BANJA Kiseljak daje Zvorniku šansu da razvije zdravstveni turizam, što bi uslovilo razvoj cele opštine i šire regije. Priroda je bila veoma izdašna u izvorima mineralne vode, a tradicija korišćenja tople mineralne vode u Kiseljaku je duga. U ovom planinskom selu, 45 kilometara od Bijeljine i 15 kilometara od Loznice, postoji devet izvora koji uspešno leče devet bolesti. - Pre rata u Kiseljak su dolazili gosti iz Beograda, Novog Sada i Šapca radi odmora i lečenja, a ljubazni domaćini su ih dočekivali u lepo uređenim sobama - kaže Zoran Stevanović, načelnik opštine Zvornik. - Po sezoni bilo je i po 17.000 turista. Najčešće su boravili u selu, a mnogi su i nosili u flašama mineralnu vodu i nastaljali lečenje kod kuće. Putevi su bili dobri, a svaka kuća je imala telefon.

Uz mala ulaganja i jači marketing, Kiseljak bi ponovo mogao da postane ono što je nekada bio. Pre rata u Kiseljaku je počela gradnja hotela koji još nije završen. Opština Zvornik je uredila izvorišta, ali su potrebna veća ulaganja.

- Nakon uređenja puta i izvorišta, u planu je da do kraja godine na mestu starog Doma za decu i omladinu napravimo hostel sa tridesetak ležajeva, a na meštanima je da se potrude da urede i očiste reku koja teče kroz njihovo mesto - dodaje načelnik Stevanović.

VODA

VODA iz izvora leči malokrvnost, bolesti želudca, bubrega, problem vida, steriliteta. Temperatura voda u Kiseljaku je od osam do 15 stepeni, a na dubini od 400 metara i do 40 stepeni, kaže Ivo Simić, profesor iz Kiseljaka.

Banja Vrućica predstavlja najveći banjski centar u Republici Srpskoj, najposećeniji turistički lokalitet opštine Teslić i vodeće balneoklimatsko lečilište u regionu. Od centra Teslića je udaljena 3 km, a od Banja Luke 87 km. Smeštena je na obroncima planine Borja i spojena sa prostranom dolinom reke Usora. Nalazi se na nadmorskoj visini od 230 m, u predivnom prirodnom okruženju šume i bujnog zelenila, sa izvorima termomineralnih voda jedinstvenih karakteristika. Hotelski i termalni kompleks Banja Vrućica se prostire se na površini od 740.000 m² u čijem sastavu su hoteli Kardial, Hercegovina, Posavina i Srbija, wellnes centar, kongresne dvorane opremljene najsavremenijom opremom, tereni za tenis, košarku, odbojku, rukomet i mali fudbal, uređeni parkovi i staze za šetanje, trčanje i biciklizam u ukupnoj dužini od 7 km. Kada se govori o forističkom diverzitetu, Bosna i Hercegovina, zajedno sa Republikom Srpskom spadaju u najbogatija područja u Evropi. Globalni standardi u zaštiti prirode zahtijevaju postojanje standardizovanih i georeferenciranih baza podataka o biodiverzitetu kao dio integrisanog informacionog sistema, kako bi se omogućila razmjena informacija i monitoring vrsta i staništa. Ovo je takođe predviđeno i nacionalnom legislativom Republike Srpske u oblasti zaštite prirode, šumarstva itd.

Ipak, iako je flora BiH intenzivno proučavana u posljednjih 150 godina, do sada nije postojala ček lista vrsta, a tim prije ni precizna i sveobuhvatna baza o rasprostranjenju vrsta. Ovo je bio i glavni motiv za prvu fazu projekta "GIS baza vaskularne flore Republike Srpske" koja je rađena 2011. godine i iznjedrila web GIS aplikaciju sa prostornim informacijama o vaskularnim biljkama Republike Srpske, koje su prikupljene iz najobimnije monografije o flori BiH (Beck-Manageta G. 1903-1983: Flora Bosne i Hercegovine).

U ovoj, prvoj, fazi projekta prikupljeno je 58026 podataka o nalazima biljnih vrsta u BiH (20447 nalaza za 2330 taksona na nivou vrste i podvrste za RS).

U drugoj fazi, koja je trajala tokom 2017-2018. godine, prikupljani su podaci iz objavljenih i neobjavljenih fitocenoloških snimaka. Digitalizovano je oko 6000 snimaka, od čega je 2810 georeferencirano i uneseno u PostgreSQL bazu podataka. Na ovaj način prikupljeno je ukupno 49390 novih prostornih podataka o flori Republike Srpske, što zajedno sa rezultatima iz 2011. čini ukupno 69837 nalaza.

Posljednja faza projekta koja je trajala od 2019. do 2021. godine obuhvatila je digitalizaciju svih preostalih fitocenoloških ali i florističkih radova, što je na kraju rezultovalo brojkom od 191287 nalaza koji se odnose na 3697 taksona na nivou vrste i podvrste.

Programiranje web aplikacije je rađeno u programskom jeziku Python,

izvršiti uređenje terena između ovih banja (minimalno nivelisanje terena - izgradnja malih terasa-odmorišta pored vode-sa asocijacijom na konstrukciju tradicionalne drvene platforme «kreveta», postavljanje drvenih klupa, kanti za smeće, kabina za presvlačenje i «hemijskog» toaleta, koji može biti postavljen i na proširenju ceste iznad lokaliteta ovih banja;

Specifičnosti mahale Ilidža imaju direktnu vezu sa prirodnim resursima kraja. Prisustvo termalnih izvorišta na jednom relativno malom prostornom obuhvatu odrazilo se na čovjekovo korišćenje tih prirodnih predispozicija, koji pri oblikovanju prostora stanovanja koristi termalne vode (prosječne temperature iznose od 33 do 36 stepeni Celzijusa): uvodi toplu vodu unutar objekta i smješta kade za kupanje u zasebne prostorije unutar kuće, ili izgrađuje svoj stambeni objekat uz neku banju uz koju prislanja svoj stambeni objekat ili inkorporiše postojeći objekat banje u dispoziciju kuće, ili gradi bazen sa termalnom vodom u bašti.

Objekti hauza su jednoprostorne dispozicije a primjenjuju se konstrukcije sa masivnim kamenim zidovima i perforisanim (funkcija ventilisanja banje) kupolama od cigle, a krečni malter primijenjen za zidanje kupola pravljen je sa dodatkom jajeta(14). Bazeni su obično oivičeni drvenim klupama a dno bazena pošljunčano. Ovaj tip banje ima različito dispoziciono rješenje u odnosu na rješenja hamama, što je, svakako, posljedica i drugačijeg tehnološkog procesa (banje Gornjeg Šehera koriste termalnu vodu).

Osmančevića banja

Na udaljenosti od oko 40 m sjeveroistočno od hauza u sastavu kuće Bisere Šeranić i oko 25 m jugoistočno od Osmančevića kuće (koja je izgrađena na k.č. broj 685/1, k.o. Banja Luka III-8) u prizemnom objektu, izgrađenom na k.č. broj 686/1, k.o. Banja Luka III-8, nalazi se banja poznata pod nazivom Osmančevića banja. Iz prihvatne prostorije dimenzija 2,33 m x 3,07 m, koja služi kao garderoba, ulazi se u pretprostor banje, dimenzija 1,42 m x 2,33 m, koji vodi u krajnju prostoriju dimenzija 2,50 x 2,33 m u kojoj je smještena banja. Sa galerije široke 70 cm i dugačke oko 2,33 m, preko jednokrakih drvenih stepenica silazi se u bazen, čije je dno za 1,50 m niže u odnosu na kotu galerije. Visina od dna bazena do plafona iznosi oko 3,60 m. Bazen banje je zatvoren u prizemnom objektu koji nema arhitektonskih vrijednosti. Objekat banje se upotrebljava, ali je ventilacija loše riješena, tako da je u svim prostorijama velika koncentracija vlage u vazduhu, a na svim zidovima i plafonima se stvara veoma jak kondenz vlage i uopšte se stiče utisak o neuslovnosti objekta.

Žbana

Na lokalitetu nekadašnjeg austrougarskog vojnog kupališta ostao je sačuvan samo bazen dimenzija oko 4 x 5 metara i dubine oko jednog metra. Nema sačuvanih podataka o objektu unutar kog se nalazio bazen. U bazenu postoji prirodni priliv termomineralne vode. Lokalitet je neuređen i zarastao u korov i šipražje, površina bazena je pokrivena vodenim biljkama, a do bazena ne vodi nikakva staza i pristup bazenu je veoma otežan. Na potezu između banja Žbana i Osmančevića banje, u jednom kraćem potezu (dužine oko 5-6 metara), na površini zemlje se pojavljuje potok o kom je bilo riječi u istorijskom dijelu i koji od Žbane do sjeverozapadnog podzida Ulice Od Zmijanja Rajka (stari naziv: Braće Alagić) ide ispod zemlje. Potok je konstrukcijom ispusta sproveden kroz nasip puta, a dalje se prirodnim padom spušta kanalom u Vrbas

Banje u Demirovića kući

Dvije banje sa termalnom vodom se nalaze u prizemlju Demirovića kuće i postoji podatak da banje u kući postoje od 1918. godine, iako je sam objekat stariji. Godine 1918. porodica Maglajlić kuću je prodala svešteniku evangelističke crkve Wilhemu Öhleru, koji kuću 1922. prodaje dvojici braće Demirovića. Banje su smještene u tri prostorije prizemnog dijela lijevog krila kuće (gledano sa ulice). Kade su postavljene tako da se njihov vrh nalazi u ravni poda prostorije. U posljednje vrijeme ove banje nisu u upotrebi, prilikom obilaska nije bilo nikakvih tragova samopriliva vode i ne zna se da li su dovodne drenaže začepljene ili je izmjenom režima tokova podzemnih voda i pojačanom eksploatacijom termalnih voda na prostoru Ilidže došlo do trajnog prekida samoizlijevanja termalne vode kod banja u Demirovića kući. Prostorije u kojoj se nalaze banje su u zapuštenom stanju

Banja Šugavica

Do banje se dolazi stazom koja se padinom korita Vrbasa spušta lijevo od Ulice Od Zmijanja Rajka (stari naziv: Braće Alagić) uzduž kamenog podzida nasipa ceste. Strmi pad staze je savladan stepenicama čiji su stepenici kamenovi ukopani u tlo. Objekat banje se koristio za liječenje kožnih bolesti, postojala je kao manji objekat, koji je porušen poslije II svjetskog rata i nije poznato kako je izgledao. Na lokalitetu gdje se nalazila banja, u nasipu puta, usječena je niša koja u tlocrtu ima trapezoidnu formu (stranica dubine 140 cm, odnosno 300 cm i širine oko 280 cm) a koja je obložena kamenim zidom. U niši se nalazi manje korito sa odvodnom cijevi. Cijeli prostor niše obrastao je biljkama i puzavicama, a kameni zidovi obloge niše su oštećeni.

Stambeni objekti Ilidže

Sjeveroistočno od Ilidžanske džamije, kao matice cijele mahale, nastajali su stambeni objekti od kojih su neki u svom sastavu imali i banju (primjer), ili se banja nalazila u objektu izgrađenom pored kuće (primjer: Gušića kuća, Osmančevića kuća, kuća Bisere Šeranić), ili u bašti pored kuće (primjer: Šeranića kuće uz Vrbas). “Šeherska kuća” je kubusne forme, pokrivena četvorovodnim krovom oštrog nagiba i dubokih streha, kao pokrivač se koristi bibercrijep (nekada se koristila šindra), a sprat je doksatno prepušten u odnosu na prizemnu etažu. Zidovi prizemlja su zidani od kamena, a na spratu je primijenjena drvena bondručna konstrukcija sa ispunom od pletera, čatme ili ćerpiča. U dispozicionom smislu prizemlje kuće ima hajat sa hodnikom i stepeništem za spratnu etažu, halvat i manju sobicu, hudžeru (služi kao ostava), te prostoriju u kojoj se nalazi banja sa termalnom vodom (primjer: Demirovića kuća) ili dućan (kuća Zejre Šeranić, Hadžialića kuća). Na spratu kuće se nalaze divanhana, sobe za boravak iz kojih se obično pružaju lijepe vizure na Vrbas, tzv. kuća (prostor kuhinje, obično na spratu, urađene bez plafonske i tavanske konstrukcije iznad sebe, sa otvorenim pogledom na krovnu konstrukciju) koja je bila povezana sa tzv. vodnicom (doksatno prepuštenom prostorijom koja je služila za čuvanje posuda sa vodom, obično je sadržavala i prostor nužnika, a bila je spoljnim stepeništem orijentisana prema bašti). Neke kuće (Gušića kuća, Hadžiisakovića kuća) na spratu su imale i dječiju sobu u kojoj se nalazila zidana peć sa lončićima. Drvena musandera (sergen) je sastavni dio svake sobe, sastoji se od dolafa, banjice i dušekluka, kao i police i rafa (primjer: Šeranića kuća, Demirovića kuća, kuća Zejre Šeranić) služe za odlaganje bakrenog posuđa i ukrasnih predmeta. Kao sastavni dio sobe pojavljuje se i sećija ukrašena serdžadama, vezom i vezenim jastucima. Objekti mahale Ilidža, koji još uvijek posjeduju karakteristike šeherskih kuća i imaju ambijentalnu vrijednost su: - kuća porodice Šeranića (k.č. broj 630, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Sadika i Ibrahima Demirovića (k.č. broj 674, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Gušića (k.č. broj 670/1, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Emine Osmančević (k.č. broj 685/1, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Zeire Šeranić (k.č. broj 689, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Hadžiisaković Zlatka (k.č. broj 700, k.o. Banja Luka III-8), - kuća Štefka i Marte Golbaher (k.č. broj 629, k.o. Banja Luka III-8), - Trokića kuća (k.č. broj 628, k.o. Banja Luka III-8).

Hauz u sastavu kuće Bisere Šeranić

Na udaljenosti od otprilike 50 metara sjeveroistočno od Maslinog hauza smještena je još jedna pokrivena banja koja se danas nalazi u sastavu kuće Bisere Šeranić. Kuću, koja je prvobitno bila sagrađena sa odlikama austrijske provincijske arhitekture, 1910. godine je sagradio Ahmed Šeranić i tada je banja ušla u njen sastav. Nakon zemljotresa 1969. godine i opravaka koje su uslijedile, kuća je dobila današnji izgled i izgubila svoje prvobitne stilskoarhitektonske vrijednosti. Preko ulaznog pretprostora, dimenzija oko 180x470 cm, ulazi se u sam hauz. Objekat hauza je jednoprostorne dispozicije i kvadratne osnove, zidan kamenom čiji obimni zidovi imaju debljinu od otprilike 70 cm, a centralni unutrašnji prostor hauza ima dimenzije 4,70x4,70 m. Sa galerije, napravljene od drvene daščane platforme (dimenzija: dubina 85 cm, širina 470 cm) oslonjene na čelični NP I nosač, koja je oko 190 cm uzdignuta od dna bazena, preko jednokrakog drvenog stepeništa silazi se do betoniranih površina napravljenih po obodu bazena, koje se koriste kao komunikacione staze i klupe za odmor kupača, posjetilaca banje ( širina ovih staza je otprilike 80 cm uz sjeveroistočni zid i sjeverozapadni zid, a oko 50 cm uz ostala dva zida). Dno bazena je pošljunčano, a visina od dna bazena do unutrašnje kote tjemena kupole iznosi otprilike 655 cm. Kupola, koja u poprečnom i podužnom presjeku ima oblik nepravilne elipse, oslanja se na kamene zidove. Visina strijele svoda kupole iznosi oko 210 cm, a horizontalno rastojanje oslonaca svoda iznosi oko 505 cm. Pri vrhu kupole, u svodu, postavljeno je ukupno 10 ventilacionih otvora: četiri kružnog presjeka dijametra otvora oko 15 cm i šest radijalno postavljenih pravougaonih otvora dimenzija oko 20x20 cm. Banja se upotrebljava. Kupola banje je zaštićena privremenom drvenom konstrukcijom sa pokrivačem od valovitih PVC ploča radi zaštite kupole objekta od prokišnjavanja. Prema stanju na terenu, kupola je bila zaštićena cementnim mlijekom i tankom cementnom košuljicom koja se oštetila

Maslin hauz (ili Gušića banja)

Prva izgrađena banja-hauz potiče iz turskog perioda i nekad je bio slobodno stojeći samostalan objekat. U međuvremenu, uz hauz sa jugozapadne strane se dograđuje stambeni objekat, koji je izgrađen oko 1880. godine i koji je svojina Muharema Masle. Kasnije je kuća pripala porodici Gušić po ženskoj liniji. To je, ujedno, i razlog zašto se upotrebljavaju dva imena za hauz: Maslin i Gušića banja. Sa ulazne sjeverozapadne strane u hauz dograđuje se i pretprostor čiji spoljni fasadni zid, zajedno sa spoljnim sjeverozapadnim zidom prislonjene kuće, tvori jedinstvenu fasadnu površinu, koja u potpunosti sakriva vizure prema banji. U pretprostoru banje su smješteni ulazni dio koji ima funkciju vjetrobrana i preko jednokrakog stepeništa povezuje banju sa kućom, kao i sanitarni čvor sa garderobom za korisnike banje.

Objekat hauza je jednoprostorne dispozicije i kvadratne osnove (spoljnih gabarita 6x6 m). Zidovi hauza, debljine oko 75 cm, zidani su lomljenim kamenom, spolja dersovani, iznutra malterisani, a kao vezivno sredstvo korišćen je krečni malter. Centralni unutrašnji prostor hauza ima dimenzije 4,50x4,50 m. Sa galerije, napravljene od drvene daščane platforme (dimenzija:

dubina 85 cm, širina 450 cm) oslonjene na čelični NP I nosač, koja je oko 180 cm uzdignuta od dna bazena, preko jednokrakog drvenog stepeništa silazi se do drvenih klupica širine 40 cm (četiri podužno postavljene drvene štafle čine klupu-drvenu površinu za odmor kupača, posjetilaca banje) koje su postavljene po obodu bazena. Dno bazena je pošljunčano, a visina od dna bazena do unutrašnje kote tjemena kupole iznosi otprilike 830 cm. Kupola zidana turskom ciglom, preko konstrukcije pandantifa i prislonjenih slijepih prelomljenih lukova (strijela luka ima visinu od oko 200 cm, a raspon tetive-rastojanja krajnjih oslonačkih tačaka luka je otprilike 430 cm), oslanja se na kamene zidove. Pri vrhu kupole je postavljeno ukupno 8 ventilacionih kružnih otvora u svodu kupole: jedan u tjemenu dijametra otvora oko 10 cm i 7 radijalno postavljenih dijametara otvora od otprilike 18 cm.

Banja se upotrebljava.

Ebin hauz

U neposrednoj blizini Maslinog hauza, otprilike 12 metara sjeverno od njega, nalazi se Ebin hauz - banja koja je dobila naziv po njenom posljednjem sopstveniku kog su stanovnici zvali eba (stara majka).

Prvobitno(15), objekat Ebinog hauza je bio jednoprostorne dispozicije i kvadratne osnove (spoljnih gabarita oko 5,10x5,10 m). Zidovi hauza, debljine oko 65 cm, zidani su lomljenim kamenom, spolja dersovani, iznutra malterisani, a kao vezivno sredstvo korišćen je krečni malter. Centralni unutrašnji prostor hauza ima dimenzije 3,80x3,80 m. Sa galerije, napravljene od drvene daščane platforme (dimenzija: dubina 90 cm, širina 380 cm) oslonjene na čelični NP I 22 nosač, koja je oko 170 cm uzdignuta od dna bazena, preko jednokrakog drvenog stepeništa silazilo se do drvenih klupica, širine 40 cm, koje su bile postavljene uz dvije stranice bazena. Kota dna bazena je bila –2,50 metara niža u odnosu na kotu terena na jugozapadnoj strani hauza(16). Dno bazena je bilo pošljunčano, a visina od dna bazena do unutrašnje kote tjemena kupole je iznosila oko 850 cm. Kupola zidana turskom ciglom, preko konstrukcije pandantifa i prislonjenih slijepih prelomljenih lukova (strijela luka imala je visinu od oko 230 cm, a raspon tetive-rastojanja krajnjih oslonačkih tačaka luka imao je širinu od oko 380 cm), oslanja se na kamene zidove. Pri vrhu kupole su bili postavljeni ventilacioni otvori kružnog presjeka.

Na zapadnoj strani objekta, što je vidljivo na starim fotografijama banje, nalazili su se ostaci dogradnje. Prema nekim podacima(17), do banje, uz njenu jugozapadnu stranu, u periodu neposredno poslije 1851. godine, bila je dograđena kućica u kojoj se nastanio neki šejh koji je postao sopstvenik napuštene banje. O izgledu tog stambenog objekta nema podataka.

Banja je posljednje godine 20. vijeka dočekala u veoma ruševnom stanju, a zbog neprimjerenih sanacionih intervencija na banji preduzetih u proteklih nekoliko godina, sadašnji izgled banje je zadržao veoma malo od svog prvobitnog izgleda: zadržana je samo struktura kamenih zidova banje do visine od otprilike 2,20 metara visine (mjereno od nivoa terena). Iznad ove kote objekat je dozidan i zatvoren betonskom kupolom.

Banja se upotrebljava.

2. Opis dobra

Graditeljska cjelina Hadžiahmetovića kule sa dvorima u Mostaćima kod Trebinja predstavlja jedan od relativno dobro očuvanih primjera stambeno-odbrambene arhitekture osmanskog perioda u Trebinju.

Graditeljska cjelina je smještena u Hadžiahmetovića mahali, okružena parcelama i objektima koji su izvorno pripadali Hadžiahmetovića porodici.

Cjelokupna mahala je ograđena zidom od priklesanog kamena u krečnom malteru, visine oko 2 m. Unutar mahale, u zasebnim avlijama, nalazi se pet stambenih objekata sa pratećim ekonomskim prostorima. Svaka avlija ima svoj zaseban ulaz. Svi objekti su građeni od pravilno klesanog kamena u krečnom malteru. Objekti su jedospratni i dvospratni. Završeni su dvovodnim krovom i izvorno su bili pokriveni kamenim pločama. Prozori na objektima su bili relativno manjih dimenzija.

Mahala u cjelini prezentira utvrđenu izvangradsku stambenu strukturu.

Graditeljska cjelina Hadžiahmetovića kule sa dvorima u potpunosti prati izgled „zatvorenosti“ stambeno-fortifikacijske Hadžiahmetovića mahale i predstavlja njen dominantni vertikalni akcent.

Graditeljska cjelina se sastoji od kule sa kućom i avlijom, ekonomskog objekta i ekonomskog dvorišta.

Dva osnovna materijala su korištena za gradnju graditeljske cjeline – kamen i drvo.

Doksatno izvedeni dio kuće je pokriven četverovodnim krovom, a ostatak kuće i objekat kule i ekonomski objekti su pokriveni dvovodnim krovom. Za pokrov svih objekata je korišten crijep(5).

Graditeljska cjelina je u cjelosti ograđena visokom zidom. Zid je izveden od neobrađenog kamena. Struktura zida je ostavljena vidljiva i sa ulične i sa dvorišne strane.

Unutar zidova kompleksa su smješteni avlija i ekonomsko dvorište koji su međusobno povezani preko ekonomskog objekta.

Ulaz u avliju i ekonomsko dvorište je sa sjeverozapadne strane, iz pristupne ulice. Ulazni portali su jednaki u svojoj izvedbi. Izvedeni su od pravilno klesanog kamena. Segmentno izveden luk portala je za oko 5 cm uvučen u odnosu na ravan zida. Ulazni portali su širine 2,05 m. Vrata su dvokrilna, napravljena od drveta.

Portal ekonomskog dvorišta vodi u bašču, površine oko 220 m². Dužom osovinom ekonomsko dvorište se proteže u pravcu sjeverozapad-jugoistok.

