena ili opljačkana stvar, tvrdi da je tu stvar stekla na pravno valjan način, upućivala se da dâ svod. Svod predstavlja lanac svedočenja o načinu sticanja sporne stvari. Optuženi bi ukazivao na osobu od koje je nabavio stvar, koja je takođe ukazivala na onoga od koga je spornu stvar pribavila. I tako bi se išlo redom sa svodom sve dok se ne bi došlo do osobe koja nije mogla da kaže od koga je stvar pribavila. Ta osoba je morala da vrati stvar vlasniku i odgovara za krivično delo krađe. [4]U srpskom srednjovekovnom pravu, svod je bio dokazno sredstvo u postupku za krivična dela razbojništva i krađe, čiji bi predmet po pravilu bila stoka (ili neka druga pokretna stvar).

Božji sud[uredi | uredi izvor]

Kod Božjeg suda bi se okrivljeni podvrgavao telesnom iskušavanju, najčešće vrelom vodom ili usijanim gvožđem. Okrivljeni bi u ovom slučaju dokazao svoju nevinost jedino ako bi mu rane zacelile za određeni vremenski period. Ideja božjeg suda bila je da Bog interveniše u korist nevinog i da neće dozvoliti da nevin strada. Primena božjeg suda je bila ograničavana u srednjem veku jer se smatrao varvarskim običajem. Primena božjeg suda se prvi put pominje 1199. godine u Vukanovoj državi. Oslobođeni od božjeg suda bili su plemići, stranci i naseljenici manastirskih imanja u sporu sa župljanima. Srpski manastirski sudovi su tolerisali dokazivanje božjim sudom u međusobnim sporovima svojih žitelja. U srednjovekovnoj Srbiji božji sud se javio u dva oblika: kotao i železo. Božji sud zvani kotao značilo je da je okrivljeni morao golim rukama da izvadi usijano gvožđe ili kamen iz kotla sa ključalom vodom. Povelje iz 14. veka i Dušanov zakonik su ograničili primenu kotla samo na pripadnike sebarskog staleža. Okrivljeni koji bi se opravdao božjim sudom zauvek se oslobađao odgovornosti za krivicu. Kotao je primenjivan kao ustanova običajnog prava do početka 19. veka. Jedini pomen i opis dokazivanja železom propisan je u Dušanovom zakoniku za optužene lopove[5] i razbojnike koji nisu uhvaćeni na delu. Železo je imalo dva oblika: ručno železo i usijani raonik. Ispitivanje usijanim raonikom se sastojalo u tome što je optuženi morao da stane na usijani raonik za svoje opravdanje. Ispitivanje ručnim železom se kod nas sastojalo u tome što se pred vratima crkve usija na vatri železo, tj. komad gvožđa, a optuženik je bio dužan da ga podigne iz vatre i položi na svoju trpezu. Ako se optuženik ne bi opekao ne bi bio kriv i dalje se ne bi smeo optuživati.

Isprave[uredi | uredi izvor]

U sudskom postupku su postojale dve vrste isprava: javne i privatne. Javne isprave su bile isprave koje je izdao vladar u vidu povelja i naredbi, kao i isprave koje je izdao sudija. Da bi bile presudan dokaz na sudu, morale su biti autentične. Onaj ko bi posumnjao u autentičnost isprave bio je dužan da dokaže da je isprava falsifikovana. Isprave izdate od vladara korišćene su kao dokazna sredstva uglavnom u sporovima povodom međa i vlasništva nad zemljom. Onaj ko je imao povelju za spornu zemlju dobijao je spor, osim ako je u pitanju bila crkvena zemlja. I privatnim ispravama se takođe moglo dokazivati. Privatne isprave su bile kupoprodajni ugovori, testamenti itd. Javljaju se samo u južnim krajevima koji su bili najviše izloženi vizantijskom uticaju.

Zakletva[uredi | uredi izvor]

Zakletva je dokazno sredstvo koje je polagao tužilac ili tuženi u slučajevima kada nije bilo drugog načina da se utvrde činjenice koje su važne u sudskom postupku. Izjavu su stranke morale da nauče napamet i izgovore bez greške. Svaka greška u izgovaranju je značila da okrivljeni nije položio zakletvu. Ideja zakletve je bila da Bog neće dopustiti da ispravno izgovori zakletvu onaj čija bi izjava bila lažna. Kletvenici su iznosili subjektivno uverenje o istinitosti iskaza stranke ili saopštavali sudu svoja znanja o spornoj stvari. Iskaz kletvenika je bio od presudnog značaja - posle njihovog iskaza sudija je imao dve mogućnosti: ili da usvoji tužbeni zahtev ili da ga odbije. Srednjovekovno srpsko društvo je imalo više poverenja u zakletve uglednih i čestitih ljudi koji su pripadali istoj užoj zajednici i svojim imanjem odgovarali za iskaz, nego u ono što je video i čuo slučajni posmatrač ili učesnik nekog događaja (svedok).

