Pređi na sadržaj

Храм (pripovetka)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hram
Ilustracija Mihaila Bile
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovThe Temple
AutorH. F. Lavkraft
ZemljaSAD
Jezikengleski
Žanr / vrsta delahoror
Izdavanje
Datumseptembar 1925.

„Hram” (engl. The Temple) je pripovetka američkog pisca Hauarda Filipsa Lavkrafta, napisana 1920. i prvi put objavljena u časopisu Weird Tales u septembru 1925. godine.

Radnja

[uredi | uredi izvor]

Priča je ispripovedana u obliku „pronađenog rukopisa” koji je napisao Karl Hajnrih, grof fon Altberg-Erenštajn, poručnik-komandant nemačke carske mornarice tokom Prvog svetskog rata. Altberg počinje izjavom da je odlučio da dokumentuje događaje koji su doveli do njegovog preranog kraja kako bi „izneo određene činjenice” pred javnost, svestan da sam neće preživeti da to uradi.

U severnom Atlantiku, nakon što je potopio britanski teretnjak i njegove čamce za spasavanje, okrutni i arogantni Altberg komanduje svojoj podmornici da zaroni, a kasnije prilikom izranjanja pronalazi leš pomorca koji je poginuo držeći se za spoljnu stranu podmornice. Pretragom leša otkriven je čudan komad isklesane slonovače. Zbog njegove očigledne velike starosti i vrednosti, jedan od Altbergovih oficira odlučuje da sačuva predmet, a ubrzo nakon toga počinju da se dešavaju čudne pojave − kao što je mrtvac koji ne tone, već naizled pliva.

Iznenadna okeanska struja povuče podmornicu ka jugu, a nekoliko članova posade počinje da pati od ozbiljnog umora i da ima uznemirujuće noćne more. Jedan čak tvrdi da je video mrtve mornare sa teretnog broda kako gledaju u njega kroz prozore. Altberg naređuje da ga brutalno išibaju, pritom odbijajući molbe nekih od njegovih ljudi da odbace predmet od slonovače. Na kraju pribegava pogubljenju nekoliko njih kada postane jasno da su poludeli od straha, navodno da bi održao disciplinu. Tajanstvena eksplozija nepopravljivo oštećuje motore podmornice, ostavljajući ih bez mogućnosti navigacije. Nailaze na američki ratni brod, a Altberg ubija još nekoliko članova posade koji ga pozovu da mu se predaju. Kasnije, kada se podmornica suoči sa zlokobnim talasima silovite oluje, Altberg naređuje podmornici da zaroni. Nakon toga, ona nije u stanju da izađe na površinu kada njeni balastni tankovi ne uspeju da podignu pritisak, ostavljajući je bez otpora i povlačeći je ka jugu dok polako tone dublje u okean; nikada više ne vide svetlost dana.

Pošto je snaga podmornice pri kraju, a njihove šanse za spas ne postojeće, šest preostalih članova posade pokušavaju pobunu, uspešno onesposobivši podmornicu uništavanjem nekoliko ključnih instrumenata i merača, pritom buncajući o prokletstvu talismana od slonovače. Altberg uspeva da ih ubije sve. Njegov jedini preostali saputnik, poručnik Klence, postaje sve nestabilniji i paranoičan. Pomireni sa svojom sudbinom, njih dvojica provode vreme u svojoj plutajućoj podmornici upravljajući moćni reflektor podmornice kroz mračni ponor, primećujući da ih delfini prate na dubinama i na dužinama koje su do tada smatrane nemogućim. Ubrzo nakon toga, Klence potpuno poludi, tvrdeći da: „On zove! On zove!” Nesposoban da umiri svog ludog saputnika i ne želeći da mu se pridruži u samoubistvu, Altberg pristaje da ga ostavi u vazdušnoj komori, zahvalan što je poslao Klencea u sigurnu smrt u bezvazdušnom, ogromnom pritisku dubine.

Altberg, konačno sam, pluta još nekoliko dana pre nego što njegova podmornica konačno dođe na dno okeana, gde on zadivljen vidi potopljene ostatke drevnog i složenog grada. Smatrajući da su to ruševine Atlantide i obuzet uzbuđenjem, Altberg oblači ronilačko odelo za velike dubine, istražujući zadivljujuću, neopisivu lepotu potopljenog grada i otkrivajući misteriozni hram isklesan u kamenu, na kome otkriva oblik koji podseća na talisman od slonovače. Sledećih nekoliko dana provodi u mraku dok se poslednje rezerve energije i vazduha podmornice troše. Na kraju priznaje da čak ni svojom moćnom „nemačkom voljom” više nije u stanju da se odupre moćnim vizijama i slušnim halucinacijama, kao i porivima da napusti svoju podmornicu i uđe u hram, sada neobjašnjivo osvetljen nečim što izgleda kao treperavajući oltarski plamen. Oblačeći svoje ronilačko odelo, on pušta svoj zapečaćeni rukopis u boci (koja je kasnije pronađena na obali Jukatana) i voljno odlazi u smrt.

Povezana dela

[uredi | uredi izvor]

Kao i „Dagon”, „Hram” je nautička priča sa postavkom Prvog svetskog rata. Tema potopljenih gradova sa neljudskim obožavaocima se ponavlja u Lavkraftovim kasnijim delima, pre svega u pričama „Zov Ktulua” i Senka nad Insmutom.

Svojevrsni nastavak se može naći u obliku društvene igre Grad u moru, gde četiri ili manje igrača moraju da putuju podmornicama do hrama boga Gluna (zloćudne sile koja stoji iza događaja u „Hramu” čiju ljudsku masku oslikava talisman od slonovače u ovoj priči) i okončaju njegovu pretnju ljudskom rodu. Ova igra i njena tehnika igranja mogu se naći u knjizi Ktulu sada, koji je 1987. objavio Chaosium. Avanturistička video-igra Prisoner of Ice (1995), zasnovana na Lavkraftovim delima, takođe se odigrava u podmornici, ali tokom Drugog svetskog rata.

Prijem

[uredi | uredi izvor]

Enciklopedija H. F. Lavkrafta procenjuje da je ova pripovetka „narušena grubom satirom militarističkih i šovinističkih stavova protagoniste”, kao i „viškom natprirodnosti, sa mnogim bizarnim pojavama koje se ne sjedinjuju u koherentnu celinu”.[1]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Joshi, S.T.; Schultz, David E. (2004). An H.P. Lovecraft Encyclopedia. Hippocampus Press. str. 261. ISBN 978-0974878911. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]