Na sjeveroistočnom dijelu bašče je postavljen ekonomski objekat, dimenzija oko 12 x 6 m. Izveden je kao jednospratni, pokriven dvovodnim krovom. Sagrađen je od kamena. Fasade objekta su bijelo krečene.

Ulaz u ekonomski objekat iz bašče je izveden kao pravougaoni, definiran blokovima pravilno klesanog kamena. Iz avlije su napravljena dva ulaza u ekonomski objekat. Ulaz u jugoistočnom dijelu je definiran pravilno klesanim blokovima kamena i lučno završen. Ulaz smješten na sredini objekta je definiran pravilno klesanim blokovima kamena. Izveden je kao pravougaoni. Umjesto kamenog nadvratnika postavljene su drvene grede.

Ekonomski objekat je pregradnim zidovima podijeljen na više dijelova.

Portal avlijskog dijela zida vodi u kamenim pločama popločanu avliju(6). Dužom osovinom avlija, površine oko 175 m², se proteže u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Na jugozapadnom dijelu avlija je definirana ekonomskim objektom, a na sjeveroistočnom kućom sa kulom. Na jugoistočnom dijelu je definirana kamenim podzidom visine oko 2 m.

Objekat kuće sa kulom

Objekat kuće sa kulom građen je kao jedinstvena građevina na kojoj se jasno uočavaju promjene koje su se desile kroz historiju upotrebe objekta. Volumen cjeline je razbijen u tri dijela, doksatno «izbačeni» ćošak kuće, kuću i kulu. Sva tri volumena, iako čine cjelinu, nose vlastita obilježja u svom oblikovanju.

Za gradnju kuće sa kulom upotrijebljeni su pravilno klesani i pritesani kamen, blokovi kamena i drvo(7).

Pritesani blokovi kamena su korišteni za izgradnju zidnih povšina kuće koje su bijelo krečene. Za zidne površine kule, uglove kuće i lukove prizemlja korišten je pravilno klesan kamen. Od pravilno klesanog kamena su izvedene i svodne konstrukcije prostorija u prizemlju kuće, magaza. Stubovi prizemlja objekta, zajedno sa kapitelima, izvedeni su od jedinstvenog bloka kamena. Pod prizemlja objekta, kao i ulaznog dijela kuće je popločan kamenim pločama.

Drvo je korišteno za međuspratnu i krovnu konstrukciju kao i za vrata i prozore. Međuspratnu konstrukciju kuće čine drvene grede koje nose drveni pod u prostorijama sprata. Drvene daske čine podkonstrukciju za malterisane površine (zidove) sprata.

Pojedini zatečeni elementi od drveta, vrata, dolafi, musandera i sehare predstavljaju lijepe primjere drvorezbarstva.

Kuća, pravougaone tlocrtne osnove, je građena kao jednospratna građevina. U prizemlju objekta su smještene pomoćne prostorije, a na spratu prostori za stanovanje.

Kuća se sastoji od glavnog volumena, izvedenog u obliku kvadra, iz kojeg se u sjeverozapadnom spratnom dijelu izdvaja kubosno oblikovani ćošak, doksatno izvučen iz volumena kuće. Ćošak kuće se oslanja na drvene kosnike.

Glavni volumen kuće je pokriven dvovodnim krovom dok je ćošak pokriven četverovodnim krovom. Kao pokrov je korišten crijep.

Zbog svoje postavke na terenu objekat kuće je, izuzevši ćošak, u potpunosti orijentiran na jugozapadnu stranu, odnosno na avliju.

Na fasadi kuće ističu se lučni otvori, izvedeni od pravilno klesanog kamena, koji su na spratu kuće naknadno zazidani kamenim blokovima. Zazidani dijelovi su krečeni. Lukovi sprata kuće su ostavljeni vidljivi i izvučeni su iz ravni zida.

Tri prozorska otvora, izvedena od drveta, su smještena na fasadi kuće, u dijelu sprata. Prozorski otvor hajata sprata, širine 2,10 m, svojim oblikom u potpunosti prati lučni otvor koji zatvara. Prozorski otvori prostorije sprata, približnih dimenzija 75 x 110 cm, su izvedeni kao pravougaoni. Svi prozorski otvori su zatvoreni demirima.

Ćošak kuće je orjentiran na tri strane. Drveni, pravougaono izvedeni prozori, približnih dimenzija 75 x 100 cm, su sa vanjske strane zatvoreni demirima. Prozori se otvaraju na posmik surmu, tako da je donje krilo pomično i diže se preko gornjeg.

Prizemlje objekta, otvoreno prema avliji, sastoji se od hajata i magaza(8).

Hajat, pravougaone osnove i približnih dimenzija 14,00 x 2,85 m, je skoro u potpunosti otvoren prema avliji. Pravilni polukružni lukovi, širine oko 1,82 m, se preko jednostavno profiliranih kapitela oslanjaju na kamene stubove bez baza. Na stropu hajata su ostavljene vidljive međuspratne grede, postavljene na malim razmacima. Unutar hajata su izvedena dva poprečno postavljena polukružna luka na mjestima promjene u dispoziciji sprata kuće (ulazni zid i zid između ćoška i ostatka kuće).

Iz prostora hajata, popločanog kamenim pločama, se pristupa u prostore magaza i ostava. U prizemlju objekta su smještene dvije magaze. Prva, veća magaza, je smještena ispod prostorija za stanovanje smještenih na spratu. Druga magaza, u jugoistočnom dijelu kuće, je smještena ispod hajata i ulaznog platoa sprata kuće.

Prostori magaza su pravougaoni u tlocrtu. Zasvedeni su bačvastim svodovima.

Ulaz u pravu magazu je izveden kao pravougani, definiran kamenim blokovima. Vrata, izvedena od drveta, su jednokrilna. Na ulaznom zidu su vidljivi tragovi pravougaonog prozorskog otvora koji je vremenom zazidan.

Ulaz u drugu magazu je definiran kamenim blokovima i lučno je završen. Vrata, izvedena od drveta, su jednokrilna. Prostor nema prozorskih otvora. Uz ulazna vrata, na jugoistočnom zidu je izvedena pravougaona niša.

Iz avlije, kameno stepenište smješteno u njenom jugoistočnom dijelu vodi na plato sa kojeg se pristupa u sprat kuće. Plato pravougaonog oblika je definiran kulom na sjeveroistočnom i kućom na sjeverozapadnom dijelu.

Ulaz na sprat je smješten na jugoistočnoj fasadi kuće. Prema jasno vidljivim tragovima na fasadi može se zaključiti da je ulaz nekada zauzimao skoro čitavu širinu ulazne fasade, da je bio završen pravilnim lukom i da je najvjerovatnije ulazni dio bio u potpunosti otvoren(9).

Ulaz je danas izveden kao pravougani sa jednostavnim, jednokrilnim, drvenim vratima.

Sprat kuće se sastoji od hajata, dvije manje prostorije i doksata.

Hajat, nepravilnog oblika, zauzima površinu od oko 42 m². Popločan je kamenim pločama. Zidne površine su malterisane. Malter je postavljen preko horizontalno postavljenih drvenih dasaka. Na zidnim površinima su vidljivi tragovi bojenja, različitim nijansama plave boje. Drvene grede stropne konstrukcije su ostavljene vidljive u prostoru.

Na sjeveroistočnom, vanjskom zidu hajata, koji ujedno predstavlja i vanjski zid kompleksa, vidljivi su pravougani otvori u obliku puškarnica(10). Na sjeverozapadnom zidu hajata, dijelu uz ostavu, su smještene dvije pravougaone niše, jedna značajno veća od druge. Na sjeverozapadnim dijelu zida hajata uz ćošak je smješten pravougaoni prozorski otvor. Na jugozapadnom zidu hajata je smještena niša završena prelomljenim lukom.

U sjeveroistočnom dijelu hajata se nalazi ostatak musandere koji je bio smješten vjerovatno u «ćošak» prostoriji. U horizontalnom smislu prednja strana musandere se može podijeliti na tri polja, a u vertikalnom na četiri polja. Sva polja su ukrašena geometrijskom i floralnom dekoracijom. Dekoracija je reljefno izvedena. Musandera je, naknadnom intervencijom, bojena svijetloplavom i smeđom bojom.

Iz prostora hajata se pristupa u sve prostorije kuće kao i u kulu.

Na jugozapadnom dijelu hajata su smješteni ulazi u jednu manju prostoriju i ćošak, a na sjeveroistočnom dijelu ulaz u drugu manju prostoriju.

Prostorija na sjeveroistočnoj strani hajata je približno pravouganog tlocrta, dimenzija 4,15 x 2,30 m. Od prostora hajata je odijeljena pregradnim zidom širine 17 cm. Ulaz u prostoriju je pravougaono izveden sa jednokrilnim drvenim vratima. Na sjeverozapadnom zidu prostorije je smješten jedan pravougaoni prozorski otvor, kao i kamin što se zaključuje prema postojanju dimnjaka na toj fasadi.

Prostorija na jugozapadnoj strani hajata je približno pravouganog tlocrta, dimenzija 4,00 x 2,80 m. Od prostora hajata je odijeljena pregradnim zidom širine 19 cm, odnosno nosivim zidom debljine 65 cm. Ulaz u prostoriju je pravougaono izveden sa jednokrilnim drvenim vratima. Na jugozapadnom zidu prostorije su vidljiva dva lučna otvora čija je unutrašnjost vremenom zazidana. Debljina zida kojim je zazidan lučni dio iznosi oko 20 cm. U sredini lučnih otvora su smješteni prvougaoni prozorski otvori. Na sjeveroistočnom zidu prostorije je smješten pravougaono izveden dolaf, dubine 28 cm. Na sjeverozapadnom zidu je smješten dimnjak(11). Prostorija je žuto bojena. Krovna konstrukcija je prekrivena linoleumom.

Prostor ćoška predstavlja najreprezantativniju prostoriju kuće.

Za jednu stepenicu je viši od ostataka prostora kuće. U prostor ćoška se pristupa preko pravougaonih drvenih vrata, dimenzija 1,55 x 0,80 m. Vrata su ukrašena geometrijskom i floralnom dekoracijom. Geometrijska dekoracija je izvedena u obliku rombova. Svako polje je izvedeno reljefno, sa floralnim ukrasom u sredini. U sredini je od kovanog željeza izvedena halka. Vrata su bojena plavo-zelenom, svijetloplavom i smeđom bojom. Sa unutrašnje strane vrata nije izvedena nikakva dekoracija.

Prostor ćoška je pravougaonog oblika, približnih dimenzija 4,20 x 5,45 m. Iz osnovnog volumena kuće izlazi za 145 cm na jugozapadnoj, odnosno 125 cm na sjeverozapadnoj fasadi. Zapadni ćošak prostorije se oslanja na avlijski zid graditeljske cjeline.

Strop nad ulaznim dijelom prostorije je spušten u odnosu na ostatak prostora.

Prozori smješteni na jugozapadnoj (tri prozora), sjeverozapadnoj (tri prozora) i sjeveroistočnoj (jedan prozor) fasadi pružaju pogled na avliju i pristupnu cestu.

Na sjeveroistočnom zidu prostorije «ćoška» se nalazi dolaf, niša i kamin. Dolaf je pravougaon, sa profilirano izvedenim vratima. Niša je završena prelomljenim lukom. Na mjestu izvornog kamina je izveden novi, sa primjenom cigle(12). Stropna konstrukcija je sakrivena drvenim daskama.

U «ćošak» prostoriji se nalaze dvije sehare, vrata od musandere koja nije u prostoriji i levha.

Obje sehare su ukrašene floralnim i geometrijskim motivima. Sehara, dužine 1,27 m i visine 42,5 cm, ukrašena je neprekinutom cik-cak linijom i vazama za zimzelenim grančicama. Sehara dužine 1,35 m i visine 47 cm, ukrašena je neprekinutom cik-cak linijom i vazama sa cvijećem i listovima. Sehare su bojene tamnozelenom bojom. Dekoracija je naglašena tamnožutom i crvenom linijom.

Uz zid prislonjena se nalaze vrata od musandere. Vrata, dimenzija 1,05 x 1,92 m, se u vertikalnom smislu mogu podijeliti na dva polja. Polja su ukrašena geometrijslom i floralnom dekoracijom, istom koja se javlja i na ulaznim vratima «ćošak» prostorije kao i na prednjom stranici musandere smještene u hajatu. Naknadnom intervencijom su obojena smeđom i svijetloplavom bojom.

Na zidu prostorije nalazi se izvezena levha, dimenzija 44 x 72 cm, ukrašena floralnim motivima.

Kula(13)

Iz prostora hajata se preko pravougaono izvedenih vrata, smještenih na jugoistočnom zidu, pristupa u objekat kule.

Kula je pravougaone osnove, izvedena na tri sprata. Pokrivena je dvovodnim krovom, a kao pokrov je izvorno korištena kamena ploča. Krov kule se, usljed oštećenja i neodržavanja prije nekoliko godina urušio. Vlasnik objekta je, s ciljem zaštite objekta od daljnjeg propadanja, izveo novu krovnu konstrukciju i pokrio objekat crijepom.

Zidovi kule su izgrađeni od pravilno klesanog kamena, ostavljenog vidljivog na fasadama objekta.

Pravougaoni prozorski otvori su smješteni, po dva na svakom spratu na jugoistočnoj (avlijskoj) fasadi i jedan na sjeverozapadnoj fasadi(14). Na sjeveroistočnoj fasadi objekta su vidljivi tragovi prozorskih otvora koji su vremenom zazidani. Na svim fasadama kule su vidljive puškarnice i konzolni istaci.

Nema podataka o unutrašnjoj organizaciji kule. Unutrašnjost je danas u potpunosti uništena, međuspratne konstrukcije su se urušile i njihovi ostaci se nalaze u prizemlju kule.

Literatura

Konstantin Jireček, Vlastela humska na natpisu u Veličanima, Glasnik Zemaljskog muzeja IV, Sarajevo, 1892, str. 279-285.
Marko Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja Arheologija n.s. sv. VII, Sarajevo,1962, str. 191-243.
Ljubinka Kojić – Marian Wenzel, Veličani - srednjovjekovna nekropola i pregled srednjovjekovnog stakla Bosne i Hercegovine, Starinar n.s. XVIII/1967, Arheološki institut Srpske akademije nauka, Beograd, 1968, st. 139-155.
Šefik Bešlagić, Popovo-srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966.
Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine II, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1964.
Pavao Andelić, Srednjovjekovna župa Popovo. Tribunija 7, Zavičajni muzej Trebinje, Trebinje, 1983, 61-79.
Milenko Filipović, – Ljubo Mičević, Popovo u Hercegovini, Naučno društvo, Sarajevo, 1959.
Esad Kurtović, Seniori hercegovačkih vlaha, Zbornik radova Hum i Hercegovina kroz povijest, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2011, 647-695.

??????????????????

Historija Osamdesetih godina 20. vijeka, prilikom radova na izgradnji Banjsko-rekreacionog centra «Gornji Šeher», otkriveno je oko 600 komada rimskih bakrenih novčića koji se povezuju sa korišćenjem termalnih voda i ukazuju na običaj «stipem iacere» (rimski običaj bacanja novčića u izvore vode u slavu božanstva ili zdravlja imperatora).

Područje sa sumpornim vrelima pominje se 1554. godine u Sofi Mehmed-pašinoj vakufnami pod nazivom Ilidža, a zatim u popisu mahala 1604. godine u kom se pominje džamija-Ilidžanska, čiji se osnivač Mahmud Čelebi. Na tom mjestu razvila se istoimena mahala sa džamijom, a znatno kasnije i mekteb. Najstariji objekti mahale bili su izgrađeni natkriveni bazeni-hauzi.

Svi hauzi su bili međusobno spojeni potokom tople vode na kome su bili drveni mostići, a uz samu obalu, i dva manja zidana mlina, stupe, tabačke naprave, koji su mogli da rade i za vrijeme velikih zima. Postojalai su do početkom 20. vijeka, kada su stradali u poplavi. Za vrijeme austrougarske vladavine mahala Ilidža nije doživjela neke veće promjene. Sagrađeni su most čelične rešetkaste konstrukcije, vojno kupatilo Žbana i nekoliko objekata u austrijskom provincijskom stilu.

Materijalni ostaci koji čine građevinsku celinu

Graditeljsku celina - Banje u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru čine materijalno ostaci:

Ebinog hauza, banje u sastavu kuće Muharema Gušića (Maslin hauz),

banja u sastavu kuće Bisere Šeranić,

tri banje sa termalnom vodom u kući Demirovića,

Osmančevića banja (banja koja se nalazi jugoistočno od kuće Osmančevića),

mesto i ostaci banje Žbana,

banja Direklija u steni uz obalu Vrbasa,

mesto i ostaci banje Šugavica,

banja Ilidža (Kraljičina Ilidža ili Trokića vrelo) uz obalu Vrbasa

Položaj

Nacionalni spomenik Banje u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru nalaze se u Banja Luci na lokaciji koja obuhvata k.č. br. 670/1, 679/1, 674, 686/1 i 690, k.o. Banja Luka III-8, Opština Banja Luka, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Banja Direklija, mjesto i ostaci banje Šugavica i banja Ilidža nisu ucrtani na karti (situirane su na desnoj obali Vrbasa, u samom koritu rijeke, na potezu riječnog korita Vrbasa koje zauzima površinu sjeveroistočno od k.č. broj 628 do k.č. broj 358, k.o. Banja Luka III-8, Opština Banja Luka).

Kompleks banja u Gornjem Šeheru se nalazi u mahali Ilidža na desnoj obali Vrbasa, u prostornom obuhvatu koji je definisan sledećim granicama:

sa severozapadne strane je ograničen koritom rijeke Vrbas dužine oko 200 metra nizvodno od novog gvozdenog mosta, te granicom Ulice Od Zmijanja Rajka (raniji naziv: Ulica braće Alagić) u dužini oko 100 m jugozapadno od mosta;
jugozapadnom granicom k.č. broj 662, k.o. Banja Luka III-8 (parcela na kojoj se nalazi Banjsko-rekreacioni centar “Šeher”);
na jugoistočnoj stran prirodnom granicom prelaska obronaka Šehitluka u ravničarski deo,
na severoistočnoj strani k.č. broj 700, k.o. Banja Luka III-8 (Hadži-Isakovića kućom)

Geografski položaj

Ova graditeljska celina se nalazi na sledećim geografskim koordinatama:

44°44.923 severne geografske širine i 17°08.801 istočne geografske dužine,
44°44.942 severne geografske širine i 17°09.534 istočne geografske dužine
44°44.936 severne geografske širine i 017°09.519 istočne geografske dužine.

__________________________ Podaci o dobru Lokacija dobra

Podbjelašničko selo Šabići nalazi se na jugoistočnim padinama planine Bjelašnice, na raskrsnici puteva za naselja Rakitnicu i Sinanoviće. Selo je na nadmorskoj visini oko 1160 m. Smješteno je u dolini amfiteatralnog oblika koja se spušta od sjevera ka jugu, prema lijevoj obali Rakitnice. Nekropola stećaka nalazi se u sred sela na lokalitetu Han. Prije uništenja lokaliteta, na istom mjestu je bilo malo uzvišenje pored seoskog druma koji je vodio iz Šabića za selo Rakitnicu. Sa istočne strane je omeđena pomenutim putem, sa sjeverne i južne privatnim zemljištem. Na zapadnom rubu je pojas privatnog zemljišta, kojim je nekropola odijeljena od aktivnog mezarja.

Historijski podaci

Geografski se prema prirodnom položaju planina Bjelašnica dijeli na bosansku (prema Hadžićima, Pazariću, Trnovu i Raštelici), na sjevernim padinama i bez stalnih naselja, i na hercegovačku, na južnim padinama sa stalnim naseljima. Južni dio Bjelašnice proteže se sve do desne (bosanske) obale rijeke Neretve (Popović, 1932, 59; Beljkašić-Hadžidedić, 1999., 8). Južno od Bjelašnice je planina Visočica. Njih oštro razdvaja rijeka Rakitnica. Na jugoistočnom predjelu Bjelašnice, na tzv. „niskoj Bjelašnici”, nadmorske visine od 1200 do 1500 m su stalna naselja. Šabići se, zajedno sa Umoljanima, Kramarima, Lukavcem, Brdima i Malešićima nalaze u gornjem toku Rakitnice, na desnoj obali rijeke. U nekima su rekognosciranjem ustanovljeni tragovi iz praistorije, a mnoga od njih nose i danas srednjovjekovne toponime. Cijeli predio oko rijeke Rakitnice bio je preko Štirnog dola povezan sa Sarajevskim poljem i naseljima u dolini Miljacke, a preko Jagodin dola sa Konjicem.

U kasnom srednjem vijeku predio od rijeke Rakitnice od izvora na istoku, do rječice Trešanice na zapadu, pripadao je upravnom kotaru Črešnjevo, unutar župe Neretve. Župa Neretva je u 15. vijeku podijeljena na bosanski i hercegovački dio, sa graničnom linijom na rijeci Neretvi. Bosanski dio se protezao do desne obale Neretve i pripadao je oblasti Kraljeve zemlje, a hercegovačkom dijelu su pripadali predjeli na lijevoj obali Neretve, i bili su pod vlašću oblasnih gospodara Kosača. Centar upravnog kotara bio je grad Češnjevo, koji je dostigao najveći stepen razvoja u 15. vijeku. Imao je detaširano podgrađe (na teritoriji današnjeg Konjica) i carinu, jer je pored grada prolazio frekventni put iz doline Neretve. Vjerovatno je cijeli kraj, a sa njim i područje župe Češnjevo pripadalo feudalnom posjedu bosanskih kraljeva, tj. bio je kraljevska domena (Anđelić, 1982., 113; isti, 1975., 157, 305; Šabanović, 1982., 126). Osmani su zauzeli područje do desne obale Neretve 1463. godine. U popisu od 1468./9. godine javlja se nahija Češnjevo. U narednom popisu iz 1477. godine ova nahija se više ne spominje (Šabanović, 1982., 116-126 sa kartom na strani 128; Anđelić, 1975., 308). Skoro na cijeloj teritoriji upravnog kotara Češnjevo živjela je velika skupina Vlaha katunara kao stalni naseljenici u okviru katuna koji su bili pandan seoskih (zemljoradničkih) slavenskih općina. Na prostoru gornjeg toka Rakitnice, u kojem je selo Šabići, prema toponomastici se mogu naslutiti tragovi jedne takve općinske organizacije. U Umoljanima, Tušilima i Šabićima se nalazi toponim Varda, koji ukazuje na organiziranu vojno-policijsku službu seoskih općina. Vjerojatno se zajednički kultni centar nalazio u Umoljanima, koji su to ostali do danas. Između Umoljana i Šabića nalazi se lokalitet Crkvina, a u Umoljanima glavna džamija. U istom selu je i toponim Igrište, jedan od naziva vezanih za kultna mjesta predkršćanskog kulta, a obično se javljaju u naseljima sa crkvama.

Na ovom području su zastupljena rodovska groblja kao i manje nekropole pojedinih porodica. Šabići su bili rodovsko selo unutar većeg teritorija seoske općine. Argumenati za ovakvu pretpostavku su ime sela i postojanje rodovske nekropole sa stećcima, datirane u period od kraja 14. do početka 16. vijeka. (Anđelić, 1975., 293).

2. Opis dobra Na nekropoli su 53 stećka, od toga su 4 ploče, 27 sanduka, 12 sanduka sa postoljem, 4 sljemenjaka, 4 sljemenjaka sa postoljem i dvije skupine sa nekoliko ostataka razbijenih komada stećaka. Ukrašeno je 5 spomenika (9,4%).