Porota[uredi | uredi izvor]

Uvođenje instituta porote je izvršeno u drugoj polovini 19. veka. Uvođenje porote u srpski pravosudni sistem traženo je prvi put na Velikoj narodnoj skupštini u Topčideru 1868. godine. Zakon o poroti je objavljen 31. oktobra 1871. godine, a stupio je na snagu 1. januara 1872. godine. Bio je prihvaćen sistem mešovitog, skabinskog suda, sastavljenog od trojice profesionalnih sudija i četvorice porotnika iz naroda. Oni su zajedno donosili rešenje koje se odnosilo samo na krivicu optuženog. Godine 1892. je donet nov Zakon o poroti po kome u sud pored trojice državnih sudija ulazi i četiri porotnika, i to dvojica iz mesta u kome je prvostepeni sud, a samo dvojica iz mesta iz kojeg je optuženi. Kasnije je i ovaj zakon izmenjen, pa je 1895. godine većinu u veću činilo trojica profesionalnih sudija prema dvojici sudija porotnika. Samo je jedan od sudija porotnika bio iz opštine u kojoj je učinjeno krivično delo.[6] Dušan je u svom zakoniku uveo dve bitne novine u tu staru običajnopravnu ustanovu. Prva novina je bila ta da je primena porote proširena na sva krivična dela. Broj porotnika je zavisio od težine krivičnog dela. Porotnici su se zaklinjali za optuženog i svojom zakletvom ga opravdavali pred sudom. Druga značajna novina je bila da je porota punovažno odlučivala većinom glasova. Ona se određivala prema staleškom načelu. Novina u Dušanovom zakoniku je bila da u porotu nisu smeli da uđu ni rođaci ni neprijatelji optuženog.

Svedoci[uredi | uredi izvor]

Svedoci su pred sudom iznosili svoja lična opažanja, ono što su sami videli i čuli, kao što i danas čine.[7] Iskazi svedoka su imali drugorazredni značaj, izuzev iskaza zvaničnih lica kao svedoka. Zvanična lica su bila pristav, milosnik, carinik itd. Oni su pred sudom iznosili svoja lična opažanja o činjenicama čiji su bili očevici dok su obavljali službene radnje. Svedočenja zvaničnih lica su bila dokazno sredstvo od presudnog značaja.

Presuda i njeno izvršenje[uredi | uredi izvor]

Pre Dušanovog zakonika, presude su najčešće izricane samo usmeno. Usmeno izricanje je imalo manu što je nezadovoljna strana mogla ponovo da pokrene spor o već presuđenoj stvari. Pismena presuda je bila veća garancija protiv nesavesnog ponavljanja postupka o presuđenoj stvari.[7] Dušanov zakonik je obavezao sudije da presude pismeno sastavljaju, prepišu i jedan primerak čuvaju u sudu kao dokaz autentičnosti sadržine presude, a drugi da se uruči strani koja je dobila spor. Time je pisanje presuda uvedeno kao opšte pravilo. U članu 172 Dušanovog zakonika je propisano da presuda treba da bude zasnovana na zakonu i pravdi, a ne na strahu od vladareve reakcije na presudu.

Srpski sudski postupak nije poznavao instituciju žalbe (apelovanja) na viši sud. Pravo apelacije je postojalo samo u italijanskim gradovima gde je apelovanje počelo da se razvija već u 13. veku. Za preispitavanje odluka nižeg suda su se koristile institucije relacije i suplikacije, uz čiju pomoć bi razmatranje došlo do vladara. Institut relacije se sastojao u tome da sudija koji nije mogao sam da reši komplikovani pravni slučaj, predaje rešavanje slučaja vladaru kao vrhovnom sudiji. Institut suplikacije se sastojao u tome da se već presuđena stvar iznosila pred vladara da je presudi. Prvobitno je izvršavanje presude bilo prepušteno zainteresovanoj strani koja je morala da se dogovara sa osuđenom stranom ili da je na određeno način prisili da izvrši presudu. U Dušanovom zakoniku je propisano da u sporovima između vlastelina, sa ciljem izvršavanja presuda, oni daju uzajamno jemstvo. U sporovima između sebara i vlastelina je sam sudija bio jemac da će vlastelin izvršiti presudu koju je sud doneo po sebrovoj tužbi. Sudske presude u srednjovekovnoj Srbiji su ivršavali pristavi, globari, kefalije u župama i vlastela na njihovim teritorijama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mirković, Zoran S. Srpska pravna istorija. str. 76. 
  2. ^ Taranovski, Teodor. Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi, IV istorija sudskog uređenja i postupka. str. 522, 561. 
  3. ^ Kostrenčić, Marko. Fides publica. str. 27. 
  4. ^ Mirković, Zoran S. (2019). Srpska pravna istorija. Beograd. str. 79. 
  5. ^ „Iracionalna dokazna sredstva” (PDF). Anali 2009-1.indd. 
  6. ^ „Istorija učešća laika u suđenju”. Vikipedija. 
  7. ^ a b Mirković, Zoran S. (2019). Srpska pravna istorija. Beograd. str. 81. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Zoran S. Mirković (2019). Srpska pravna istorija. Beograd: Univerzitet u Beogradu, Pravni fakultet.
  • Kostrenčić, Marko, "Fides publica"
  • Taranovski, Teodor, "Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi, IV istorija sudskog uređenja i postupka"
  • Anali 2009, "Iracionalna dokazna sredstva u srednjovekovnoj Srbiji". Zbornik radova Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Beograd