Opis nekropole do devastiranja 1993-1999. godine

Nekropola je sukcesivno razgrađivana. Š. Bešlagić je, kasnih šezdesetih godina 20. vijeka evidentirao 58 stećaka, od toga 41 sadnuk, 9 ploča i 8 sljemenjaka. Na spomenicima su primijećena znatna oštećenja, a bio je već tada prevaljenih i utonulih stećaka, stoga u Bešlagićevom opisu nisu izdvojeni spomenici sa postoljima (Bešlagić, 1971., 179). Prema aerografskom snimanju terena 1981. godine moglo se dešifrirati ukupno 55 spomenika, od toga 47 spomenika unutar nekropole, jedan spomenik ispred ulaza u zgradu Mjesne zajednice i 7 spomenika uz jugozapadni dio zida istog objekta. Prema tom snimku tokom arheoloških istraživanja 2001. godine napravljena je skica prostiranja nekropole. Stručnjaci Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva su 1986. godine konstatirali da je određeni broj stećaka bio pomjeran, a na spomenicima su bila vidljiva napuknuća prouzrokovana mehaničkim putem.

Glavnina stećaka bila je orijentirana u prirodnom pravcu pružanja terena sjeverozapad (uzglavlje)–jugoistok, uz nekoliko izuzetaka. Nekoliko stećaka uz zapadni rub nekropole bilo je orijentirano u pravcu jug–sjever. U središnjem dijelu nekropole i kod zgrade Mjesne zajednice manji broj stećaka je bilo orijentiran jugozapad–sjeveroistok.

Tokom rata 1993-1995. godine na ovoj lokaciji bio je pozicioniran dio francuskog bataljona UNPROFOR-a, čiji su pripadnici pomjerili dvije skupine stećaka; prvu ispred i pored prodavnice i drugu koja je bila uz istočni rub nekropole, naročito na njenom sjeveroistočnom dijelu, te ih sklonili sa druge strane puta i iza pomenute zgrade. Vjerojatno je tako dio stećaka dospio i na padine iza seoske ambulante. Jedinicama UNPROFOR-a je trebao parking prostor, prošireni put i utvrđeni zaklon od vreća napunjenih pijeskom i bodljikave žice. Tom prilikom je odsječeno oko 1/3 blage uzvisine na kojoj su stajali stećci, a na ostalom dijelu nekropole je bio vojni položaj sa zaklonima. Iza rata 1999. godine od preostalih stećaka in situ, većina ih je teškom mehanizacijom sklonjena uz istočnu ivicu puta, manji dio je strovaljen u jarak između nekropole i mezarja, poneki je zatrpan zemljom pri ravnanju terena, a jedan je prevaljen preko živice u mezarje. Tada su mnogi od spomenika znatno oštećeni ili prepukli.

Od 16. 7. do 10. 8. 2001. izvršena su arheološka istraživanja grobova. Naredne, 2002. godine stećci su, koliko je to bilo moguće, prema raspoloživoj dokumentaciji i prema stanju na terenu vraćeni na prvobitnu lokaciju, ali nije bilo moguće izvršiti rekonstrukciju prvobitnog stanja nekropole. Sva dokumentacija sa arheoloških istraživanja i postavljanja stećaka na staru lokaciju, nalazi se u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Sarajevu.

Opis nekropole poslije vraćanja stećaka na prvobitnu lokaciju

Areal nekropole poslije vraćanja stećaka je u odnosu na prvobitno stanje, morao biti smanjen zbog proširenja puta na kojem je prije stajalo najmanje 10 stećaka. Svi spomenici uključujući i one koji su bili nekada smješteni uz zapadni zid zgrade mjesne zajednice smješteni su na areal dimenzija 21 x 23 m, tj. na oko 480 m2. Na nekropoli u Šabićima postavljena su 2002. godine 53 stećka. Od toga je:

- 50 stećaka čiji je oblik identificiran. Među njima su stećci br. 29, 39, 44, toliko razlupani da se njihovi dijelovi ne mogu spojiti;

- dvije skupine (br. 34, 43) su sastavljene od nekoliko razbijenih komada neidentificiranog oblika, a vraćene su na nekropolu da ostanu kao trajno svjedočenje da su nekada tu postojali, te da potpuno ne propadnu;

- stećak br. 53 prvobitno je pripadao nekropoli Dolovi. Nađen je kod Hair česme, 2 km zapadno od Šabića na putu za Sinanoviće, ispod nekropole Dolovi, sa koje je vjerojatno skliznuo. Prenosom na nekropolu u Šabiće je spašen od daljeg propadanja. Spomenik je ukrašen na svih pet ploha.

1. Sanduk, dim. 1,8 (dužina) x 0,75 (širina) x 0,75 (visina) m. Orijentacija sjever–jug. Neoklesano dno, malo zaobljeno. Pri dnu odbijen jugozapadni ugao.

2. Sanduk, dim. 1,8 x 0,7(0,6) x 0,68(63) m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Na vodoravnoj gornjoj ploči prirodna rasjeklina. Na užim stranama, čeonoj i donožnoj su prirodne žile u kamenu, pa se na južnoj strani dio stećka po toj žili odlomio. Uz jugoistočni ugao pripojen je mali nedostajući dio.

3. Sanduk sa postoljem, dim. sanduka: 1,45 x 70(75) x 0,42 m; postolje 1,8 x 1,05 x 0,35(30) m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Na postolju su jaka napuknuća, a nedostaje mu sjeverozapadni dio.

4. Sanduk sa postoljem, dim. sanduka 1,6 x 0,6(0,3) x 0,6 m; postolje 2 x 1,1 x 0,24 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Dio gornje površine sanduka je odlomljen, tako da je donožni dio kos. Uništen jugozapadni dio postolja.

5. Sanduk, dim. 1,1 x 0,48 x 0,23 m. Orijentacija jugozapad–sjeveroistok. Oštećen na jugozapadnom kraju.

6. Sanduk, dim. 1,8 x 0,96 x 0,7 m. Orijentacija zapad–istok, sa manjim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Oštećenje po prirodnoj žili u kamenu.

7. Sanduk, dim. 2 x 0,84 x 0,57 m. Orijentacija sjever–jug. Izlomljen u tri dijela.

8. Sanduk, dim. 1,62 x 0,85 x 0,73 m. Orijentacija sjever–jug. Oštećen na sjeveroistočnom i jugozapadnom uglu.

9. Sanduk (?) sa otučenom gornjom površinom i postoljem, očuvane dimenzije sanduka 1,6 x 0,8 x 0,22 m; postolje 2 x 1,1 x 0,28 m. Orijentacije sjever–jug. Stećak ima masivno postolje, ali je gornja površina spomenika toliko uništena da visina sanduka doseže jedva 0,22 m, pa nije poznato da li je bio sanduk ili sljemenjak.

10. Sanduk, dim. 1,63 x 0,8 x 0,52 m. Orijentacija sjever–jug. Ukras: vodoravna ploha po sredini podijeljena urezanom podužnom crtom.

11. Sanduk koji se sužava pri dnu, dim. 1,8 x 0,62(57) x 0,54 m. Orijentacija sjever–jug, sa manjim otklonom u smjeru sjeveroistok–jugozapad. Okrnjen jugoistočni ugao.

12. Sljemenjak koji se sužava pri dnu, dim. 2 x 0,87(76) x 1,73 m. Orijentacija sjever–jug. Na više mjesta neznatno okrnjen.

13. Sanduk sa odvojenim postoljem, dim. sanduka 1,38 x 0,56 x 0,5 m; postolje 1,57 x 0,73 x 0,1 m. Orijentacija sjever–jug sa manjim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Okrnjeni uglovi sjeverne, uže strane.

14. Sanduk sa postoljem, dim. sanduk 1,7 x 0,92 x 0,57 m; postolje 1,9 x 1,25 x 0,2 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Postolje je na pojedinim mjestima okrnjeno.

15. Sanduk sa postoljem, dim. sanduk 1,6 x 0,6 x 0,48 m; postolje 1,9 x 0,8 x 0,2 m. Orijentacija sjever–jug. Sanduk je prelomljen na dva dijela, a ima napukline po prirodnim žilama u kamenu.

16. Sljemenjak sa postoljem, dim. sljemenjaka 1,45 x 0,63 x 0,75(0,6) m; postolje 1,65 x 0,63 x 0,2 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Sljemenjak i postolje djelomično oštećeni na jugozapadnom uglu.

17. Ploča, dim. 2 x 1,18(1,05) x 0,38 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok.

18. Sanduk, dim. 1,7 x 0,85 x 0,58 m.

19. Sanduk, dim. 1,92 x 0,93 x 0,53. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Vertikalna raspuklina po prirodnoj žili u kamenu.

20. Sanduk, dim. 1,74 x 0,81 x 0,67 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Manja oštećenja na uglovima.

21. Sanduk sa postoljem, dim. sanduka 1,68 x 0,78 x 0,7 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Spomenik dosta oštećen. Tragovi postolja jedva vidljivi. Gornja površina sanduka jako oštećena.

22.Sanduk, dim. 2 x 1,02 x 0,88 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Obijen gornji jugozapadni ugao.

23. Sljemenjak na četiri vode sa postoljem, dim. sanduk 1,35 x 0,66 x 0,33 m; visina sljemena 0,17 m; postolje 1,76 x 1,03 x 0,15 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Spomenik je pri pomjeranju pukao na dva dijela koja se mogla spajaju.

24. Ploča, dim. 2,2 x 1,25 x 0,34(20) m. Orijentacija sjever–jug. Oštećena na bridovima.

25. Sanduk, dim. 2,05 x 1,53 x 0,94 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Obijena gonja trećina sjeverne čeone strane.

26. Sanduk, dim. 1,82 x 0,90(0,77) x 77 m. Orijentacija sjeveroistok–jugozapad. Prirodno oštećenje na južnoj podužnoj strani. Odbijen sjeverozapadni ugao.

27. Sljemenjak, dim. sanduka 1,93 x 0,75 x 0,90 m; visina sljemena 0,2 m; postolje sačuvano na podužnoj, istočnoj strani u dimenzijama 1,46 x 0,3 x 0,3 m. Orijentacija sjever–jug. Južna strana je u donjoj polovini jako oštećena.

28. Sanduk, dim. 1,95 x 1,38 x 0,50 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Oštećeni bridovi.

29. a i b, dvije odbijene gromade istog sljemenjaka. Ne spajaju se.

30. Sanduk, dim. 1,63 x 0,56 x 0,53 m. Orijentacija sjeverozapad–jugoistok. Obijen na gornjem jugoistočnom uglu.

31. Sanduk, dim. 1,53 x 0,72 x 0,62(0,55) m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Na zapadnoj podužnoj strani oštećenja na uglovima.

32. Sanduk sa postoljem, dim. sanduk 2 x 0,91 x 0,63 m; postolje 2,25 x 1,28 x 0,25 m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Postolje djelomično obijeno na južnoj polovini zapadne podužne strane. Sjeveroistočni ugao postolja odbijen i prislonjen u prirodni položaj.

33. Ploča, dim. 2,1 x 1,25 x 0,3 m, djelomično oštećenih bridova.

34. a i b. Dva komada istog stećka, ne spajaju se. Dim. a) 1,23 x 0,9 x 0,6 m; b) 0,6 x 0,5 x 0,34 m. Orijentacija sjever–jug sa otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok.

35. Sanduk, dim. 1,96 x 0,94 x 0,67 m. Djelomična oštećenja na sjevernoj, užoj plohi.

36. Sljemenjak, dim. 1,8 x 1,1 x 1,45 (od toga visina sljemena 0,25) m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Ukrašen urezanom linijom na vrhu vertikalnih ploha. Ova linija odvaja krov od ostalog dijela sljemenjaka. Oštećenja na jugozapadnom donjem uglu.

37. Sanduk, dim. 1,77 x 1,08 x 0,76 m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Obijen jugoistočni donji ugao.

38. Sanduk, dim. 1,61 x 0,85 x 0,75 m. Orijentacija sjever–jug sa malim otklonom u smjeru sjeveroistok–jugozapad. Pri vrhu vertikalnih strana spomenik je ukrašen tordiranom trakom, širine 5 cm. Oštećenja na bridovima gornjeg dijela sanduka. Tordirana traka je očuvana na južnoj strani u cjelini, na malom dijelu zapadne strane, na srednjem dijelu istočne strane i u sjeveroistočnom uglu.

39. Dio sljemenjaka sa postoljem. Sačuvana je u cjelosti jedna bočna strana dužine 1,10 m (zajedno sa dijelom postolja), kompletne širine od 1 m, i visine 1,3 m (od toga visina sljemena 0,2 m). Uz ovaj fragment postavljena su još 4 odlomljena komada istog stećka, ali se ne mogu spojiti.

40. Sanduk sa postoljem, dim. sanduka 1,63 x 0,80 x 0,85 m; očuvani dio postolja 1,55 x 1,15 x 0,15 m. Orijentacija sjever–jug sa manjim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Sjeverna polovina vodoravne gornje plohe oštećena, kao i dio postolja.

41. a i b. Ploča, slomljena na dva nejednaka dijela. Dim. a) 1 x 1,3 x 0,3 m; b) 0,87 x 0,93 x 0,3 m. Orijentacija zapad–istok. Dijelovi ploče su znatno oštećeni.

42. Sanduk, dim. 2 x 0,9 x 0,85 m. Orijentacija sjeveroistok–jugozapad. Primjetna su manja oštećenja na uglovima i prirodne raspukline.

43. a, b, c Tri komada različitih stećaka.

44. a, b, c, d Četiri dijela jednog stećka u obliku sanduka koji se ne mogu spojiti.

45. Sanduk sa postoljem, dim. sanduk 1,9 x 1,05 x 0,65 m; postolje 2,2 x 1,25 x 0,3 m . Orijentacija sjever–jug sa manjim otklonom u smjeru sjeveroistok–jugozapad. Na cijelom sanduku su primjetna oštećenja.

46. Sanduk, dim. 1,8 x 0,75 x 0,6 m. Orijentacija sjever–jug sa otklonom u smjeru sjeveroistok–jugozapad. Neznatno oštećene na sjeverozapadnom uglu.

47. Sanduk, dim. 1,94 x 0,9 x 0,65(0,56) m. Orijentacija sjever–jug sa otklonom u smjeru sjeveroistok–jugozapad. Na spomeniku su primjetna prirodna oštećenja.

48. Sljemenjak sa postoljem, dim: sanduka 1,7 x 0,8 x 0,63 (od toga visina sljemena 0,15) m; djelomično oštećeno postolje očuvanih dimenzija 1,85 x 1,1 x 0,17 m. Na južnoj strani odbijen dio sljemena.

49. Sanduk, dim. 1,65 x 0,77 x 0,54 m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Ukras urezan na gornjoj vodoravnoj plohi u vidu štapa u obliku slova T. Dužina štapa 0,95 m. Na spomeniku su vidljiva prirodna i mehanička oštećenja.

50. a i b Sanduk, prelomljen na dva dijela. Dim. a) 1,5 x 1,32 x 0,58 m; b) 0,60 x 1,1 x 0,58. Između ova dva dijela nedostaje središnji dio spomenika. Orijentacija zapad–istok.

51. Sanduk sa postoljem, dim. sanduka 1,75 x 0,82 x 0,5; postolje 2 x 0,95 x 0,30 m. Orijentacija sjever–jug. Djelomično oštećena gornja vodoravna ploha sanduka i dio postolja.

52. Sanduk sa neznatno naglašenim postoljem na južnoj strani. Dim. sanduka 1,73 x 1,2 x 0,9 m. Orijentacija sjever–jug sa blagim otklonom u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Jače mehaničko oštećenje na jugozapadnom uglu.

53. Sanduk, dim. 1,7 x 0,75 x 1,05 m. Orijentacija sjeveroistok–jugozapad. Ukrašen je svih pet ploha. Svi bridovi su oivičeni tordiranom trakom. U sredini gornje vodoravne plohe je urezan mač sa nakrsnicom i jabukom. Bočne, podužne strane su ukrašene sa po pet polukružno zasvedenih arkada. Na južnoj strani je iznad arkada friz koji se sastoji od valovite linije iz koje izlaze male spiralne vitice. Površina sjeverne strane je isprana jer je stećak ležao pored Rakitnice. Na toj strani je, iznad središnjih arkada, pet stiliziranih poprsja, a iznad krajnjih poprsja su spiralne vitice. Na zapadnoj, užoj strani je ukras u vidu kraćeg štapa iz kojeg simetrično izlaze dvije spirale. Iznad svake spirale je dlan sa raširenim prstima iznad kojeg je u gornjem južnom uglu rozeta, a u sjevernom polumjesec okrenut krakovima prema zemlji. Na, užoj, istočnoj strani ukras je slabije čitljiv. U sredini je urezan kratak štap koji dolje završava potkovičastim ukrasom okrenutim prema zemlji. Gore su dvije veće simetrično postavljene spirale. U gornjem južnom uglu je također dio spiralnog ukrasa.

Arheološkim istraživanjima tokom ljeta 2001. godine obuhvaćena je površina od 650 m2. Prvobitno, najgušće poredani stećci su bili u sjeveroistočnom uglu nekropole i dalje prema jugoistoku. Taj dio neropole je pokrila nova trasa puta tako da je taj dio ostao neistražen. Otkriven je 21 grob. Grobovi su bili ukopani u laporovitu glinu koja se pretvara u „škrilju”, tj. krečnjak. Dno grobova je bilo na različitim dubinama od 0,9-1,77 m mjerano od 0 kote (1161.83 m).(1) Ukopi su vršeni na nekoliko načina: pokojnici su polagani direktno u zemljanu raku (12 grobova), u drvene sanduke zakovane željeznim ekserima (7 grobova), a jedan grob je imao kamenu konstrukciju u vidu dvoslivnog krova. Svi pokojnici su polagani na leđa. Položaj glave, ruku i nogu u većini slučajeva nije bilo moguće ustanoviti zbog oštećenosti skeleta. Glave pokojnika su položene na jugozapad ili sjeverozapad sa pogledom uperenim ka istoku. Priloga u grobovima nije bilo), što bi se prije moglo pripisati ujednačenom socijalnom statusu članova roda, nego uništenosti nalaza.

U odnosu na ostale prijeratne sarajevske opštine, na Palama je ustanovljen najveći broj nekropola stećaka, oko sto lokaliteta što je 1/3 od ukupnog broja nekropola stećaka na području Sarajeva. Stećci su izgrađivani od kamena i to najčešće “stanca”, krečnjaka konglomera ili pješčara. Veličina nekropole zavisi od broja stećaka pa tako lokalitet sa 1-3 spomenika, možemo smatrati osamljenim stećcima. Lokalitet sa 3-20 stećaka je manja nekropala, a sa 20-50 stećaka je veća nekropola. Lokaliteti sa preko 100 spomenika su velike nekropole. Karakteristična je pojava postavljanje stećaka u redove ili nizove, a najčešća orijentacija je u pravcu istok – zapad, odnosno sjeveroistok-jugozapad. Kameni monolitni blok obrađivan je klesanjem i glačanjem, a oblikovan je u formama: ploče, sanduka, sanduka na postolju, sljemenika (sarkofaga), sljemenika na postolju, stuba, stele i krsta (krstače). Postoje i neobrađeni stećci u amorfnim oblicima kamena, koji je po nekad samo ovlaš pritesan. Svi ovi oblici su prizašli iz tradicije i estetskh mogućnosti sredine u kojoj su nastali. Bolja obrada, ukrašavanjem uklesanim ili reljefnim motivima, postavljanje natpisa i veličina stećka, uvijek su vezani za isticanje staleškog statusa sahranjenog, a ujedno ukazuju i na klesarsku tradiciju određenog područja. Natpisi na stećcima su aslesani starobosanskom ćirilicom, na onovremenom govornom jeziku, pa kao takvi imaju izuzetnu dokumentarnu vrijednost. Najranije se javljaju oblici ploče i sanduka (od kraja 12 pa do 14 vijeka). Zatim se javljaju varijateti tih oblika i novi oblik slemenik(od 14 do 16 vijeka). Najkasnije se javlja oblik stuba (od sredine 15 do 16 vijeka), što se vezuje za orijentalno porijeklo uspravnog nišana. Većina stećaka na palama nalazi se u zapuštenom stanju. O njima se ne vodi briga u smislu uređenja, održavanja ili čuvanja. Stanje pojedinih nekropola i uzroci koji ih ugrožavaju, iziskuju izvođenje određenih konzervatorskih radova. U nekim slučajevima bi se čak mora lo primjeniti premještanje ugroženih spomenika na neku rugu, privremenu ili stalnu lokaciju. Na području Pala evidentirano je sto lokaliteta srednjovjekovnih nekropola stećaka.o je zapušteno i zaraslo.

?????????/ Historijsko područje – Nekropola sa stećcima na lokalitetu Han u Šabićima, općina Trnovo, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini nekropola sa 53 stećka.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 2369 i 2370 (novi premjer), z.k. uložak br. 397 i 401, k.o, Šabići, općina Trnovo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02 i 6/04).

Nekropola sa stećcima Delijaš

Istorijsko područje – nekropola sa stećcima Delijaš, općina Trnovo, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini nekropola sa 243 stećka.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 383 upisana u z.k. uložak broj 219, k.č. broj 384 upisana u z.k. uložak broj 573 i k.č.broj 1369 upisana u z.k. uložak broj 244 k.o. Delijaš, Opština Trnovo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02 i 6/04).

Stećci iz okoline Trnova okvirno mogu da se datiraju u 14. i 15. vijek a manji broj vjerovatno u prve godine 16. vijeka (Š. Bešlagić, 1967,135).

2. Opis dobra

Nekropola u Delijašu leži na uzvišenju koje je putem prema Zabojskoj podijeljeno na dva dijela: istočni i zapadni. Sastoji se od 243 stećka, od toga je 28 sljemenjaka, a 215 sanduka i ploča(1). Prema brojnosti, ubraja se u deset najvećih nekropola u Bosni i Hercegovini.

Stećci su orijentisani prema pravcu zapad–istok sa malim otklonom i svrstani su u nizove. Dio stećaka koji se nalazi neposredno iznad ceste je skliznuo zbog oštrog nagiba terena i ne nalazi se na originalnom mjestu. Većina stećaka je prosječnih dimenzija, ali ima nekoliko primjeraka vrlo velikih, kao i vrlo malih dimenzija.

Šest(2) primjeraka je ukrašeno, i to 3 sanduka i tri sljemenjaka. Svi ukrašeni stećci se nalaze zapadno od prilaznog puta.

Stećak br. 1 je sljemenjak sa postoljem, ukrašen na dvjema bočnim stranama. Na sjevernoj strani je plastično prikazana figura muškarca koji u jednoj ruci drži napet luk sa strijelom, a drugu ruku je podbočio. Na južnoj bočnoj strani je scena muškog kola. Pet muškaraca nose vijence na glavama koji se jasno razaznaju na tri mjesta.

Stećak br. 2 je sanduk koji na gornjoj ravni ima izveden plastični polumjesec.

Stećak br. 3 je sanduk koji na gornjoj ravni ima plastičan pravougaonik.

Stećak br. 4 je visoki sanduk sa postoljem. Na istočnoj i zapadnoj strani stećka je po jedna plastična jabuka. Na južnoj strani je neobičan motiv koji se sastoji od dva plastična kruga povezana debelom trakom. Na gornjoj ravni je, takođe, jedan veliki plastični krug.

Stećak br. 5 je veliki sljemenjak sa postoljem. Na istočnoj strani je scena lova u kojoj je lovac na konju, a ispred njega jelen. Na zapadnoj strani su jedva prepoznatljivi motivi luka i strijele. Stećak je dosta oštećen i nagnut.

Stećak br. 6 je manji sljemenjak koji na gornjoj ravni ima plastičan polumjesec.

U sjeverozapadnom dijelu nekropole uz stećke su smješteni savremeni pravoslavni grobovi.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Područje nije evidentirano na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Odluka se donosi na osnovu navedene peticije.

U Prostornom planu BiH do 2000. godine uvršćen je kao spomenik III kategorije.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Od 1958. do 1961. godine Š. Bešlagić izvršio je sistematsko evidentiranje stećaka nekropola u okolini Trnova.

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na terenu u avgustu 2005. godine ustanovljeno je sljedeće:

U toku rata 1992-1995. godine u istočnom dijelu nekropole su iskopani rovovi čiji se tragovi i danas uočavaju. U pojedinim dijelovima nekropole je otežano kretanje između stećaka zbog visine rastinja i neravnina koje su, prema navodima mještana, napravile divlje svinje.

Stećci su pokriveni mahovinom i lišajima, te se ukrasni motivi vrlo teško razaznaju. Veliki broj stećaka (posebno sanduka i ploča) je utonuo. Njih desetak je nagnuto ili prevaljeno, naročito uz ivične dijelove nekropole.

Jedan broj stećaka je ispucao (30%) usljed dejstvovanja atmosferilija.

Spomenici na pravoslavnim grobovima su devastirani u ratu 1992-1995. godine.

Nekoliko stotina metara južno od nekropole su seoske kuće.

6. Specifični rizici kojima je spomenik izložen

Postoji opasnost da stećci iznad puta prema Zabojskoj skliznu zbog velikog nagiba terena, odnosno usjeka koji je iskopan prilikom gradnje puta. Potrebno je izgraditi potporni zid kojim bi se spriječilo njihovo daljnje pomjeranje..

Brojna arheološka nalazišta svedoče o tome da se još u doba starih Rimljana znalo za lekovitost termomineralnih voda u Republici Srpskoj. Lekovitu vodu koristili su kasnije i Turci, kao i Austro-ugari, tako da se Republika Srpska može pohvaliti dugom tradicijom lečenja termomineralnim vodama. Danas su lokaliteti sa lekovitim izvorima pretvoreni u banjske centre sa zdravstvenim, rekreativnim, smeštajnim i ugostiteljskim sadržajima. U Republici Srpskoj ima desetak banja, najviše u njenom severnom delu. Banje su smeštene u prelepom prirodnom okruženju, a pored lekovitih svojstava vode i peloida, blagotvorna klima, sportsko-rekreativni sadržaji, gostoprimstvo i ugostiteljska ponuda svrstavaju balneološke centre u sam vrh turističke ponude Republike Srpske.

U podnožju planine Kozare nalaze se dve banje: Banja Lješljani i Banja Mlječanica. Na jugozapadnim padinama Kozare, u selu Lješljani, 4 km od Kostajnice, 15 km od Novog Grada i oko 100 km od Banja Luke, smeštena je Banja Lešljani, koja tek treba da se izgrađuje. Trenutno u banji postoji mogućnost kampovanja, boravka u predivnom prirodnom ambijentu i kupanja u bazenu sa termomineralnom vodom. Izvor lekovite vode „Slatina“ nalazi se u crnogoričnoj šumi, a iz njega izvire natrijum-hloridna, hidrokarbonatna, hipotermalna i visoko alkalna voda temperature do 35oC, blagotvorna kod Kožnih oboljenja. U banji takođe postoji i nalazište prirodnog lekovitog blata. Banja Mlječanica nalazi se u severozapadnom podnožju Kozare, 14 km od Kozarske Dubice i 68 km od Banja Luke. U sklopu Instituta za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Mlječanica“, osim medicinskih prostorija, postoje smeštajni objekti (hotel i bungalovsko naselje), restoran, kongresni amfiteatar i travnati sportski tereni. Lekovita voda je hladna i sumporovita i pripada kategoriji magnezijum-kalcijum-natrijum-sulfidno-sulfatnih mineralnih voda, sa temperaturom od 14oC. Pozitivne efekte ostvaruje kod: Reumatskih bolesti, Neuroloških oboljenja, Bolesti perifernih krvnih sudova, Vanzglobnog reumatizma, Ginekoloških oboljenja, Dermatoloških oboljenja i kod stanja posle povreda i nakon hirurških zahvata na kičmi i zglobovima.

Najviše banja u Republici Srpskoj smešteno je u neposrednoj okolini Banja Luke. Na reci Vrbas, svega 7 km od centra grada nalaze se Srpske Toplice (Šeher), mesna zajednica u kojoj postoji 8 izvora termomineralne vode sa temperaturom do 32oC. Banja Slatina udaljena je 12 km od centra Banja Luke i smeštena je u bogatom prirodnom okruženju. Postoje neki arheološki ostaci na osnovu kojih se zaključuje da su za lekovitost vode sa ovog područja znali i stari Rimljani. Prva hemijska analiza vode izvršena je krajem XIX veka, a intenzivan razvoj banje počeo je tridesetih godina prošlog veka. U banji postoji više smeštajnih objekata sa ukupnim kapacitetom 330 ležajeva, a banjsko lečilište funkcioniše u sklopu Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zlotović“. Pored zdravstvenih i smeštajnih usluga, u banji postoji više bazena i kada za kupanje u lekovitoj vodi, kompleks sportskih terena, restoran, 3 konferencijske sale itd. U medicinskim terapijama koriste se lekovita voda i lekovito blato. Sastav termomineralne vode čine kalcijum, magnezijum, hidrokarbonat i sulfat, a ona je kategorizovana kao ugljeno kisela hiperterma sa temperaturom od 40-42oC. U Banji Slatina leče se: Reumatizam, Sterilitet, Neurološka oboljenja, Kardiovaskularne bolesti i Posttraumatska stanja. Banja Laktaši udaljena je 20 km od Banja Luke, a smeštena je u dolini reke Vrbas. Njenu lekovitu vodu prvi su koristili stari Rimljani, a moderan razvoj banje otpočeo je 1930. godine. Banjski hotel „San“, koji je renoviran 2008. godine, ima kapacitet od 144 ležaja, a od ostalih sadržaja posetiocima nudi: zdravstvene usluge, zatvoreni bazen sa termomineralnom vodom, fitnes centar, saune, restoran, tri kongresne sale. U banji se nalazi i moderan kompleks otvorenih bazena. Termomineralna voda ima temperaturu od 30-40oC i kategorisana je kao kalcijum-magnezijum-hidrokarbonatna-ugljenokisela-oligomineralna homeoterma. U balneološkim terapijama koristi se pijenjem i kupanjem kod sledećih bolesti: Oboljenja želuca i creva, Bolesti bubrega i mokraćnih kanala, Očne bolesti, Oboljenja neurovegetativnog sistema, Psihijatrijske bolesti, Endokrinološke bolesti, Kardiovaskularna oboljenja, Oboljenja na lokomotornom aparatu i Profesionalna oboljenja. Ispod planine Ljubić, u dolini reke Ukrine, u ataru istoimenog sela, nalazi se Banja Kulaši, koja je udaljena 14 km od Prnjavora i 62 km od Banja Luke. Banjski kompleks zauzima površinu od 12 hektara, a u okviru njega se nalazi hotel „Banja Kulaši“ sa 50 soba i 4 apartmana, restoranom, kafe poslastičarom, aperitiv barom, bazenima sa termalnom vodom, prostorijama za masaže, terenima za mali fudbal, košarku, odbojku i sa parkingom. Lekovita voda je termomineralna, kalcijum, natrijum, hloridna, sulfidna, hiperalkalna, oligomineralna hipoterma sa temperaturom od 28oC. Po ph vrednosti (11,75), spada u 7 najbogatijih voda u svetu. Lečenje se obavlja u ambulanti za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u kojoj, osim prostorija za preglede postoje blokovi za različite vrste terapije. Lekovita voda pomaže pri lečenju Kožnih bolesti (naročito je efikasna u lečenju psorijaze), Reumatizma, Bubrežnih oboljenja, Bolesti organa za varenje, Ginekoloških bolesti, Dijabetesa, Visokog krvnog pritiska i Stanja nakon povreda. Banja Vrućica nalazi se na 3 km od Teslića i 87 km od Banja Luke. Najveći je banjski centar u Republici Srpskoj. Kompleks obuhvata 4 smeštajna objekta (hotel „Kardial“, hotel „Srbija“, hotel „Hercegovina“ i hotel „Posavina“ sa oko 1.000 ležajeva). Lečenje se obavlja u Specijalnoj bolnicu za rehabilitaciju kardiovaskularnih bolesti. U banji se nalaze još i velnes centar (rekreativni bazen, hidromasažni bazen, bazen sa termomineralnom vodom i dečiji bazen, parno kupatilo, infracrvena, finska i rimska sauna, prostorije za masažu, prostorije za velnes terapije, salon lepote), fitnes centar, kongresni centar (sa 6 kongresnih salona različitih kapaciteta), travnati fudbalski teren, kompleks terena za male sportove, kuglana, uređene staze za pešačenje i vožnju bicikla itd. Banjska voda sadrži kalcijum, kalijum, natrijum, magnezijum, hlor i fluor i ima izrazita lekovita svojstva kod mnogih oboljenja: Bolesti srca i krvnih sudova, Reumatske bolesti, Bolesti štitne žlezde, Nervne bolesti, Hronične upale žučne kese i žučnih puteva i Stanja nakon povreda na lokomotornom aparatu.

Ostale banje smeštene su na severoistoku i istoku Republike Srpske, u blizini granice sa Srbijom. U Semberiji, na krajnjem severoistoku zemlje, između dve velike reke Drine i Save, udaljena 6 km od Bijeljine, svega desetak kilometara od granice sa Srbijom, 52 km od Šapca, 130 km od Beograda i 234 km od Banja Luke, smeštena je Banja Dvorovi. Nosilac turizma u banji je hotel „Sveti Stefan“ sa restoranom, medicinskim blokom i kongresnom salom. Banja raspolaže sa ukupno 5 bazena (olimpijski bazen, dva juniorska i dva dečija bazena), a u njoj postoje i brojni sportski tereni. Lekovita voda je oligomineralna i termalna sa temperaturom od 75oC i sadrži natrijum, kalcijum, hidrokarbonat i hlorid. Blagotvorna je pri lečenju Reumatizma, Kožnih bolesti, Bolesti želuca, žučne kese i žučnih kanala, kao i kod Rehabilitacije nakon povreda i nakon hirurških zahvata. Na istoku Republike Srpske nalaze se još dve banje. Banja Guber pripada opštini Srebrenica, udaljena je 15 km od granice sa Srbijom, 75 km od Užica, 80 km od Valjeva, 175 km od Beograda i 256 km od Banja Luke. Na ovom području postoji ukupno 48 izvora lekovite vode, od kojih je najznačajniji izvor „Crni Guber“. Lekovita voda sa ovog izvora ima temperaturu od 12,4oC, a karakteristična je po velikom sadržaju gvožđa i povoljni deluje kod Anemije, Oboljenja štitne žlezde i Oboljenja sinusa. U okolini Višegrada nalazi se Banja Vilina Vlas. Zbog bujne prirode i pogodne klime ima karakteristike vazdušne banje. Banja je dobila ime po retkoj vrsti paprati koja raste u šumi u kojoj je smešten Rehabilitacioni centar „Vilina Vlas“. Smeštajni kapaciteti centra su 160 ležajeva, a od ostalih sadržaja tu su dva restorana, zatvoreni bazen, medicinski blok, trim kabinet, teretana. Lekovita voda pripada grupi radioaktivnih karbonatnih homeotermi i ima temperaturu od 34oC. Inidikovana je za Reumatska, Neurološka, Ortopedska, Ginekološka, Gerijatrijska i Oboljenja disajnih organa.

Opšte informacije

Reduplikativna paramnezija opisana je u kontekstu niza neuroloških poremećaja, uključujući moždani udar, intracerebralno krvarenje, tumor, demenciju, encefalopatiju i razne psihijatrijske poremećaje.

U svojoj studije Benson i kolega, navode se sledeći primer mkoji ilustruje neke od glavnih karakteristika zablude. U ovom je slučaju pacijent zadobio ozledu glave nakon pada u svojoj kući. Udar je na obe strane izazvao frakturu lobanje i leziju frontalnog režanja (iako je izraženiji s desne strane) zbog stvaranja intracerebralnog hematoma. Nekoliko dana nakon prijema u Neurobihaviouralni centar, orijentacija na vreme kod pacijenta je bila netaknuta, mogao je dati detalje o nesreći (kako su ga drugi povezali s njim), mogao se sećati imena svojih lekara i mogao je saznati nove podatke i sačuvati ih na neodređeno vreme. Međutim, pokazao je izrazitu abnormalnost vezanu za orijentaciju mesta. Iako je brzo saznao i setio se da je u bolnici za veterane Jamaica Plain (poznata i kao Bostonska uprava za veterane), insistirao je na tome da se bolnica nalazi u Tauntonu, Massachusetts, njegovom rodnom gradu. Nakon detaljnog ispitivanja, priznao je da je Jamajka ravnica i deo Bostona i priznao da bi bilo čudno da postoje dve bolnice za veterane u ravnici Jamajke. Uprkos tome, insistirao je na tome da je trenutno hospitalizovan u podružnici bolnice s običnim veteranima Jamajke koja se nalazi u Tauntonu. Svojevremeno je izjavio da se bolnica nalazi u rezervnoj spavaćoj sobi njegove kuće.

Iluzorno preseljenje na poznato mesto (poput doma ili grada koji pacijent dobro poznaje) česta je tema, iako povremeno pacijent može verovati da živi na fantastičnijim ili egzotičnijim mjestima (kao što je Timbuktu).

Patogeneza

Rana psihodinamička objašnjenja navode da reduplikativna paramnezija nije bila direktno povezana sa ozledom mozga, već proizlazi iz motivisanog poricanja bolesti; posebno, kako su tvrdili Weinstein i Kahn, kod onih koji bolest smatraju "nesavršenstvom, slabošću ili sramotom".

Drugi rani istraživači prihvatili su da je ozleda mozga važan faktor, ali navode da je dezorijentacija bila "histerična reakcija" motivisana željom za povratkom kući.

Međutim, većina savremenih teorija navodi da je poremećaj uzrokovan poremećajem u radu moždanih sistema koji učestvuju u u pamćenje i poznavanju, što je bila tema prvotnog Pikovog objašnjenja, u kome je nave da je presudni mehanizam "grčeviti napad" koji je poremetio svesno pamćenje.

Benson i kolege kasnije su tvrdili da pacijentima kod kojih dolazi do oštećenja desne hemisfere mozga ne uspeva da održe orijentaciju zbog oštećenja vizueloprostorne percepcije i vizualne memorije, dok je oštećenje frontalnog režnja otežavalo inhibiciju lažnih impresija uzrokovanih dezorijentacijom.

Novija istraživanja široko su podržala ovo stanovište, a prema podacima iz literatureradi se o konfabulaciji, gde se čini da se pacijenti prisjćaju lažnih sećanja bez ikakve spoznaje da su lažni, često i u kontekst oštećenja frontalnog režnja. Oštećenje desne hemisfere takođe je povezano s anosognozijom, kod koje pacijenti izgleda nisu svesni često upečatljivih invaliditeta prisutnih nakon ozlede mozga, što takođe upućuje na vezu sa nedostatkom uvida koji se vidi kod ovog poremećaja.

Jedna studija slučaja predložila je preciznije objašnjenje, navodeći da je oštećenje trbušnog toka vizualnog sastava, koji povezuje vidni korteks na područja u slepoočnim režnjevima, mogla proizvesti potrebnu vizualno-prostornu dezorijentaciju i lošu integraciju memorije. Poznato je da slepoočna područja (uključujući hipokampus) snažno komuniciraju s frontalnim režnjevima tokom formiranja i pronalaženja memorije, što navovodi na objašnjenje zašto bi frontalno oštećenje takođe moglo dovesti do ovog stanja.

Istorija

Pojam reduplikativna paramnezija prvi je put 1903. godine upotrebio psihijatar Arnold Pick za opis stanja kod pacijenta sa sumnjom na Alzheimerovu bolest koja je insistirala da je premještena iz Pickove gradske klinike u onu za koju je tvrdila da izgleda identično, ali da se nalazi u poznatom predgrađu. Da bi objasnila neslaganje, nadalje je tvrdila da su Pick i medicinsko osoblje radili na obe lokacije.

Međutim, retrospektivno je utvrđeno da su o se o ovom fenomenu prvi put izjasniili Švajcarci prirodoslovac Charles Bonnet 1788. godine, koji je opisao ženu koja je imala i ono što bi se sada nazivalo Cotardova zabluda. Henry Head i Paterson i Zangwill kasnije su izvestili o vojnicima koji su imali zabludu da je njihova bolnica smeštena u njihovom rodnom gradu, iako se u tim slučajevima činilo da je traumatična ozleda mozga najvjerojatniji uzrok.

Tek 1976. godine ozbiljno se uzelo u razmatranje ovaj poremećaj, kada su Benson i kolege prijavili tri slučaja. Benson nije samo opisao zapanjujuće redukcijske sindrome kod svojih pacijenata, već je pokušao objasniti pojave u smislu neurokognitivnih deficita koji su također prisutni kod pacijenata. Ovo je bio jedan od prvih pokušaja davanja neuropsihološkog objašnjenja poremećaja.

Uzroci Factice poremećaja

Točni uzroci ovog poremećaja nisu poznati, ali istraživači vjeruju da je to zbog bioloških i psiholoških čimbenika.

Neke teorije tvrde da su ovi pacijenti pretrpjeli zlostavljanje ili nedostatak osjećaja tijekom djetinjstva koji mogu biti povezani sa ozbiljnim emocionalnim problemima, kao i povijest bolesti koja je karakterizirana čestom prisutnošću bolesti koje zahtijevaju hospitalizaciju..

Studije pokazuju da je ovo stanje češće u muškaraca nego u žena, dok je faktički poremećaj proksiji češći kod žena.

Liječenje faktičkog poremećaja Najvažniji cilj liječenja ovog poremećaja je modificirati ponašanje pacijenta i eliminirati ili smanjiti zlouporabu medicinskih resursa. U slučaju činjeničnog nereda po punomoćniku, primarni cilj je zaštita svake potencijalne žrtve.

Nakon što se ti ciljevi ispune, sljedeći korak je razumjeti psihološke razloge koji uzrokuju ponašanje pacijenta. Liječenje par excellence je psihoterapija, po mogućnosti kognitivno-bihevioralna terapija ... Na taj način djelujemo na pacijentovo razmišljanje i ponašanje.

Obiteljska terapija može biti korisna tako da članovi obitelji ne nagrađuju štetno ponašanje pacijenta. U teškim slučajevima daju se antidepresivi i anksiolitički lijekovi

=====

Križevci Spomenuti arhitektonski dvojac Hönigsberg i Deutsch tri godine ranije (1895. godine) stvara projekt za sinagogu u Križevcima. Smještena je u samome središtu na glavnome gradskome trgu, povučena od linije ulice. Oblikovana je u neorenesansnom stilu. Pripada tripartitnom tipu sinagoga s istaknutim središnjim dijelom. Središnje polje pročelja lučno je zaključeno i ukrašeno prikazom Mojsijeva zakonika. Pročelje je izvedeno od fugirane opeke, dok je arhitektonska plastika oblikovana u rustičnoj žbuci. Građevina je sačuvana do danas, no njezin izgled je u potpunosti izmijenjen brojnim adaptacijama.

Koprivnica Arhitektu Juliju Deutschu pripisuje se i projekt za sinagogu u Koprivnici. Ipak, takva je atribucija dvojbena jer je 1876. godine, kada nastaje sinagoga, Deutsch bio tek šesnaestogodišnjak.[5]

Koprivnička sinagoga pripada tipu tripartitne sinagoge. Glavno pročelje uz srednji portal ima i zasebne bočne ulaze za žene. Iznad središnje bifore nalazio se kaligrafski natpis iz Tore, dok je vrh atike ukrašavao luhot. Pročelje je vizualno odijeljeno dvostrukim parom stupova koji simboliziraju Jahina i Boaza. U interijeru dominira aron hakodeš koji je oblikovan poput neoromaničkog kupolastog ciborija.[5] U unutrašnjosti se nalazi samo jedna galerija za žene koju nose vitki željezni stupovi, dok su na katu postavljeni drveni stupovi većeg presjeka. Prva adaptacija koprivničke sinagoge izvedena je 1937. godine od strane arhitekta Slavka Löwya. Pritom je uklonjena plastika s pročelja i pročišćen je interijer. Zgrada sinagoge je očuvana do danas, no značajno je devastirana zbog brojnih pregradnji i promjena funkcija. U njoj su tijekom dvadesetog stoljeća bili smješteni zatvor, kasnije tvornica tekstila te skladište.

Zagreb Tripartitnom tipu sinagoge pripada i ona koja Franjo Klein projektira i izvodi u Zagrebu 1867. godine. Podignuta je na rubu tadašnjeg grada, neposredno uz sajmište. Ubrzo će ono prerasti u novo glavno središte, a sinagoga postati prvo reprezentativno zdanje zagrebačkog Donjeg grada.

Uzor za zagrebačku sinagogu ona je koju u bečkoj četvrti Leopoldstadt projektirao Ludwig Förster. Kleinov projekt preuzima tripartitni model Försterove sinagoge. Ipak, zagrebačka sinagoga sadrži i arapsko-islamske elemente[7] te je za ono vrijeme imala egzotičan izgled u odnosu na dotadašnju arhitektonsku produkciju u Zagrebu. Sinagoga predstavlja najreprezentativnije svjedočanstvo eklektičnog romantizma na zagrebačkom području i paradigmatsko djelo našeg ranog historicizma.[7] Trobrodna je s galerijama podignutim iznad bočnih brodova. Do njih su vodila stubišta smještena u zapadnim emporama. Središnji, istaknuti dio pročelja, flankiran je dvama tornjićima koji podsjećaju na tornjeve Solomonova hrama. U središnjem djelu pročelje je rastvoreno trodjeljnim otvorima iznad kojih su smješteni trodijelni prozori. Vizualna podjela pročelja na dvije horizontalne i tri vertikalne linije sukladna je unutarnjem rasporedu prostora. Cijenom gradnje najskuplja hrvatska sinagoga također je, zbog urbanističkih razloga, uklonjena početkom 1942. godine.[5]

Sisak Zbog sličnosti u dekorativnom oblikovanju i pripadnosti tripartitnom tipu sinagoge, Franji Kleinu pripisana je i sisačka sinagoga.[5] Ipak, atribucija nije dokazana. Sinagoga je smještena na glavnom gradskom trgu. Prema katastraskim izvodima nastala je između 1862. i 1890. godine.[5] Oblikovana je u duhu romantičarskog historicizma. Pročelje je ukrašeno neoromaničkim detaljima, a aplicirani su i medaljoni te kaligrafski natpisi iz Tore. Na vrhu zabata nalazio se luhot i Davidova zvijezda. Iako djelomično devastirana tokom Drugog svjetskog rata, sinagoga je adaptirana i pretvorena u glazbenu školu koja djeluje još i danas.

Čakovec i Varaždin Na sjeveru Hrvatske podignute su sinagoge u Čakovcu i Varaždinu. Čakovečka sinagoga izgrađena je 1836. godine. Iako je formalno riječ o najstarijoj sinagogi na području današnje Hrvatske, Čakovec se u vrijeme njezinog nastanka nalazio u sklopu Ugarske te se u tom kontekstu valja i promatrati. Sačuvane fotografije svjedoče kako je riječ o jednokatnici s uskim prozorima koji su završavali polukružnim lukovima. Raspodjela prozora sugerira centralni sinagogalni prostor sa zapadnom galerijom za žene.[6] Sinagoga je bila pregrađena, a kompleks obogaćen drugim zgradama 1876. godine. Sinagoga je porušena u svibnju 1944. godine, a u znak sjećanja na tom mjestu postavljeno je spomen obilježje.

Varaždinska sinagoga podignuta je na ondašnjoj gradskoj periferiji, udaljena od ulične linije i ograđena bogato kovanom željeznom ogradom. Sinagoga s dva tornja u nekoliko je navrata bila preoblikovana. U eksterijeru nailazimo na elemente neoromanike i neomaurskog stila. Unutrašnjost je svođena češkim kapama na pojasnicama i oslikana geometrijskim ornamentima.[5] U bočnim brodovima smještene su dvokatne galerije. Sačuvane fotografije svjedoče da je aron hakodeš bio flankiran s dva para korinstkih stupova.[5] Iako je kraj Drugog svjetskog rata dočekala tek djelomično oštećena, varaždinska sinagoga pregrađena je i prenamijenjena za druge funkcije.

==

Hidrografski zavod
C. i kr. ratne mornarice
Hidrografski zavod; C. i kr. ratne mornarice
Hydrographisches Amt; der k. u. k. Kriegsmarine
	Glavna zgrada Hidrografskoga zavoda; na Monte Zaru u Puli (foto Luigi Mioni, 1871.)
Pregled o ustanovi
Utemeljen	10. rujna 1869.
Sjedište	Pula, Istra, Austro-Ugarska; 44° 51′ 55″ С; 13° 50′ 45″ И / 44.865389° С; 13.845833° И
Odgovorni ministar	Rudolf Stöger-Steiner von Steinstätten
Matično ministarstvo	k.u.k. Kriegsministerium
Sastavnice	Zvjezdarnica; Knjižnica

BeÊarac je glazbeni i usmenoknjiæevni æanr koji je simbolom identiteta Slavonaca, Baranjaca i Srijemaca. Svojim stilom iz - voenja i napose tekstualnom sastavnicom, on izraæava druπtvene vrijednosti, ali sluæi i kao sredstvo izricanja mislıˆ i osjeÊajaˆ koje se ne pristoji izraziti izravno ili u drugim kontekstima (npr. odstupanja od seksualnih normi). Srediπnjom je znaËajkom beÊarca komunikacija meu izvoaËima: izmjenjivanje vodeÊih pjevaËa koji se nadovezuju na prethodnoga ili se nadmeÊu jedan s drugi m u izvoenju deseteraËkih dvostiha i u oblikovanju vodeÊe melodijske linije, a njihovoj se interakciji redovito pridruæuje i skupina pjevaËa i sviraËa (obiËno tamburaπki sastavi). VodeÊi pjevaËi uæivaju poseban ugled u zajednici. Odlikuje ih snaæan glas, poznavanje πirokog repertoara starih i novih dvostiha te prikladnost, brzina i oπtroumnost njihova odabira i kombiniranja. Mjere oËuvanja i zaπtite beÊarca usmjerene su podupiranju bogate raznolikosti unutar ovoga æanra (mikroregionalne, mjesne, pa i individualne, kao i kontekstualne, rodne, estetske i druge posebnosti) i odræavanju njegove komunikacijske funkcije.

=

Tajanstvene i do danas još uvijek nepoznate, njihovi korijeni potječu iz davno minulog doba, doba kada pisma nije postojalo da zabilježi njihovu moć...

Prije dolaska Rimljana ovdašnjom zemljom vladali su Histri i njihove moćne božice - narod bogate kulture i tradicije, s panteonom u kojem prevagu čine ženska božanstava naspram muških. Do danas obavijene velom tajne, prije svega zbog škrtih i šturih spomenika, histarske božice i dalje su vrelo zanimanja.

Izbijanjem velikosrpske pobune u Hrvatskoj i intervencijom JNA, arboretum je teško stradao 1991.. Pored izravne štete, ratna djelovanja su imala i neizravnu štetu. Neizravni učinak je bio taj što je zbog ratnih djelovanja oštećena ograda te se divljač mogla nesmetano kretati, tako da je napravila štetu na osjetljivim kulturama. Biokovski botanički vrt Kotišina smješten je na primorskim obroncima planine Biokovo, 3 km od Makarske, prostire se na 16.5 ha, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara a sastavni je dio Parka prirode Biokovo. Vrt je osnovan Odlukom Skupštine općine Makarska 2. listopada 1984. godine temeljem zaključaka I i II Znanstvenog skupa o prirodi Biokovskog područja, prema zamisli dr. fra Jure Radića (1920.-1990.) te je zakonom zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Osnovna svrha i namjena vrta je znanstveno istraživanje, monitoring, popularizacija i upoznavanje biljnog svijeta Biokova. Biokovski botanički vrt Kotišina je zamišljen kao ograđeni dio prirode - "Biokovo u malom", gdje su zadržani prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom. Na relativno maloj površini nalaze se raznolika staništa kao što su kamenjari, točila (sipari), vrletne stijene, obradive površine, te kanjon Proslap zbog čega je i vrt podijeljen na sedam cjelina: bilje biokovskih klisura, bilje biokovskih kamenjara, bilje sipara, ljekovito bilje područja Biokova, poljoprivredno bilje i kulture, ostalo bilje Biokova i bilje širih područja. U vrtu je utvrđeno oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a u dvije cjeline sađene su egzote, poljoprivredno i ljekovito bilje. Sa željom da se Biokovski botanički vrt obnovi i revitalizira, Javna ustanova "Park prirode Biokovo", u svibnju 2010. godine, pokrenula je ponovnu inventarizaciju i determinaciju biljnih vrsta unutar vrta. Duž glavnih staza koje vode kroz vrt zabilježene su brojne biljne vrste od toga oko 10 endema, 12 zaštićenih i 4 strogo zaštićene biljne vrste, zaštićene temeljem Pravilnika o divljim svojtama (NN 99/09). U sklopu revitalizacije sve determinirane svojte duž glavnih staza su označene pločicama te je su postavljeni informativni panoi. U Vrtu su također angažirani volonteri koji rade na održavanju Vrta. Unutar Biokovskog botaničkog vrta nalazi se i Kaštel koji je registriran kao kulturno dobro, a predstavlja reprezentativan sačuvani primjer ovakvog tipa fortifikacijske arhitekture na Makarskom primorju. U planu Javne ustanove, prema ideji osnivača, je obnova Kaštela i uređenje herbarske, etnološke i paleontološke zbirke. S obzirom da Biokovski botanički vrt Kotišinu svake sezone posjeti više od 1000 posjetitelja, u sklopu projekta Nature Protection Investment Project (NIP) vezanom za dodjeljivanje sredstava iz zajma Svjetske banke, Javna ustanova kandidirala je i projekt obnove i uređenja Info - centra u Kotišini.

Biologija - kopno Flora

Lastovsko otočje jedno je od najbogatijih i najočuvanijih botaničkih područja na Sredozemlju. Sastav flore otoka Lastova odredila je pučinska osama, obilje sunčeve svijetlosti i noćne vlage te posebno i duboko lastovsko tlo. Od 810 do sada zabilježenih vrsta može se susresti sve od ugroženih vrsta, drugdje iščeznulih vrsta, endema i stenoendema. Osim bjeličaste gromotulje (Aurinia leucadea) kao botaničke zanimljivosti i rijetkosti, ističe se osobita rijetkost hrvatske flore, trava trsovez (Ampelodesmos mauretanica) koja se može naći samo na Lastovu te stenoendem i zakonom strogo zaštićena vrsta dalmatinski kozlinac (Biserrula pelecinus ssp. dalmatica).

Flora otoka Sušca nastala je pod utjecajem nedostatka vode na oskudnom tlu i stalnoj izloženosti snažnim južnim vjetrovima. Ova specifična flora broji 278 biljnih vrsta, a među osam endema ističe se sušačka vrzina (Brassica cazzae) koja naseljava pukotine obalnih i priobalnih stijena. Oko 70% površine otočja prekriveno je šumom, što čini Lastovo pored Mljeta najšumovitijim hrvatskim otokom. Prekriven je pretežno makijom – najljepše drvo je planika (Arbutus unedo), no značajni pokrov je crnika (Quercus ilex) uz koju se ističu i šume alepskog bora (Pinus halepensis). Ispod šumskog pokrova nađu se i gljive. Lastovske kuće rese mediteranske biljke: bajam, limun, naranča, palma, rogač. Ovo podneblje također pogoduje i rastu ljekovitog bilja poput kadulje, mente, stolisnika, ružmarina, lavande, komorača, te kamilice. Od uzgojenih biljaka prevladavaju vinova loza, te maslina.

Fauna

Životinjski svijet otočja također je vrlo bogat. Do sad je zabilježeno 175 vrsta kralježnjaka od čega je njih 71 ugroženo na nacionalnoj te 37 vrsta ugroženih na europskoj razini. Lastovske špilje dom su šišmišima koji u njima nalaze skloništa ili mjesta za razmnožavanje, kao što je to Medjedina gdje su se smjestile 3 ugrožene vrste šišmiša – južni potkovnjak (Rhinolopus euryale), riđi šišmiš (Myotis emarginatus) i veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum). Lastovsko otočje važno je odmorište mnogim pticama selicama, uz to i gnjezdilište rijetke gregule (Puffinus yelkouan) i velikog zovoja (Calonectris diomedea). Na otočnim skupinama Lastovnjaci i Vrhovnjaci gnijezdi se oko 70 % hrvatske populacije sredozemnog galeba (Larus audouinii) koji je ugrožen na globalnoj razini. Na liticama Struge (Velike stijene) gnijezdi se i rijedak eleonorin sokol (Falco eleonorae).

Zanimljivost je da na otočju nema otrovnih zmija, a jedina je zmija stepski guž ili smičalina (Dolichophis caspius). Lastovsko je otočje i stanište stenoendemičnih gušterica – jadranske gušterice (Podarcis sicula adriatica) i lastovske gušterice (Podarcis melisellensis n. ssp.). Područje je bogato i mikro faunom, posebice kukcima, paučnjacima i puževima.

Biologija - more Flora

O bogatstvu podmorja otočja govori broj od 248 vrsta morske flore, a taj je broj na ovom malom području jednak onom sa širokog prostora srednjeg i južnog Jadrana. Na ovom području dolazi do sezonskog dotoka hranjivih tvari iz dubokog Jadrana i ta pojava omogućuje bujanje morskog života.

Kamenito dno obilno je pokriveno fotofilnim algama, dok su plitka uzobalna dna prekrivena ugroženim i zaštićenim livadama morske cvjetnice posidonije (Posidonia oceanica). Ova je vrsta jako važno mrijestilište i zaklon raznim morskim vrstama. Skrivena luka iznimno je rijetko stanište zelene alge Caulerpa prolifera jedine autohtone kaulerpe u Jadranu.

Fauna

Zahvaljujući obilju i raznovrsnosti zooplanktona, podmorje Parka bogato je koraljima, spužvama, mekušcima, mahovnjacima, bodljikašima, rakovima te mnogim drugim vrstama, pa su karike podmorskog životnog lanca vrlo snažne. Do sada je zabilježeno 330 vrsta beskralježnjaka, od kojih je 20 na popisu ugroženih vrsta.

Posebno se ljepotom ističu naselja gorgonija (Gerardia savaglia), naselja crvenog koralja (Corallium rubrum) te endemični hvarski koralj (Madracis pharensis).

U zoni oscilacije plime i oseke žive razni morski puževi (nanari), te priljepci (lupari). Prate ih morski ježevi, te hobotnice i sipe. Zaštitni znak hridastog dna lastovskog akvatorija kolonije su brkatog jastoga, hlapovi, kuke (sovice) i rakovice. Tu obitavaju i rijetke vrste puževa – tritonova truba (Charonia tritonis sequenza), prugasta mitra (Mitra zonata) i puž bačvaš (Tonna galea).

Vrste riba karakteristične za ovo područje su škrpun, škrpina, kirnja, zubatac, kantar, trlja od kamena, tabinja mrkulja, lumbrak, murina, ugor i druge. Takođjer, nađu se i tune, gofovi, te sabljani.

U otvorenim vodama ovog područja često se može vidjeti nekoliko vrsta dupina – kratkokljuni obični dupin (Delphinus delphis), dobri dupin (Tursiops truncatus) i glavati dupin (Grampus griseus) te kornjače – glavata želva (Caretta caretta) i zelena želva (Chelonia mydas).

Na osamljenim hridima špilje Medjedine nekoć je obitavala i sredozemna medvjedica (Monachus monachus), no poneki susreti otočana s bivšom stanarkom gaje nadu u njezin povratak

Ekološka mreža Ekološka mreža Republike Hrvatske predstavlja područja ekološke mreže Europske unije Natura 2000, a čine je područja očuvanja značajna za ptice i područja očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove. Ekološka mreža na području općine Lastovo i “Parka prirode Lastovsko otočje“ obuhvaća područja važna za divlje svojte i stanišne tipove te međunarodno važna područja za ptice. Iako je Jadran podjednako širok na cijeloj svojoj dužini i preleti ptica idu u širokoj fronti, čini se da postoje i dijelovi na kojima je prelet intenzivniji. Koridor Lastovo-Palagruža-Pelješac, važan je za velika upečatljiva jata ne-pučinskih vrsta ptica koje na selidbi prelijeću Jadran. Naime, podaci ukazuju na to da je ovo područje tzv. «usko grlo» za prelet nekih vrsta grabljivica i ždralova. Ptice se za preleta koncentriraju na potezu poluotok Gargano (Italija)-Palagruža-Lastovo-Pelješac-Rilić. Tu se, primjerice, sigurno odmara više od 700 škanjaca osaša i više od tisuću ždralova. Prisutne su i različite dobro poznate i široko rasprostranjene obalne ptice: gnjurci, vranci, galebovi, ronci i čigre. Osim navedenih, za ovo područje karakteristične su i pučinske ptice. Za pučinsku pticu iz porodice zovoja, gregulu (Punus yelkouan), sigurno je da se gnijezdi na otočiću Zaklopatici u lastovskom arhipelagu, a ukupna se populacija danas procjenjuje na manje od 100 parova. Područje Parka WWF (Svjetski fond za zaštitu prirode) je proglasio jednom od deset posljednjih riznica bioraznolikosti Sredozemnog mora, a toj tituli uvelike pridonosi i raznovrsnost morskih staništa i svojti. Posebno se ističu koraligenska zajednica te zajednica livada posidonije koje su staništa brojnim svojtama, a po svojim značajkama pružaju velike usluge ekosustava – mrijestilišta riba, stabiliziranje morske podloge, proizvodnja kisika i sl.

Ново

Broj i ime	Datum otkrića
Popis asteroida koje je Johann Palisa otkrio iz Mornaričke zvjezdarnice u Puli

136 Austria	18. ožujka 1874.
137 Meliboea	21. travnja 1874.
140 Siwa	13. listopada 1874.
142 Polana	28. siječnja 1875.
143 Adria	23. veljače 1875.
151 Abundantia	1. studenog 1875.
153 Hilda	2. studenog 1875.
155 Scylla	8. studenog 1875.
156 Xanthippe	22. studenog 1875.
178 Belisana	6. studenog 1877.
182 Elsa	7. veljače 1878.
183 Istria	8. veljače 1878.
184 Dejopeja	28. veljače 1878.
192 Nausikaa	17. veljače 1879.
195 Eurykleia	19. travnja 1879.
197 Arete	21. svibnja 1879.
201 Penelope	7. kolovoza 1879.
204 Kallisto	8. listopada 1879.
205 Martha	13. listopada 1879.
207 Hedda	17. listopada 1879.
208 Lacrimosa	21. listopada 1879.
210 Isabella	12. studenog 1879.
211 Isolda	10. prosinca 1879.
212 Medea	6. veljače 1880.
214 Aschera	29. veljače 1880.
216 Kleopatra	10. travnja 1880.
218 Bianca	4. rujna 1880.
219 Thusnelda	30. rujna 1880.

Viceadmiral Wilhelm von Tegetthof započeo je 1868. reorganizaciju čitave Ratne mornarice. Na prijedlog upravitelja Hidrografskog spremišta dr. Pauggera, predviđena je nova organizacija Hidrografskog zavoda i donesen je statut Hidrografske službe u rujnu 1869. Hidrografski zavod je imao sljedeće odjele60:Prvi ravnatelj zavoda postao je dr. Franz Paugger, a ravnatelj zavoda obično je imao stupanj kontraadmirala. Prema statutu u zavodu su se obavljali sljedeći poslovi: određivanje točnog vremena astronomskim metodama, kontroliranje nautičkih instrumenata, evidentiranje promjena mora, ispravljanje pomorskih karata, obavljanje meteoroloških promatranja i drugo. Da bi Hidrografski zavod mogao djelovati, bilo je potrebno izgraditi novu zgradu za smještaj velikog broja nautičkih, meteoroloških, fizikalnih i astronomskih instrumenata te knjiga i karata. Godine 1869. započela je gradnja zgrade na gradskom brežuljku Monte Zaro, kako bi bila izvan dosega podrhtavanja tla od topovske paljbe i prolaženja teških kola. Rad Zavoda u novoj zgradi započeo je 1. srpnja 1871.61 Zgrada se protezala u smjeru sjeveroistok – jugozapad u dužini od 65 m62, a na središnju katnicu sa svake strane je bilo dograđeno prizemno krilo. Svako krilo imalo je četverokutnu dogradnju. Na dogradnjama su smješteni astronomski instrumenti za promatranje prolazaka nebeskih tijela. U prizemlju su bila spremišta, a na prvom katu je bila smještena Mornarička knjižnica. Iako je zgrada izgrađena za potrebe Hidrografskog zavoda, ona je projektirana prema pravilima za astronomske opservatorije te sa svojom opremom u to doba nije zaostajala za najpoznatijim zvjezdarnicama. Zbog otkrića većeg broja nebeskih tijela, zvjezdarnica je u znanstvenom svijetu postala poznata pod nazivom Mornarička zvjezdarnica i najstarija je astronomska ustanova na području Hrvatske. Osnivanjem Hidrografskog zavoda 1869. Mornarička zvjezdarnica postaje njegov prvi odjel. Preseljenjem u novu zgradu 1871. stekli su se uvjeti za znanstvenim radom. Na Zvjezdarnici su se provodila znanstvena astronomska promatranja i

straživanja. Promatrani su planeti, komete, Mjesec, Sunce, planetoidi, meteorski rojevi, promjenjive zvijezde, pomrčine Sunca i Mjeseca te prekrivanje zvijezda i planeta Mjesecom.63 Od osnutka, Zvjezdarnica je imala devet ravnatelja, a najveći doprinos astronomiji dali su Johann Palisa i Ivo Benko von Boinik. Astronom Johann Palisa je od 1874. do 1880. otkrio 28 planetoida. Rad Mornaričke zvjezdarnice pratio se je u godišnjim izvješćima od 1870. do početka Prvog svjetskog rata.64 3.3.2. Ostali odjeli Hidrografskog zavoda Osim Mornaričke zvjezdarnice u Hidrografskom zavodu su djelovali i drugi važni odjeli65: 1. Spremište pomorskih karata bilo je središnje mjesto za pohranjivanje, evidentiranje i izdavanje pomorskih karata, za nabavu novih i izdavanje starih karata te ispravke postojećih pomorskih karata. Na osnovu izvršenih mjerenja u periodu od 1880. do 1885. napravljena je revizija i novo izdanje pomorskih karata Jadrana. 2. Spremište instrumenata je vodilo brigu o svim nautičkim instrumentima koji su pripadali Ratnoj mornarici. Vršena su ispitivanja točnosti, održavanje, popravak, konstruiranje novih nautičkih instrumenata te njihovo izdavanje ratnim brodovima. 3. Mornarička knjižnica utemeljenjem Hidrografskog zavoda u Puli postaje njezin četvrti odjel, čiji je fond do 1918. narastao na oko 45000 svezaka. 4. Geofizički odjel je nastao 1896., kada su svi meteorološki i geomagnetski poslovi bili u posebnom odjelu koji se bavio: • meteorologijom, • geomagnetizmom, • seizmologijom

Začetci Pulske Zvjezdarnice naziru se još 1840. godine u Pomorskoj zvjezdarnici u Veneciji, koje je djelovala u sklopu austrijske Vojno-pomorske akademije. Nakon ratnih zbivanja 1848. godine, Austrija gasi Vojno-pomorsku akademiju u Veneciji i u Trstu 1850. godine utemeljuje novu Mornaričku akademiju, u čijem se sklopu kao odjel nalazi i Zvjezdarnica. Utemeljenjem Hidrografskog zavoda u Puli 1869. god., u pulsku Zvjezdarnicu je preseljen dio inventara tršćanske Zvjezdarnice. U skladu sa Statutom, pulski Hidrografski zavod je bio pod vrhovnom nadležnošću Admiraliteta, a imao je četiri odjela (Zvjezdarnica, Spremište nautičko-fizikalnih instrumenata, Spremište pomorskih karata i Mornarička biblioteka). U Mornaričkoj zvjezdarnici su bile ustrojene četiri službe (Služba točnog vremena, Kronometarska služba, Meteorološka služba, Geomagnetska služba). Imala je više značajnih i u to doba vrlo modernih instrumenata, kojima je vršena intenzivna znanstvena i stručna djelatnost. Nakon gradnje nove zgrade, podignut je park koji je postao jedan od najljepših u Puli. Brodovi ratne mornarice su iz svojih znanstvenih misija po cijelom svijetu donosili raznoliku floru kojom je uređivan park. Godine 1877. ispred Zavoda je postavljen spomenik viceadmiralu Wilhelmu von Tegetthoofu, koji je postao slavan kada je 1866. godine kao zapovjednik austrijske ratne flote porazio talijansku kod Visa.

Pulska Carska i Kraljevska Mornarička zvjezdarnica (K.u.K. Marine Sternwarte) kao dio Hidrografskog zavoda austrijske Ratne mornarice, najstarija je astronomska ustanova na području Republike Hrvatske. To je vrijeme u kojem se promatranje i proučavanje nebeskih tijela i astronomskih pojava počelo naglo razvijati zahvaljujući uznapredovaloj tehnici brušenja leća i izradi specijalnih optičkih stakala, te usavršavanju astronomskih instrumenata. U Europi se razvojem specijalnih grana tehnike izrađuju kronometri i drugi mjerni instrumenti, te se grade moderne zvjezdarnice na tradiciji evropske astronomije (Kobenhaven, 1656; Pariz, 1667; Greenwich, 1676; Berlin, 1706; Petrograd, 1725; Beč, 1755; Venecija, 1840; Trst, 1850). Upravo zahvaljujući modernoj opremi i novim metodama rada i promatranja, te izuzetnim zalaganjem austrijskog astronoma Johanna PALISE, u desetak godina prošlog stoljeća (1871-1880), Mornarička zvjezdarnica u Puli upisala se u trajnu listu eminentnih astronomskih svjetskih promatračnica, jer je opsežnom astronomskom djelatnošću otkriveno i evidentirano čak 28 novih planetoida, od kojih je jedan dobio naziv "Istra", te po kojemu je ime i dobilo naše društvo. Bernhard WALTER koji je u XV. stoljeću sagradio u Nurnbergu prvu europsku zvjezdarnicu, Spiridion GOPČEVIĆ (Leo Brenner) koji je podigao vlastiti opservatorij "Manora" u Malom Lošinju, Oton KUČERA koji je otvorio 1903. godine zagrebački astronomski opservatorij na Popovom tornju i Niko MILIČEVIĆ utemeljitelja zvjezdarnice na Braču - značajna su imena za europsku i hrvatsku astronomiju. Uz njih imena astronoma Johanna PALISE i Ive BENKA uz mnoge druge astronomske djelatnike zaista zaslužuju dužnu znanstvenu pozornost.

Сudbina Zvjezdarnice nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i zaposjedanjem Istre po talijanskoj vojnoj sili, podudara se sa općom stagnacijom grada Pule. Astronomski instrumenti i biblioteka su preseljeni u Trst i druge talijanske gradove, a pulski Hidrografski zavod preimenovan je u talijanski Kraljevski Hidrografski institut, sa statusom podružnice središnje talijanske hidrografske ustanove. Unutar te podružnice provodila su se meteorološka i geomagnetska opažanja, dok su astronomska potpuno zamrla.

Nakon kapitulacije Italije, Pulu je početkom listopada 1943. zaposjela njemačka vojska.1944. godine anglo-američko borbeno zrakoplovstvo je tijekom bombardiranja Pule razorilo zgradu Zavoda. Djelomično je ostao sačuvan samo dio sjeveroistočnog krila, u kojemu je nakon obnove 1947/48. godine smještena meteorološka postaja Jugoslavenske ratne mornarice. Godine 1949. godine ovu postaju preuzima novoutemeljena Uprava Hidrometeorološke službe pri Vladi NR Hrvatske, današnji Državni hidrometeorološki zavod Republike Hrvatske. Godine 1973. u Puli je utemeljeno Astronomsko društvo "Istra", koje je 1982. godine obnovilo astronomske opservacije u Zvjezdarnici, te kojemu je uz popularizaciju astronomije jedna od temeljnih zadaća i briga o pulskoj Zvjezdarnici, kao kulturno-povijesnom nasljeđu našeg grada.

Od samog povratka astronoma na pulsku Zvjezdarnicu, ulažu se ogromni napori u njenu obnovu. Nanovo je prekriven krov, zamijenjen lim na glavnoj kupoli, uređena unutrašnjost, a uz pomoć brodogradilišta "Uljanik" 1999. godine obnovljen sustav za otvaranje glavne kupole. 2006. godine uz novčanu potporu gradske uprave, ravni krov od dasaka i ljepenke iznad učionice, sanitarnog čvora i predavaonice, kojem je prijetilo urušavanje, zamijenjen je betonskom pločom, na kojoj je da bi se bolje iskoristilo novonastalu površinu, napravljena terasa za promatranja i predavanja tijekom klimatološki povoljnijeg dijela godine. 2007. godine je obnovljen sanitarni čvor uz spajanje na kanalizaciju, a saniran je i podrum. 2008. godine je započela sanacija terase oko glavne kupole i pročelja. 2009. godine je u cijelosti obnovljena terasa oko glavne kupole, dovršena obnova pročelja, gradnja pristupne staze do objekta, uređenje unutrašnjosti i uređenje okoliša.

Smještena na jednom od najljepših mjesta Pule, nadomak samoga gradskog središta, s prekrasnim pogledom koji se s nje pruža prema pulskom zaljevu i luci, stara pulska Zvjezdarnica je zasluženo i u većoj mjeri dočekala jednu cjelovitu obnovu kako bi dostojna znanstvenih otkrića koja su sa nje učinjena, svojim sadržajima i izgledom, oplemenila povijesni i kulturni sadržaj našeg tri tisućljetnog grada.

Preseljenje Akademije u Rijeku i razvoj do ugledne obrazovne ustanove

Temeljni kamen za zgradu Akademije u Rijeci svečano je postavljen 1856. na zemljištu obitelji Ciotto, a među uzvanicima bili su nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan (1832−1867) te tadašnji riječki guverner Josip Jelačić (1801−1859). Akademija je svečano otvorena 3. X. 1857. Nastava se ondje održavala tek jednu godinu, kada je nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, s namjerom da se obrazovanje više usmjeri praktičnomu, izdvojio održavanje nautičkih i drugih praktičnih predmeta na ratne brodove, a teorijski se dio nastave trebao održavati u školi. Od 1858. nastava se održavala u unajmljenoj zgradi u Barcoli kraj Trsta te na fregati Bellona, odn. 1860−66. na fregati Venus. Od 1860. upravitelji škole više nisu nosili naziv ravnatelja, već zapovjednika, a činili su ih mahom visoki mornarički časnici, kapetani bojnih brodova te kontraadmirali. Od 1866. Akademija u Rijeci djelovala je neprekinuto do 1914., kada je preseljena u Beč.

Nastava

Školovanje se sastojalo od 31 kolegija u trajanju od četiri godine. Stručni kolegiji bili su Matematika, Fizika, Mehanika, Praktična (primijenjena) geometrija, Elementi diferencijalnog i integralnog računa, Analitička geometrija, Parni strojevi, Brodogradnja, Nautika, Meteorologija, Fizika mora i dr. Ostali kolegiji bili su iz općega područja pomorstva, kao što su Pomorsko pravo, Brodska administracija, Pomorska taktika, Povijest, Prirodopis i Geografija, te iz područja osobnih vještina, poput kolegija Osobno naoružanje, Mačevanje, Plivanje, Ples, Pjevanje, Sviranje i Društveno ophođenje. U završnome dijelu školovanja, a vezano uz istraživanje mora i meteorološka mjerenja, nastava se provodila u bliskoj suradnji s pulskim → Hidrografskim zavodom (Hydrographisches Amt der K. u. k. Kriegsmarine), → Mornaričkom knjižnicom (K. u. k. Marine-Bibliothek) i → Mornaričkom zvjezdarnicom (K. u. k. Marinesternwarte Pola), gdje je radilo više Akademijinih profesora. Nastavni plan, prezahtjevan za četiri godine školovanja, 1868. reorganizirao je viceadmiral Wilhelm von Tegetthoff (1827−1871), a 1871. školski je program usklađen s programom više realne škole. Nastava se održavala na njemačkom jeziku, a poučavalo se talijanski, francuski, engleski i ilirski (od 1899. srpsko-hrvatski) jezik. Osnutkom Mornaričko-tehničkoga odbora u Puli 1885 (K. u. k. Marine-technisches Komitee), znanstveno-tehničke ustanove Mornaričkoga odsjeka pri Ministarstvu rata u Beču, Akademija je zajedno s Mornaričkom knjižnicom i Hidrografskim zavodom postala oslonac za izgradnju ratne flote. Prostori Akademije ispunjavali su sve potrebe (učionice, vježbališta, spavaonice, rekreativni prostori i dr.), a postojala je i lučica.

Nastavnici Akademije, pretežno kontraadmirali i admirali, bili su mahom vrsni stručnjaci i dijelom znanstvenici. Ernst Mayer (1839−1926) bio je dugogodišnji profesor nacrtne geometrije, hidrografije i kartografije, a izumitelj je nekoliko uređaja za hidrografska mjerenja, među kojima i instrumenta za mjerenje strujanja s pomoću magnetske igle. Profesor Ferdinand Attlmayr (1829−1906) istaknuo se u području ratnoga prava i strategije, a Emil Stahlberger (preminuo 1875) u mjerenju plime i oseke riječkoga područja te promatranju temperature, saliniteta i sadržaja plinova Jadranskoga mora. Josef Koettstorfer (1835−1910) proučavao je kemijski sastav vode i masti, a poseban prinos ostvario je i bakteriološkim ispitivanjem kvalitete vode riječkih bunara. Profesor mehanike i fizike → Peter Salcher bio je voditelj Akademijine meteorološke postaje, te je proveo pokuse kojima je eksperimentalno dokazao teoriju udarnoga vala Ernesta Macha.

U početku su Akademiju upisivali kadeti u dobi od 12 do 15 godina. Razvojem civilnoga osnovnog školstva, dobna granica postala je 15 godina, pa su se mogli upisati učenici sa završenom nižom gimnazijom, no upisivali su je i oni s već završenom višom realnom školom. Nakon završetka školovanja, kadeti su se raspoređivali pretežno na službu brodskih dočasnika i mlađih časnika, a ovisno o potrebama vojnopomorske djelatnosti mogli su napredovati do rada u ministarstvima u Beču i njihovim odjelima diljem Monarhije. Kadeti su dolazili s cijeloga područja Austo-Ugarske Monarhije, pa tako i Hrvati iz Primorja i Dalmacije. Procjenjuje se da je na riječkoj Akademiji obrazovano oko tisuću kadeta, od kojih stotinjak s područja današnje Hrvatske, pretežno iz priobalja. Neki od njih bili su kontraadmirali → Janko Vuković Podkapelski, Alojz-Vjekoslav Bačić (1864−1950), Vito Vončin (1867–1935), Richard Salcher (1875−1956) i Franz Karl Lauffer (1869−1951), te admirali → Maksimilijan Njegovan i Dragutin Prica (1867−1960). Kadet Akademije bio je i admiral Anton Haus (1851−1917), podrijetlom Slovenac, mornarički časnik u Puli, koji je 1916. promaknut u čin velikog admirala austrijske ratne mornarice (njemački Großadmiral), čin koji je u Monarhiji dodijeljen jedino njemu.

Profesori Akademije, uz radove u Mornaričkom časopisu u Puli te izdanjima bečke Akademije znanosti, autori su vrijednih monografija i udžbenika: Tehničko crtanje (Das Technischer Zeichen, E. Mayer, 1866), Osnove praktične geometrije (Grundzüge der praktischen Geometrie, E. Mayer, 1871), Plima i oseka u Riječkom zaljevu (Die Ebbe und Fluth in den Rhede von Fiume, E. Stahlberger, 1874), Elementi teorijske mehanike (Elemente der teoretischen Mechanik, P. Salcher i C. Gerold, 1881), Priručnik iz oceanografije i pomorske meteorologije (Handbuch der Ozeanographie und maritimen Meteorologie, F. Attlmayr, 1883), Osnove oceanografije i pomorske meteorologije (Grundzüge der Ozeanographie und maritimen Meteorologie, A. Haus, 1891), Povijest Mornaričke akademije (Geschichte der k. u. k. Marine-Akademie, P. Salcher, 1902) i dr.

Širi utjecaj Akademije

Zahvaljujući visokoj razini nastave, Akademija se može smatrati prvom tehničkom visokoškolskom ustanovom na području današnje Hrvatske. Polustoljetni vijek Akademije znatno je utjecao i na razvoj grada, broj se njegovih stanovnika utrostručio, a razvio se društveni i kulturni život. Profesori Akademije javnim su popularnim predavanjima širili spoznaje o svjetskim dostignućima te bili među prvim osnivačima i aktivnim članovima Kluba prirodnih znanosti (Club di scienze naturali). Akademija je u Rijeci ostavila temelje, na kojima su osnovani Viša pomorska škola u Rijeci (→ Pomorski fakultet u Rijeci) 1949., Strojarski fakultet (danas Tehnički fakultet) 1960., i drugi fakulteti, otvaranjem kojih je započelo obrazovanje vlastita sveučilišnog inženjerskog kadra.

Broj akta	Naziv
5/1945	Dekret predsjednika o nevaljanosti nekih transakcija vezanih uz stvarna prava od trenutka gubitka slobode i o nacionalizaciji imovine Nijemaca, Mađara, izdajica, kolaboratora i nekih organizacija i udruga
12/1945	Dekret predsjednika o konfiskaciji i ubrzanoj dodjeli poljoprivrednog zemljišta Nijemaca, Mađara, izdajica i neprijatelja čeških i slovačkih naroda
16/1945	Dekret predsjednika o kažnjavanju nacističkih zločinaca, izdajica i njihovih pomagača te izvanrednim narodnim sudovima
28/1945	Dekret predsjednika o smještaju čeških, slovačkih i ostalih slavenskih farmera na poljoprivrednom zemljištu Nijemaca, Mađara i ostalih državnih neprijatelja
71/1945	Dekret predsjednika o radnoj obvezi osoba koje su izgubile čehoslovačko državljanstvo

Na kraju Drugog svetskog rata, u proleće 1945. godine, vrativši se iz višegodišnjeg egzila u Londonu, vlada tadašnje Čehoslovačke i njen predsednik Edvard Beneš, u nedostatku zakona napaćene i ojađene poratne države, dekretima su uvodili kakav-takav red u zemlji – među 143 dekreta kojima su, na primer, nacionalizovali velika preduzeća, ili organizovali organe uprave i nove lokalne vlasti, doneli su i pet dekreta "o Nemcima, Mađarima i izdajnicima", kojima je - bez izuzetka - oduzeto državljanstvo, a imovina konfiskovana. Potom je, mimo onoga što je zapisano u dekretima, usledilo proterivanje oko 3.000.000 sudetskih Nemaca i nekoliko desetina hiljada Mađara. Istoričari su zabeležili da je tada ubijeno najmanje 20.000 Nemaca.

Oni koji su stigli do Nemačke smestili su se uglavnom u Bavarskoj, u tadašnjoj američkoj zoni, manji deo je otišao u Austriju. Pedesetih godina prošlog veka, vlada Nemačke finansijski je obeštetila proterane, pomogla im da izgrade nove kuće i oni su se bez većih problema privikli na novu domovinu. Ali, nisu zaboravili staru. Naprotiv, ne samo ta prva već i sve sledeće generacije sudetskih Nemaca smatraju sebe Nemcima iz Češke. Posebno ih je bolelo to što su isterani kao nacistički petokolonaši, mada su ne mali broj tih Nemaca upravo nacisti proganjali zato što su se odupirali fašizmu.

Za razliku od njih, tvrda komunistička vlast poratne Čehoslovačke učinila je sve što je mogla kako bi među građanima podgrevala sećanja na ratne grozote Hitlerove Nemačke, uz stalno sejanje straha za imovinu Nemaca koju sada koriste Česi. Decenijama su Česi u školama učili kako su sudetski Nemci, nekadašnji njihovi susedi, u stvari "banda revanšista koja pokušava da nam ukrade imovinu i svet dovede do nove katastrofe".

KORENI STRAHA: Upravo u tom nasilnom činu proterivanja mnogi analitičari danas prepoznaju fatalnu grešku koja je nešto kasnije u najvećoj meri naškodila upravo samim Česima – tako su širom otvorena vrata za državu bez vladavine prava jer nijedan sudetski Nemac nije proteran, niti je ostao bez državljanstva i imovine bilo kakvom sudskom presudom. Umesto toga, na velika propagandna zvona promovisana je kolektivna krivica "onih koji su drugačiji". Jedan češki istoričar je napisao: "Pošto smo 1945. tako uspešno maturirali kod kuće, mogli smo 1948. onako lako da diplomiramo u Kremlju".

Istina je da se ponešto izmenilo posle pada komunizma – još i pre nego što je izabran za predsednika, u decembru 1989, Vaclav Havel je izrazio žaljenje zbog proterivanja sudetskih Nemaca, njegova prva poseta inostranstvu u funkciji predsednika 1990. vodila ga je u Berlin i Minhen, gde je ponovio žaljenje. Državni zvaničnici su prestali da govore o "revanšistima", ali se pogled na nekadašnje sudržavljane nije mnogo promenio – javno mnjenje i politička elita, uključujući baš sve političke partije u današnjoj Češkoj, odbijaju i da razgovaraju sa sudetskom Nemcima, smatrajući da je sve to stvar prošlosti i da tu nema šta da se menja. Pozive na dijalog Česi ne prihvataju smatrajući ih provokacijom, Vaclav Klaus je jasno rekao da na razgovore sa sudetskim Nemcima "ne bi išao ni u snu"...

Tek 1997. godine stavljeni su potpisi na deklaraciju dveju zemalja koja je trebalo da "ispegla" mnoge istorijske neravnine u odnosima suseda i u kojoj se konstatuje žaljenje Nemačke zbog svega što su Česi pretrpeli u ratu, ali i "žaljenje Češke zbog proterivanja sudetskih Nemaca, među kojima su stradali i mnogi nevini ljudi". Ali, to više nije bilo dovoljno da objasni zašto se ne ukinu Beneševi dekreti koji su 3.000.000 ljudi učinili beskućnicima bez ikakvih prava i sa, u mnogim slučajevima, lažnom optužbom o izdaji domovine i saradnji s nacistima, što proteranima i najviše smeta. S druge strane, činjenica je da nema mesta ni latentnom strahu u Češkoj da bi se ukidanjem tih dekreta imovina morala vratiti nekadašnjim vlasnicima. Tačnije, imovina bi morala biti vraćena samo onima koji bi se odrekli sadašnjeg nemačkog državljanstva i koji bi uzeli češko, a osnovano se pretpostavlja da je takvih u Nemačkoj veoma malo.

Inače, Benešovi dekreti su, osim sudetskih Nemaca, ostavili bez državljanstva, a delom i bez imovine, još i oko 300.000 Mađara koji su u Slovačkoj, tim dekretom, preimenovani u Slovake, a oko 70.000 Mađara je iseljeno.

SPIRALA NESPORAZUMA: Ovogodišnja spirala nesporazuma oko Benešovih dekreta krenula je kada je premijer Zeman, bez ikakvog povoda, rekao u jednom intervjuu da su sudetski Nemci bili Hitlerova peta kolona, da su izdajnici i da su proterivanjem izbegli teške zatvorske kazne. Odgovor je bio brz – premijer Bavarske Edmund Štojber, čije se ozbiljne političke ambicije vrte oko fotelje sadašnjeg saveznog kancelara Gerharda Šredera, odmah je pozvao Zemana da povuče reči, što ovaj još nije učinio. Zatim je Šreder, protestno, otkazao dolazak u Prag, a predsednik češkog parlamenta Klaus, videći da gubi na tempu sa Zemanom, "dodaje gas" i traži da EU garantuje važenje dekreta na području cele Unije. Tada se oglasio i Orban tvrdnjom da su dekreti "sramota za Evropu i da ih treba ukinuti", a onda su Česi i Slovaci odbili da idu u Budimpeštu na redovno viđenje Višegradske grupe.

Poslednja ispitivanja javnog mnjenja kažu da tri četvrtine Čeha misle da je bilo ispravno proterati sudetske Nemce posle rata, a samo nekoliko procenata misli da to nije bilo u redu. Neka slična ranija ispitivanja dala su gotovo istovetne rezultate. U tim podacima se možda krije i glavni razlog za najnovije dizanje velike buke oko Benešovih dekreta. Naime, političke partije u Češkoj su usred kampanje uoči junskih parlamentarnih izbora, a toliko stabilno mišljenje građana o jednom pitanju pruža političarima retku priliku da im obećaju kako se, recimo, Benešovi dekreti neće ukidati, da će se u EU ići zajedno sa njima. Igraju na sigurno, predizborno obećanje će ispuniti.

Bez obzira na to što EU, a pogotovo Ginter Ferhojgen, komesar za širenje Unije, govore o Benešovim dekretima kao o dokumentu daleke prošlosti koji nije relevantan za budućnost ni Unije ni Češke, ovdašnji političari su rado pokucali na širom otvorena vrata i za sada, dajući autogol, učinili da se o dekretima ipak razgovara na međunarodnom nivou, makar i sa susedima. EU, pak, strahuje da bi se možda na sličan način moglo otvoriti pitanje proterivanja Nemaca i iz Poljske, Francuske, Jugoslavije, Danske, a ako se tako krene – ko može garantovati da, recimo, neće biti pokrenuto pitanje proterivanja Jevreja iz Španije daleke 1492. godine.

A što se tiče Benešovih dekreta, dodatna nevolja je u tome što se, osim u Češkoj, gotovo u isto vreme održavaju parlamentarni izbori i u Nemačkoj, Slovačkoj, Mađarskoj.

Planoteka Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU, u kojoj se nalazila građa nastala od kraja devetnaestoga do sredine dvadesetoga stoljeća, bila je inicijalna zbirka koja je stvorila uvjete za osnivanje Muzeja.

Tekst o majstorskim radionicama donosi popise svih arhitekata koji su sudjelovali u radu Majstorskih radionica za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, kao i osnove na kojima su djelovale. Do 2015. godine prikupljeno je 87 osobnih arhivskih fondova arhitekata i veći broj drugih dokumentacijskih cjelina, gdje je potrebno spomenuti da je u specijaliziranoj knjižnici skupljeno oko 13.000 naslova - 8000 iz osobnih arhivskih fondova arhitekata i 5000 iz ostalih izvora i manjih donacija. Osamdeset i sedam arhitekata, poredanih abecednim redom, predstavljeni su svaki na dvjema stranicama knjige kratkim životopisom i osnovnim podatcima o pohranjenoj građi, kao i reprezentativnim nacrtima i fotografijama iz zbirke

Koncept postave dijeli se u dva tematska bloka - arheološki, koji topografski pripada ovom prostoru iako vremenski prethodi osnutku samostana, te djela iz samostanskog inventara od posebnog umjetničkog i povijesnog značaja. U uskom predprostoru, koji je prizidan uz pročelje romaničke kuće i graniči sa samostanskom klauzurom, izložen je mali lapidarij. Izlošci su raspoređeni po ugledu na nizanje lapida u muzejskom spremištu. Prva se prostorija račva u dva krila i u osnovi je zadržala raspored slika prvog postava u rasponu od 13. do 17. stoljeća. Počinje pričom o osnutku samostana koja je praćena tekstom izvorne povelje o utemeljenju. Tu je i opis nalaza i nacrt prve samostanske Crkve sv. Dujma pored kojih su izloženi ulomci ranokršćanskog i srednjovjekovnog kamenoga crkvenog namještaja. Slijedi bogati gotički oltarski poliptih te djela slikarstva na drvu 14. i 15. stoljeća, od kojih istaknuto mjesto ima slikano raspelo Paola Veneziana. U dubokoj niši iza staklene stijenke je reljef Kairosa, božanstva sretnog trenutka, a pored njega su grupirani nalazi antičke skulpture i reljefa te kopija grčkog natpisa koji je uzidan u dvorištu. U dnu drugoga krila rekonstruiran je kameni oltarski ciborij iz 14. stoljeća koji oblikuje prostorni okvir drvenom kipu Bogorodice s djetetom. U ovoj prostoriji prezentirano je slikarstvo na drvu od najstarije Bogorodice s djetetom iz 13. stoljeća, koja je središte barokne »pale portante«, zatim djela dalmatinskog slikarstva 15. stoljeća, do ikona italo-kretske produkcije od 16. do 18. stoljeća. Uski hodnik vodi u drugu prostoriju gdje su izložena poglavito djela mletačkog slikarstva od 17. do 19. stoljeća. Ističe se ciklus portreta svetica i svetaca, rad slikara Nikole Grassija iz 18. stoljeća. Odabirom srebrnih liturgijskih predmeta, obrednog ruha, rezbarenih okvira i namještaja oslikan je barokni inventar samostana. U stolovima-vitrinama prikazani su rad i molitve benediktinki. Uzorci veza i čipki uza srebrne preslice i pribor za ručni rad iz 18. stoljeća ukazuju na svakodnevnu djelatnost koju redovnice još njeguju. Iz bogate knjižnice izdvojene su muzičke knjige - antifonar iz 14. stoljeća, koralne mise i pjesmarica iz 18. stoljeća, te rukopisi i knjige tiskane u Veneciji na hrvatskom jeziku. Djela od važnosti su istaknuta čime nije bitno narušen klasični princip kronološkog slijeda izložaka. Reljef Kairosa istaknut je vlastitim svjetlom u dubokoj niši, raspelo P. Veneziana je centrirano u uzdužnoj osi prostorije, rekonstruirani oltarski ciborij natkriljuje kip Bogorodice ponovno vraćajući izlošku sakralno ozračje. U arhitektonskom rješenju interijera minimalno je korišten namještaj za izlaganje, tako da sami izlošci artikuliraju prostor na nenametljiv način. Bijele plohe zida stvaraju dojam velike količine svjetlosti iako su to niske prizemne prostorije. Za osvjetljenje su upotrijebljene flou-cijevi uz naglašavanje značajnijih eksponata halogenim reflektorima. Iako po ukupnom broju evidentiranih umjetnina zbirka premašuje predstavljene izloške, nužno je bilo izvršiti selekciju u korist kvalitete i preglednosti izlaganja. Nakon što je zbirka Benediktinskog samostana proširena i obnovljena, predstoji sistematski rad na restauraciji njenih umjet Istraživanje formiranja muzeja arhitekture je suvremena tema i još nije ispisana cjelovita povijest ove muzejske tipologije. Prototipove muzeja arhitekture nalazimo u brojnim izložbenim vitrinama s maketama i crtežima u aristokratskim i buržujskim rezidencijama u drugoj polovini 17. stoljeća. U to vrijeme arhitektonski crteži, odljevi i makete izašli su iz arhitektonskih studija, vojnih institucija i velikaških palača i ušli u područje trgovine pa se tada pojavljuju i prve zbirke koje s vremenom dobivaju različite muzeološke okvire.

Isto tako ne postoji ni model koji bi jednoznačno odredio što je suvremeni muzej arhitekture. Međunarodna konferencija udruženja muzeja arhitekture, održana 1979. godine u Helsinkiju, pokazala je da postoje vrlo raznorodni pogledi o onome što sačinjava muzej arhitekture. Tu raznolikost najbolje pokazuje i lista institucija koje su članice ovog udruženja, a to su knjižnice, poput knjižnica Sveučilišta Columbia i Sveučilišta New York; akademije, kao što je Danska Kraljevska akademija lijepih umjetnosti u Copenhagenu; fakulteti, poput Arhitektonskog fakulteta u Münchenu; arhitektonski instituti, na primjer Kraljevski institut britanskih arhitekata u Londonu, škole arhitekture (AA u Londonu), muzeji primijenjene umjetnosti, kao što je Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu i konačno one institucije koje i u imenu nose naziv “muzej arhitekture”, poput Švedskog muzeja arhitekture u Stocholmu ili Hrvatskog muzeja arhitekture u Zagrebu. Ova raznovrsnost odražava se i u imenu međunarodnog udruženja koje je nakon konferencije u Helsinkiju od udruženja preimenovano u konfederaciju. U tom moru raznolikosti teško je odlučiti koja bi institucija mogla biti smatrana prvim muzejom arhitekture u suvremenom smislu, ali postoji konsenzus da to prvenstvo pripada Muzeju Chusov osnovanom u Moskvi 1934. godine. Znači, prvi muzej arhitekture u suvremenom smislu ima danas 77 godina, a naš zagrebački je ušao u šesnaesto ljeto. Što su uobičajene sastavnice modernih muzeja arhitekture, možemo promotriti na primjerima muzeja u Helsinkiju, Stockholmu i Varšavi. Muzej finske arhitekture osnovan je 1965., Švedski muzej arhitekture 1962., a Muzej arhitekture u Varšavi 1965. godine. Sva su tri muzeja smještena u povijesnim građevinama koje i same imaju spomeničku vrijednost. U njima su smještene zbirke projekata i crteža nacionalnih arhitekata, knjižnice, predavaonice, izložbeni prostor i fotoarhiv. Zbirke muzeja, uz projekte, obično sadrže fotografije, modele, odljeve fragmenata arhitekture, namještaj i pribor za crtanje. Zanimljivo je da i ustanove koje ne nose ime “muzej arhitekture”, kao na primjer Umjetnički institut Chicaga, imaju sve ove komponente. Što su institucije starije, poput Danske kraljevske akademije ili Zbirke univerziteta Varšava, imaju više predmeta vezanih za razdoblja prije dvadesetog stoljeća koji pripadaju međunarodnom kontekstu, dok su novije institucije, kao što su muzeji u Helsinkiju i Stockholmu, orijentirane na nacionalne kolekcije i dvadeseto stoljeće. Naravno, već ima i muzeja, poput Kanadskog centra arhitekture (CCA), koji su se globalizirali i po kolekcijama i po dometu utjecaja na arhitektonsku scenu. Gdje je naš muzej u toj lepezi, slikovito govori činjenica da posjeduje sva statistička svojstva koja obilježavaju institucije koje u svom imenu nose naziv “muzej arhitekture”: smješten je u zaštićenom kulturnom dobru vili Ehrlich-Marić u Zagrebu, orijentiran je na nacionalnu zbirku i dvadeseto stoljeće, a u prostoru muzeja smješteni su zbirka, fotoarhiv, knjižnica, predavaonica i izložbeni prostor. Ono što ga također određuje jest nacionalna misija, koju su mu namijenili osnivači Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Ministarstvo kulture RH, kako je istaknuto i u njegovom imenu. S obzirom na svoj profil Muzej je dio mreže Međunarodne konfederacije muzeja arhitekture (ICAM) i Međunarodnog sabora arhiva (ICA). Vila Ehrlich-Marić na Tuškancu: nulti stadij Muzeja Prva kuća na današnjoj adresi Muzeja, Ulica I. G. Kovačića 37, izgrađena je 1891. godine. Graditelj je bio Mijo Geher, a naručitelji Hermann i Marija Ehrlich. U kući, uz stanovanje, bilo je smješteno popularno odmorište i restoran Josipovac, zabilježen na starim zagrebačkim razglednicama. Dr. Artur Marić, industrijalac, 1928. godine kao novi vlasnik kuću je temeljito pregradio po projektu arhitektonskog ureda Benedik & Baranyai. Gabarit prvotnog objekta je smanjen i preoblikovan. Parcela je proširena dokupom susjednih parcela i u njoj je uređen vrt s ružičnjakom i bazenom. Gradnja je dobila sva obilježja najvišeg standarda stanovanja koji nam je ostao zabilježen u albumu fotografa Doneghanyja. Godine 1942. odlukom Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu Nezavisne države Hrvatske kuća je, kao židovska imovina, postala državnim vlasništvom, a dolaskom narodne vlasti prešla je u općenarodnu imovinu. Članovi obitelji tijekom Drugog svjetskog rata završili su tragično i danas, nažalost, više nema živih izravnih nasljednika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno poslije rata kuća je bila rezidencija za visoko pozicionirane ličnosti, a potom je od 1952. godine u njoj djelovala Majstorska radionica za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića. Krajem osamdesetih u već oronuloj kući odvijao se i poslijediplomski studij turističke arhitekture. Na zahtjev Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja je u posjedu kuće, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 21. ožujka 1995. godine izdaje rješenje o početku rada Hrvatskog muzeja arhitekture kao muzejske ustanove u sastavu Akademije. Prve aktivnosti Muzeja bile su usmjerene na neophodno uređenje prostora kuće. Uz pomoć donatora obnavljaju se buduće izložbene prostorije, a 1998. godine, sredstvima Ministarstva kulture i Grada Zagreba, temeljito se obnavljaju pročelja i terase te popravlja krov. Godine 1999. Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu donosi rješenje o upisu kuće u registar zaštićenih spomenika kulture. Hrvatski muzej arhitekture: od ideje do realizacije Ideja o osnivanju Muzeja inicirana je još 1991. godine u Akademijinom Razredu za likovne umjetnosti, kada je zaključeno da se dotadašnja djelatnost Kabineta za arhitekturu i urbanizam proširi na muzejsku djelatnost. Godine 1992. Predsjedništvo Akademije potvrdilo je ovu odluku Razreda, a članovi Razreda i njihovi suradnici organizirali su i prvi program – znanstveni skup i prigodnu izložbu, nimalo slučajno posvećenu arhitektu Viktoru Kovačiću. U ožujku 1995. godine Muzej je registriran, a u tijeku 1996. godine u rad su se uključili i prvi zaposlenici Muzeja. Njihov broj bazirao se na dva stalna radna mjesta te na uključivanju u rad znanstvenih novaka u sustavu financiranja Ministarstva znanosti. Broj aktivnih novaka varirao je od jedan do tri, koliko ih je danas uključeno u rad Muzeja U praćenje rada Muzeja uključeni su i arhitekti akademici članovi Sedmog razreda, a posebno voditelji: pokojni akademik Miroslav Begović, potom akademik Boris Magaš i danas akademik Andrija Mutnjaković, a uz njih i ostali arhitekti članovi Likovnog razreda: osobito akademici Velimir Neidhardt i Ante Vulin te pokojni akademik Andrija Mohorovičić. Članovi Sedmog razreda akademici Velimir Neidhardt i Boris Magaš uz aktualnog voditelja Muzeja akademika Andriju Mutnjakovića i upraviteljicu mr. sc. Dubravku Kisić, dipl. ing. arh., čine Muzejsko vijeće ove Akademijine jedinice. Program rada i izvještaje znanstvenog rada Muzeja odobrava Znanstveno vijeće Razreda za likovne umjetnosti. Glavni pokretač Akademijinog projekta osnivanja Muzeja i prvi njegov voditelj bio je pokojni akademik Miroslav Begović. Još prije početka neposredne akcije osnivanja Muzeja, on je 1994. godine u Bulletinu razreda za likovne umjetnosti objavio članak pod naslovom Hrvatski Muzej arhitekture u kojem obrazlaže hitnost i važnost potrebe pokretanja muzejske ustanove posvećene arhitekturi u Hrvatskoj te ocrtava njen profil koji će se kasnije velikim djelom pretopiti u program temeljne djelatnosti Muzeja. Evo naglasaka iz tog teksta: Smisao je Hrvatskog muzeja arhitekture sustavno prikupljanje, čuvanje, stručna zaštita, stručna i znanstvena obrada i prezentiranje arhitektonskih crteža, planova i nacrta. Znanstveni postupak u istraživanju i prezentiranju građe te orijentacija k informiranju javnosti temeljni su uvjeti muzejske djelatnosti. Muzej će organizirati izdavačku djelatnost radi publiciranja rezultata znanstvenih istraživanja i izložbene djelatnosti. Što se tiče poslanja Muzeja, podcrtano je slijedeće: Svrha je muzejske djelatnosti da prikupljena arhitektonska dokumentacija, kao dio nacionalne i opće kulturne baštine služi kulturnim i znanstvenim potrebama naroda. Na ovim temeljima programsku aktivnost Muzeja razvili smo do danas u dva osnovna smjera: 1. sustavno skupljanje, stručna obrada, znanstvena interpretacija i reprezentacija arhivskog gradiva koje nastaje stručnim, umjetničkim, pedagoškim i društvenim radom arhitekata; 2. medijalizacija arhitekture koja se realizira u najrazličitijim formatima koji nama stoje na raspolaganju: izložbama, predavanjima, raspravama, simpozijima, radionicama, publikacijama.

Poslanje i djelovanje Sukladno Zakonu o muzejima, Muzej arhitekture istražuje, skuplja i čuva artefakte relevantne za arhitektonsku kulturu, sistematizira ih u zbirke te ih stručno i znanstveno obrađuje. Također trajno zaštićuje muzejsku građu i muzejsku dokumentaciju i predočava ih javnosti putem povremenih izložaba te objavljuje podatke i spoznaje o muzejskoj građi i muzejskoj dokumentaciji putem stručnih, znanstvenih i drugih obavijesnih sredstava. Na osnovi toga u Muzeju se odvijaju sljedeće djelatnosti: rad na prikupljanju fonda i izradi primarne, sekundarne i tercijarne dokumentacije; rad na znanstvenom projektu Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u dvadesetom stoljeću voditelja akademika Borisa Magaša koji je koncipiran kao znanstvena dogradnja stručnog rada na zbirci; rad na organizaciji i koncipiranju izložaba iz fundusa Muzeja kao i tematskih izložaba koje se referiraju na arhitektonsku kulturu u najširem smislu; rad na izdavačkoj djelatnosti tematski vezanoj za zbirku Muzeja kao i na arhitektonsku kulturu u najširem smislu; rad na organizaciji i koncipiranju predavanja, kolokvija, radionica i znanstvenih skupova. Kvantifikacijski rezultati ovih aktivnosti za proteklo razdoblje su slijedeći: za zbirku je prikupljeno 40 osobnih arhivskih fondova arhitekata. U knjižnici je sakupljeno oko 8.700 naslova. Održana je 71 izložba i 34 programa drugih formata, a publicirana su 34 deplijana, 22 kataloga, 1 monografija (10 izložaba imalo je katalog u izdanju drugog izdavača – nositelja projekta izložbe). Objavljeno je više znanstvenih članaka, a u izradi su i četiri doktorske disertacije na temelju gradiva muzejske Zbirke. Sve ove djelatnosti usmjerene su ka ostvarenju općeg cilja poslanja Muzeja: aktivno sudjelovanje u razvoju arhitektonske kulture i struke te sustavni rad na njenoj društvenoj afirmaciji. Muzej treba biti žarišna točka javne komunikacije i referentna točka za istraživanje arhitekture u najširem smislu. Predanost Muzeja ovom poslanju nužno vodi do proširenja postojećih aktivnosti i stvaranja novih fokusa interesa. S obzirom na uže i šire okruženje u kojem Muzej djeluje držimo da su za daljnji rad na ostvarenju ovog poslanja referentni trendovi razvoja muzeja prema multimedijalnim centrima koji nude veliki broj kompatibilnih sadržaja. Budući da je Muzej istovremeno i znanstvena institucija, za njega su referentni i trendovi razvoja za laboratorije i centre izvrsnosti. Za budući napredak prema ovom općem cilju u Muzeju je neophodno organizirati daljnje ciljano organizacijsko grananje koje nužno pretpostavlja i značajno širenje postojeće jezgre radnih kapaciteta.

Zbirka i korisnici

Inicijalna zbirka Muzeja bila je planoteka nastala u sklopu znanstvenog rada koji se odvijao u Kabinetu za arhitekturu i urbanizam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rad na prikupljanju osobnih arhivskih fondova arhitekata započeo je 1996. godine, a prije početka rada Muzeja nije postojala institucija u kojoj bi ta vrsta građe bila sustavno prikupljana, obrađivana i prezentirana. Tek su pojedine ostavštine značajnih hrvatskih arhitekata ušle u sastav zbirki nekih muzeja ili arhiva, a osobito su vrijedne one u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu i Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Naša akvizicijska politika, uvjetno rečeno, jer gradivo smo u mogućnosti prikupljati isključivo putemdonacija autora ili njihovih nasljednika, usmjerena je na prikupljanje što cjelovitijeg arhivskog fonda pojedinog arhitekta ili arhitektonskog ureda. Ima dosta muzeja i zbirki koji vode politiku kustoskog odabira kod novih akvizicija, ali većina muzeja, posebno onih s nacionalnim predznakom kao što je naš, daje prednost cjelovitom gradivu. Ono je mnogo zahtjevnije za obradu i čuvanje, ali garantira bogatstvo informacija koje neće biti narušeno ili prikraćeno na temelju nekih promjenjivih kriterija odabira. U proteklom razdoblju u Muzeju je prikupljeno 40 osobnih arhivskih fondova arhitekata s ukupno 17.560 grafičkih dokumenata i 90 dužnih metara drugog arhivskog gradiva te veći broj fotografija i dijapozitiva. Zbirka ima status specijaliziranog neupravnog arhiva s pravom prvenstva u prikupljanju ove vrste gradiva i zaštićeni je spomenik kulture. Gradivo predstavlja dragocjen izvor za znanstveni i stručni rad na polju arhitekture, povijesti arhitekture, arhitektonske kritike, zaštite graditeljskog naslijeđa i kulture prostora u najširem smislu. Za potrebe sustavnog korištenja zbirke u sklopu obrade gradiva izrađuju se analitički katalozi zbirke i katalozi radova arhitekata. Sadržaj kataloga zbirki koncipiran je na osnovi uputa međunarodnog udruženja arhiva (International Council on Archives, Section on Architectural Records – ICA). Uz odgovarajuće prilagodbe karakteru našeg gradiva i svrsi kataloga, u radu se primjenjuju upute iz stručnog priručnika A Guide to the Care of Architectural Records 19th – 20th Centuries, ICA, Paris, 1997., novelirano 2000. godine. Iz donacija osobnih arhivskih fondova arhitekata popunjava se, velikim dijelom, i muzejska knjižnica specijalizirana za arhitekturu. Zbog takvog načina popunjavanja i sama knjižnica je svojevrstan dokument opsega i obzora naše arhitektonske scene. Knjižnica broji oko 8.700 naslova s područja arhitekture, urbanizma, dizajna, građevinarstva, povijesti umjetnosti, povijesti, arheologije, sociologije, antropologije i psihologije. Sadrži velik broj domaćih i stranih stručnih časopisa, priručnika, pravilnika, građevinskih propisa, kataloga te povijesnih monografija arhitekata, razdoblja i arhitektonskih tipologija kao i primjerke rijetkih starih izdanja. Analitički katalozi Zbirke osobnih arhivskih fondova omogućuju pretraživanje zbirke, ali pružaju i niz relevantnih podataka za daljnju znanstvenu interpretaciju zbirke. S obzirom na veliku količinu metapodataka koje oni sadrže, dobar su temelj za digitalizaciju zbirke i njen unos u digitalni repozitorij Akademije DIZBI ili M++ bazu kao i za realizaciju projekta Virtualni arhiv arhitekture koji se nalazi u inicijalnoj fazi realizacije i koji bi trebao nadomjestiti stalni postav Muzeja do njegove realizacije. Korisnici zbirke i knjižnice su istraživači – povjesničari arhitekture, studenti, konzervatori, ali najopsežnija istraživanja zbirke provodi sam Muzej u sklopu znanstvenog projekta voditelja akademika Borisa Magaša. Projekt je koncipiran kao trajna dogradnja stručnog arhivskog rada Muzeja, a u njemu sudjeluju zaposlenici Muzeja i neprofitni vanjski suradnici. Zamišljen je kao radna platforma za definiranje sinopsisa budućeg stalnog postava Muzeja i polazište za različite vrste medijalizacije arhitekture, osobito izdavaštva.

Medijalizacija arhitekture i publika

U proteklom šesnaestogodišnjem razdoblju Muzej je realizirao 105 različitih reprezentacijskih programa. Od toga su 71 bile izložbe, a ostalo predavanja, simpoziji, radionice, okrugli stolovi. U radu na ovim programima, u okolnostima zahtjevnog utemeljiteljskog rada, stekli smo dragocjeno usmjeravajuće iskustvo za stvaranje mjerodavnih kriterija uspješnosti medijalizacije arhitekture. Medijalizacija arhitekture, osobito izložbe arhitekture, u sebi nosi jedan paradoks, a to je da pokušavaju izlagati ono što je možda najjavnije i najraširenije izložena forma umjetnosti. S druge strane, ta potpuna vidljivost i izloženost arhitekture žilavo se opiru objašnjavanju, otkrivanju pa i prenošenju u druge medije. Zadaća je novog medija da, poput finog alata, stari medij pretvori u novi sadržaj. Stoga, na primjer kod arhitektonske izložbe, crteži, makete, kompjutorske animacije, fotografije, filmovi, instalacije nisu zamjena za realnost izvedenog projekta. Približavanje toj realnosti nije cilj. Naprotiv, izložba mora postaviti arhitekturu u drugi kontekst, u kontekst arhitektonske kulture koja ponekad ima veći utjecaj na arhitekturu kao disciplinu nego građevine same. Sve se to mora učiniti na edukativan, ali i maštovit, živ, dojmljiv način. Bilo koji reprezentacijski format da bi bio uspješan mora uključivati informaciju, sučeljavanje, poticanje, ali i ugodu. Da bismo to postigli, osim “kako?” osobito je važno odgovoriti na pitanje “zašto?”, to jest važno je odrediti ciljeve. U tom pogledu dajemo prednost temama koje se usredotočuju na povijest arhitekture i suvremeni razvoj smještaju u povijesni i društveni kontekst; teme koje senzibiliziraju javnost za pitanja okoliša i graditeljskog naslijeđa i teme koje potiču i održavaju dijalog o arhitektonskom i urbanističkom projektiranju i planiranju. Uspješnost u području medijalizacije veoma je važna za ostvarenje poslanja Muzeja, jer se tu događa najintenzivniji dodir publike s Muzejom. Stoga je neophodno reći nešto o toj publici. Našu najbrojniju publiku, oko 90%, čine profesionalci arhitekti. Ostatak od 10% čini široka kulturna javnost. To je odnos koji je gotovo standardan za većinu muzeja arhitekture našeg tipa. On je nerazmjeran zato jer široka javnost obično misli da je arhitektura specijalnost koju ona ne poznaje dovoljno. Zato je ova manjina koja čini naših deset posto posebna i dragocjena kategorija publike koju bismo željeli povećati. To su ljudi koji posjećuju i druge muzeje, koji dosta znaju o slikarstvu, skulpturi, filmu itd. U sklopu tog širokog znanja imaju sigurnu orijentaciju i kada je riječ o arhitekturi. Oni mogu reći: “Baš mi se sviđa Tadao Ando, Renzo Piano, Ivo Vitić”, ili: “Viktor Kovačić je sjajan”, ili: “Ne volim da je u Zagrebu izgrađeno to-i-to”. Osvajanje takve publike pravi je izazov svakom muzeju arhitekture jer upravo preko nje može ostvariti svoj cilj – da arhitektura postane dio šireg kulturnog diskursa i živa sastavnica socijalne i kulturne politike. Trebamo uvijek biti svjesni da muzej želi nešto od javnosti, a ne obrnuto. Njegov je cilj da priopćava složen sadržaj, a za to treba suradnju profesionalne i neprofesionalne publike. Zato, na kraju, sa zadovoljstvom zahvaljujemo našoj publici koja nas je vjerno pratila ovih šesnaest godina.

Kasnogotička faza: peterokutna utvrđena zgrada Najstarija građevina u sklopu grada nesumnjivo je središnja peterokutna zgrada. Ona inače po svojim morfološkim obilježjima pripada kasnoj gotici, što nije slučaj s ostalim dijelovima te velikotaborske jezgre. Razvoj utvrđenog kompleksa Velikog Tabora imao je svoje ishodište u ovoj građevini. Prozori ove zgrade imali su obrambenu ulogu služeći kao strijelnice. Cijelo dvorište oko središnje zgrade zapravo je nasipan i umjetno zaravnat teren. Stupnjevanje prozora u prizemlju ukazuje da se tlo nekada uspinjalo od zapada prema istoku pa su prozori strijelnice služili nadzoru i obrani prilaznoga puta, što dokazuje da je središnja zgrada nekada stajala samostalno, bez obrambenog zida. Ziđe peterokutne zgrade deblje je na zapadnoj i južnoj strani. Ona je nekada bila izravno izložena neprijateljskoj paljbi pa je sagradila obrambeni sustav. Bitno je pitanje je li zgrada bila okružena nekim vanjskim pojasom obrane, jer morao je postojati vanjski zid koji je okružio cijeli plato. Na toj vanjskoj liniji, rubnoj obrani, nije morao stajati zid, nego je mogla biti i palisada, no sigurno je da je obrambeni pojas morao postojati, njegov tok se vjerojatno poklapao s tokom rubnoga slabijeg zida što je prikazan na rodoslovlju iz 1782. i katastarskoj karti iz 1861. godine.

Središnju peterokutnu zgradu u literaturi imenuju kulom, no ona po svojim dimenzijama, veličini i namjeni prostora pokazuje da je riječ o kasnogotičkom pretežno stambenom objektu. Fortifikacijsko obilježje zgrade daje u prvom redu trokutni dio, koji je oštrim bridom usmjeren prema zapadu.

Neriješeno pitanje zgrade jest 3. kat, odnosno postojanost tog kata u izvornom obliku. Danas se između 1. i 3. kata na nekim mjestima vide drvene grede, koje su nosile krovnu konstrukciju, ili pak dijelovi 3. drvenog kata. Debeli zidovi dijele oba kata ( 1. i 2.) na tri sobe, veliku pravokutnu istočnu i dvije manje, nepravilne, zapadne. Jedini nadsvođeni prostor na katovima jest soba na 1. katu, ali svod ima obilježja baroka pa je prema tome izveden naknadno. Stubište je započinjalo u prizemlju i povezivalo iznutra sve etaže zgrade, a nalazilo se u sjeverozapadnom uglu velike sobe u oba kata. U prizemlje se ulazilo na istočnoj strani na mjestu današnjeg ulaza, a iz prizemlja se moglo nestalim stubištem kroz svod stići na katove. Ulazna vrata bila su uža, ne dvokrilna kao danas. Os današnjih vrata ne poklapa se s osi 1. svodnog polja, već je izmaknuta na sjevernu stranu (prema kojoj su vrata proširena). Sjeverozapadna strana zgrade imala je jednu prozorsku os (danas su tu veliki prozori), a jugozapadna osim strijelnice u prizemlju nije imala više otvora. Ostale fasadne strane, sjeverna, istočna i južna, imale su otvore po 2. osi. Na istočnoj fasadi u 2. osi su po dva velika gotička prozora koja su nekada imala šprljke. Peterokutna je zgrada nepravilna (nasuprotni zidovi nisu paralelni, niti jednako dugi) pa je malo vjerojatno da je takva građevina nastala projektirana u određenim mjernim jedinicama srednjovjekovnog sustava mjerenja (pariški, bečki). Grad ovakve koncepcije nastao je u razdoblju od 1502. – 1507. godine.

Renesansna faza: prsten s polukružnim kulama Nova faza donijela je veliki građevinski pothvat s ciljem da se središnja zgrada okruži i zaštiti sustavom građevina, odnosno prstenom ziđa s četiri polukružne kule i ulaznim traktom. Svrha u fortifikacijskom smislu bila je prebacivanje obrane sa zgrade na prsten, promjena koncepcijske obrane i njezina veća efikasnost. Činjenica da je gradnja počela podizanjem dviju kula na zapadnoj strani, potvrđuje da je s te strane prijetila najveća opasnost, no visina obodne gradnje nije bila takva da bi središnja zgrada bila sasvim zaklonjena. Pretpostavlja se da je zgradu, odnosno dvorište oko nje opasavao neki slabiji zid kao privremena zaštitu do nastavka gradnje, jer nije bilo smisla da zgradu s jedne strane brane te dvije kule, a da drugi pristup nije obramben.

Velikotaborske kule svojim su oblicima bile tipične za takvu gradnju u 16. stoljeću. Podnožje je kula ukošeno, a za to postoje 2 razloga: tako se postizalo da ono što bude bačeno na izljevnice ( vruća voda, smola) na kulama bude odbijeno na napadača koji stoji pred kulom; sprečavalo se i potkapanje i miniranje zida (barut), čije oštećivanje nije utjecalo na stabilnost nosivoga ziđa. Ukošeno podnožje završavalo je kordonskim vijencem polukružnog profila, a nad njim se nalazi zona prizemlja s po tri artiljerijske strijelnice. Te dvije kule podignute su u svojem današnjem obličju i veličini, a nisu naknadno povišene ili bitno preinačivane. Na sjeverozapadnoj kuli, njezinom kordonskom vijencu, nalaze se klesarski znakovi. To je jedina kula na kojoj se takvo što može naći, na jednom bloku vijenaaca nalazi se grb. Ispod je prilazni put na gradskom vratima, pa oni koji su prolazili su ugledali grb koji izgleda ugarski jer se poklapa s činjenicom porijekla plemićke obitelji Ratkay koji su se doselili iz Ugarske kada su dobili Mali Tabor 1502. godine. O gradnji prvih dviju kula velikotaborskog prstena nisu sačuvani nikakvi podaci, ne znaju se ni godine gradnje.

Premda ove dvije kule predstavljaju tipične renesansne fortifikacijske građevine, one i u prvom zapadnom i preostalom dijelu prstena imaju gotičke okvire prozora te vrata. Nastavkom gradnje središnja zgrada je okružena fortifikacijskim prstenom koji je dobio prilično današnji oblik. Drugačije stanje je bilo na sjevernoj strani, kod ulaza u grad. Ulazni prostor bio je za jedan travej kraći no danas, a glavna vrata na mjestu sadašnjeg prolaza između 1. i 2. traveja. U prvotnom stanju ulazni trakt kao takav vjerojatno nije postojao. Dokaz da je paralelni unutarnji zid s velikim gotičkim vratima kasnije sagrađen nalazimo na sjeverozapadnom uglu istočne kule. Tu se u zidu kule nalazi prozor što je nekada osvjetljavao prizemlje kule, a mogao je služiti i kao strijelnica. Prozor je zazidan. Potvrdu da su današnji vanjski zidovi na sjevernoj strani dio jedinstvene koncepcije renesansnog okruživanja imamo u ostacima kordonskog vijenca.

Prvi kat južne kule vrlo je zanimljiv zato što nije kasnije bio preinačen za stanovanje poput prostora drugih kula probijanjem velikih prozora, već je zadržao prvobitan raspored strijelnica i malenih prozora. Bila je niža za jedan kat nego danas. Istočna, najveća kula bila je od početka dvokatna, nadvisujući preostale tri. Konzolni pojas viši je nego kod drugih. Zazidana velika vrata u jugozapadnom dijelu kule koja su bila adekvatna vratima na sjeverozapadu svjedoče da je prizemlje nekad imalo dva široka ulaza, na temelju čega se zaključuje da je imalo gospodarsku namjenu. Nastaje paralelni zid na sjevernoj strani kako bi omogućio gradnju na katovima, na temelju koje je nastao današnji ulazni trakt. Cijeli je ulazni trakt imao drvene stupove na gredama.

Ovakva koncepcija grada nastala je vjerojatno u desetljećima oko sredine 16. stoljeća.

Kasnorenesansna faza: renesansne dogradnje Za ovu fazu gradnje simbolična je bifora na 2. katu južne fasade središnje zgrade. Takvo izbijanje prozora bilo je tipično za renesansni duh, odnosno povezivanje s pejsažom. Bifora je uokvirena jednostavnom profilacijom, proširena je profilacijama prozorske klupčice i vijenaca, s izvijenim S-profilima, sličnim školjkama, središnjim stubićem, te pomalo rustično izvedenom rozetom.

Sagrađeni su i dvokatni (prizemlje i 1. kat) arkadni trijemovi na tri strane istočnog dvorišta. Arkadne trijemove na tom istočnom, većem dijelu dvorišta, simboliziraju vitki toskanski stupovi, kratki interkolumniji, te gotovo polukružni lukovi. Vratovi stupova na istočnom traktu šire se prema gore, dok su oni u sjevernom dijelu valjkasti i primjetno niži. U središnjoj zgradi probijena su vrata na južnoj fasadi za ulaz na 1. kat, a imaju renesansni okvir i vijenac. Izgrađena su također i dvoja vanjska stubišta, te peterokutni bastion na zapadnom rubu platoa, radi lakšeg jugozapadnog prilaza kompleksu. Drugi kat peterokutne zgrade izvorno je pretvoren u dvije oveće dvorane. Ovakav koncept grada formirao se od polovice 16. stoljeća do početka 17. stoljeća.

Barokna faza: preinake u razdoblju baroka Nadsvođen je sjeverozapadni prostor u 1. katu središnje zgrade. Prstenu je dograđena sjeveroistočna prigradnja. Podignut je 2. kat ulaznoga trakta, također je povišena istočna kula. Sagrađen je 2. kat kamenih arkada u dvorištu, te je podignuta današnja gospodarska zgrada na platou. Kule su probijanjem većih prozora i vanjskim loženjem prilagođene za stanovnike. Postavljena je i kapela u južnoj kuli. Sagrađen je most-trijem koji vodi prema središnjoj zgradi. U razdoblju zrelog baroka u 18.st. nesumnjivo dolazi do prenamjena nekih prostorija gradske jezgre, a polukružne kule preuređene su za stanovnike. Svi prozori imaju neprofilirane kamene okvire, a niše sežu do poda.

Dogradnja ulaznog trakta i druge preinake 19. i 20. stoljeća Ulazni trakt produljen je prema zapadu. Stariji dio dobio je križni svod. U 19. st. sagrađeno je i novo stubište u središnjoj zgradi. Na sva tri kata podignuti su i novi zidovi, koji su odvajali prostor komunikacije od najveće, istočne dvorane. Novo stubište bilo je drveno, a u 20.st. sagrađeno je betonsko. Sagrađen je i drveni tornjić sa zvonom i satom u južnoj kuli. U 20.st ugrađeni su sanitarni čvorovi, ostave, a tankim zidovima pregrađene su veće prostorije u manje.

Dvorište Velikog Tabora Najveća je istočna kula bila od početka određena za teške topove, što dokazuju strijelnice kojih na ostalim kulama nema. Gornji katovi grada su širi jer su sagrađeni na kamenim konzolama. Sve konzole nisu nastale u isto doba pa imaju različita oblikovna i konstruktivna obilježja.

Ulaz u dvorac oduvijek je bio na istome mjestu, samo što je tijekom vremena ulazni dio dvorca najviše dograđivan i mijenjan. Na prvi kat ulazi se s južne strane, preko trijema mosta što vodi do arkadnog trijema. Prostor prvog kata podijeljen je debljim zidovima na tri velike sobe, dok slabiji zidovi odvajaju na sjeveroistočnoj strani prostor stubišta koje vodi na drugi kat., a sjeverozapadnu sobu dijele na više manjih prostorija. Jedina nadsvođena soba jest sjeverozapadna, u kojoj se nalazi bačvasti svod sa susvodnicama.

Prema arhitektonskim oblicima, tehnici građenja i načinu fortifikacije potječe iz druge polovice 15. stoljeća. Premda se kao srednjovjekovna utvrda pretvarao u dvorac u 17. i 18. stoljeću, očuvao je kasnogotičke oblike i arhitektonsku kompoziciju.

Promijenio je mnoge slavne gospodare: grofove Celjski (koji su ga najranije posjedovali), Matiju i Ivaniša Korvin, obitelj Rattkay te poznatog hrvatskog slikara Otona Ivekovića.

Dvor Veliki Tabor jedan je od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika u Republici Hrvatskoj, zbog svojih očuvanih građevinsko-arhitektonskih vriednosti. Uže gradsko jezgro Velikog Tabora, gotičkih i renesasnih stilskih karakteristika, okružuje sa spoljašnje strane obrambeni prsten s renesansnim bastionom. Oko datiranja Velikog Tabora u literaturi postoje različita mišljenja i tumačenja.

U proteklih nekoliko desetina godinau sklopu velikotaborskog kompleksa obavljena su brojna istraživanja, koja su omogućila obnovu ovog zdanja čija je II. faza obnove, zahvaljujući financijskoj podršci Ministarstva kulture Republike Hrvatske, okončana 2011. godine.

Značaj i zaštita

Velikotaborski kompleks koji su osmislili i sagradili srednjovekovni graditelji već više vekova dominira zagorskim krajem – arhitektura se zapravo stopila s prirodom čineći jedinstvenu sliku o Velikom Taboru kao jednom od najprepoznatljivijih delova kulturnog identiteta ne samo Hrvatskog zagorja već i Hrvatske.

Dvor Veliki Tabor kao jedan je od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika upravo zbog svojih očuvanih građevinsko-arhitektonskih vriednosti, proglašen je za spomenik je kulture, kao kulturna i autentična kasnosrednjovekovna celina. najviše, nulte kategorije čija vrednost prelazi nacionalne okvire.

Položaj

Smješten je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, na 333 m nadmorske visine, na brdu Hum Košnićki iznad naselja Desinić nedaleko Sutle, od davnina prirodne državne granice između hrvatsko-ugarskog i austrijskog dela Carstva.

Na temelju analize povijesnih isprava M. Kruhek i M. Pandžić u svojoj studiji1 dokazuju da Rattkayi nisu dobili Veliki Tabor, već da su ga sagradili nakon 1502. godine. Isti stav u svom radu o Velikom Taboru zastupa A. Žmegač2 . Prema njihovom mišljenju, utvrda koju su Rattkayi dobili 1502., Tabor aliter Vrbovecz, današnji je Mali Tabor, a nova utvrda, Veliki Tabor, nastaje u periodu između 1502. i 1507. godine. Prvi spomen utvrde u pisanim povijesnim izvorima krajem 5. odnosno početkom 16. stoljeća ne mora značiti da utvrda nije postojala ranije. Upravo provedena konzervatorska istraživanja kao i komparativna arhitektonska analiza navode na preispitivanje dosadašnjeg datiranja Velikog Tabora. Prema istraživanju D. Čikare i A. Čurić, koji su i sami sudjelovali kao zaposlenici Hrvatskog restauratorskog zavoda u konzervatorskim istraživanjima (2008.-2011.) najranija faza Velikog Tabora mogla bi se datirati u sredinu 15. stoljeća3

Isto tako, dio arheoloških nalaza otkrivenih tijekom arheoloških istraživanja, provedenih u proteklih nekoliko godina u sklopu Velikog Tabora, mogu se datirati u 15. stoljeće (pojedini fragmenti pećnjaka i majolike).4

Novo svjetlo na datiranje Velikog Tabora baca i otkriće kasnogotičkog zidnog oslika u blizini Velikog Tabora, u kapeli sv. Ivana koju je dao podignuti sredinom 15. stoljeća grof Fridrik Celjski u znak zahvalnosti za ozakonjenje vanbračnog sina Ivana iz veze s Veronikom Desinićkom. Vjerujemo da će daljnja arheološka istraživanja kao i analize arheoloških nalaza dati određenije odgovore na brojna pitanja o počecima gradnje najstarijih dijelova Velikog Tabora, o njegovim graditeljima i vlasnicima.

Pripadnici obitelji Rattkay, podrijetlom iz Ugarske, bili su vlasnici Velikog Tabora gotovo tri stoljeća (1502.-1793.). Dolaskom u Hrvatsko zagorje proširili su svoje posjede i povećali bogatstvo. Bili su uključeni u brojna društvena, politička i kulturna zbivanja, a mnogi od njih su tijekom 16. i 17. st. sudjelovali u borbama protiv Turaka i gradili svoje karijere kao zapovjednici u Vojnoj krajini. Rattkayi su 1559. stekli status baruna i postali jednom od najmoćnijih plemićkih obitelji u Hrvatskoj.5

Jedan od najpoznatijih Rattkaya bio je kanonik i povjesničar Juraj Rattkay (1613.-1666.) koji je 1652. u Beču izdao djelo Memoriae Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. Poznati su i Rattkayi misionari, Nikola (1601.-1662.) u Indiji i Ivan III. Adam Rattkay (1647.-1683.) u Meksiku.

Rattkayi su uz zahvate na Velikom Taboru sagradili i dvorac Mali Tabor, Miljanu te dvorac u Velikoj Horvatskoj. Značajno je i njihovo donatorstvo pri gradnji sakralnih objekata.

Veliki Tabor se po prostornoj organizaciji arhitektonskog sklopa svrstava u kategoriju kasnosrednjovjekovnih plemićkih gradova, no dogradnjama tijekom 17. i 18. stoljeća prilagođavan je potrebama njegovih vlasnika za ugodnijim stanovanjem.Dva su osnovna dijela velikotaborskog kompleksa: uža gradska jezgra i vanjski obrambeni prsten. Užu gradsku jezgru čine kasnogotički palas okružen četirima polukružnim kulama, povezanim kurtinama, i sjeverni ulazni dio.

Najstariji dio Grada je središnji Palas, peterokutna zgrada kasnogotičkih stilskih obilježja. Neki autori nazivaju Palas i peterokutnom kulom ili stambenom kulom. Palas je u početku bio samostalna dvokatna zgrada koja je služila za smještaj i stanovanje, ali i za obranu, dakle bila je stambeni objekt s fortifikacijskim obilježjima. U najranijoj fazi palas je bio ograđen samo slabijim zidom ili palisadom, bez prstena s polukružnim kulama. Okruživanje središnje zgrade započelo je podizanjem dviju zapadnih kula, a nakon toga su podignute južna i najveća istočna kula te utvrđena gradska vrata na sjevernoj strani sklopa. Iako građene u dvije faze, četiri polukružne kule oko palasa imaju jedinstvenu oblikovnu i funkcionalnu koncepciju6

Podnožje im je skošeno, prošireno i zaključeno kordonskim vijencem. Ovaj prošireni dio kule ispod kordonskog vijenca ispunjen je nabijenom zemljom upravo iz obrambenih razloga. U zoni prizemlja iznad kordonskog vijenca smještene su artiljerijske strijelnice. Istaknuto ziđe prvog kata šire je od prizemlja i počiva na kamenim trostrukim konzolama u sklopu kojih se nalazi pojas s izljevnicama; iznad njih su smještene strijelnice različitih oblika koji se izmjenjuju od zapadne do istočne kule. Polukružne kule su s dvorišne strane u najranijoj fazi povezane drvenim trijemom koji se tijekom 16. stoljeća u istočnom dijelu zamjenjuje zidanim arkadnim trijemom s vitkim toskanskim stupovima i polukružnim lukovima renesansnih obilježja. U južnom dijelu dvorišta toskanski stupovi protežu se prizemljem i na prvom katu, dok je na drugom katu zadržan drveni trijem. Polukružne kule su u 18. stoljeću preuređene za stanovanje: na pročeljima polukružnih zidova probijaju se veći prozorski otvori, a na zidovima s dvorišne strane probijaju se otvori prema dimnjacima, kako bi se peći mogle ložiti s dvorišnog trijema bez ulaženja u sobe. Oko uže gradske jezgre prostire se vanjsko gradsko dvorište ograđeno vanjskim obrambenim prstenom u sklopu kojeg su se nalazili ulazna kula, stražarnice, gospodarski objekti i bastion.

Prvi slikovni prikaz velikotaborskog kompleksa u cjelini s vanjskim obrambenim zidom daje nam veduta Velikog Tabora s rodoslovlja grofova Rattkay, iz 1782. godine.7

Raspored pojedinih dijelova velikotaborskog kompleksa kao i točan tok vanjskog obrambenog prstena pokazuje i katastarska karta iz 1861. godine. Obje ove ilustracije jasno prezentiraju smještaj uže gradske jezgre u desnom, istočnom dijelu, dok su ulazna i bastionska kula smještene u zapadnom dijelu vanjskog prstena. Udaljenost od najistočnije do najzapadnije točke vanjskog zida iznosi oko 250 m. Prema slici s rodoslovlja Rattkayevih vidi se da je bio natkriven krovom i opremljen brojnim strijelnicama.

Danas je vanjski obrambeni zid velikim dijelom prisutan samo u arheološkoj razini. Jedan dio zida uspio se očuvati između bastiona i gospodarskih zgrada, no krajem prošle, 2010. godine i taj se dio počeo urušavati niz brijeg. Na jugozapadnoj strani vanjskog obrambenog prstena smješten je renesansni bastion koji se po prvi put spominje u ispravi iz 1597.. kao „utvrđeno mjesto uz gradska vrata“. Opremljen brojnim artiljerijskim strijelnica ma, bastion je štitio prilaz užoj gradskoj jezgri. Bastion predstavlja jednu od najvažnijih renesansnih dogradnji u Velikom Taboru. Zapadno od bastiona u sklopu vanjskog prstena bio je smješten glavni ulaz u vanjsko dvorište Velikotaborskog kompleksa.

Pristupna cesta prolazila je kroz prizemlje pravokutne ulazne kule i vodila sve do uže gradske jezgre.

U sklopu vanjskog prstena bile su smještene i dvije stražarnice – kule, sjeverna prema šumi, a južna ispod same uže gradske jezgre. Uz južnu stražarnicu u ispravama se spominje i sporedni ulaz u grad.

Muzeji Hrvatskog zagorja upravljaju užom gradskom jezgrom Velikog Tabora i bastionom, dok su ostali dijelovi vanjskog prstena u privatnom vlasništvu.

Iako su se tijekom 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, povremeno izvodili najnužniji zahvati na najugroženijim dijelovima Velikog Tabora, prva sustavna konzervatorsko-restauratorska istraživanja započela su tek sredinom devedesetih kada je provedeno istraživanje palasa i dvorišnih trijemova. Od tada Veliki Tabor postaje jednim od stalnih programa Hrvatskog restauratorskog zavoda, financiran od strane Ministarstva kulture. Restauriranjem i rekonstrukcijom dotrajalih toskanskih stupova (prizemlje, 1. i 2. kat) sanirani su 2001.-2005. dvorišni trijemovi. U jesen 2007., dovršenjem restauratorskih radova na pročeljima i u unutrašnjosti palasa, dovršena je I. faza obnove Velikog Tabora koji je tada otvoren za posjetitelje. O velikom interesu javnosti za Veliki Tabor svjedoči i broj posjetitelja (više od 25.000) koji su u prvih devet mjeseci 2008. godine posjetili i razgledali Veliki Tabor.

Krajem 2008. započinje II. faza obnove, nastavljanjem konzervatorskih istraživanja i radova na uređenju vanjskih pročelja svih kula i kurtina, obnovi svih krovišta te na cjelovitoj konstruktivnoj sanaciji. Zbog opsežnosti radova Veliki Tabor ponovno zatvara svoja vrata posjetiteljima.

Uz opsežne građevinske radove provedena su i multidisciplinarna istraživanja čiji je rezultate zajedno s prijedlozima prezentacije i smjernicama za obnovu predstavio Hrvatski restauratorski zavod u tri elaborata s ukupno osam svezaka.

Istovremeno su vršena i arheološka istraživanja prizemlja polukružnih kula. Zavidna količina nalaza pronađena je prilikom arheološkog istraživanja u prizemlju kule D. Ovim istraživanjem koje je provela arheologinja Ida Pavlaković uz pokretne arheološke artefakte (fragmenti srednjovjekovne keramike, ulomci pa i gotovo cijele gotičke čaše, fragmenti gotičkih pećnjaka, glaziranih i neglaziranih, metalni predmeti) pronađeni su i „nepokretni“ nalazi koji upućuju „na mogućnost postojanja peći u prizemlju kule D, no preciznije određenje njene funkcije bit će moguće tek nakon daljnje obrade podataka”.8

Isto tako, zanimljiv i zagonetan nalaz horizontalno položenih drvenih greda moći će dobiti konačno određenje funkcije tek nakon daljnih analiza. Arheologinja Pavlaković istražila je i prizemlja kula A i B. Upravo u kuli B pronađeni su na dubini od 1,5 m fragmenti arheološkog tekstila. Rezultati C-14 analize smještaju ovaj nalaz u period između 1460. i 1640. godine. Prizemlje kule C istražili su arheolozi Hrvatskog restauratorskog zavoda pod vodstvom arheologa Vinka Madirace (2009.)

Vrijedni nalazi otkriveni su i tijekom arheoloških nadzora pojedinih iskopa oko Velikog Tabora: „ u srpnju 2009. godine, uz trasu današnje prilazne ceste koja vodi prema Dvoru Veliki Tabor, naišlo se na ostatke kamene arhitekture. Ostaci arhitekture pojavili su se neposredno uz današnji ulaz u Dvor Veliki Tabor, s južne strane prilazne ceste. Drugi nalaz arhitekture pojavio se 200-tinjak metara od ulaza u DVT u smjeru zapada, također s južne strane prilazne ceste.”9

Istraživanja su provedena pod vodstvom D. Špoljara. Pronađeni ostaci arhitekture pred samim ulazom u Veliki Tabor predstavljaju ostatke nekadašnjeg ulaza sagrađenog možda još u 16. st., budući da je današnji ulazni kompleks sagrađen u 19. stoljeću.

Ostaci kamene arhitekture pronađeni na zapadnom dijelu vanjskog obrambenog zida otkrili su točan položaj „ulazne obrambene kule heksagonalnog oblika kroz čiji je središnji dio prolazila cesta koja je vodila, i danas vodi do Velikog Tabora.“10

Tijekom 2011. provedeno je arheološko istraživanje južne stražarnice kao i probno sondažno arheološko istraživanje bastiona Dvora Veliki Tabor, pod vodstvom arheologinje Ivane Škiljan. Istovremeno uz arheološka istraživanja, u suradnji s restauratorima iz Češke uspjelo se restaurirati tri renesansne peći u Dvoru Veliki Tabor.

Potpuno su završeni i dovedeni u funkciju radni prostori muzeja Dvor Veliki Tabor, izvedena je kotlovnica centralnog grijanja za cijeli Dvor te sve ostale potrebne instalacije plina, elektrike, vodovoda i kanalizacije. Završetkom druge faze radova, u studenom 2011. ponovno je omogućen pristup posjetitelja Dvoru. Uz obnovljena pročelja i dvorišni renesansni trijem posjetitelji mogu razgledati postav u obnovljenom palasu. Unutrašnjost svih polukružnih kula još čeka obnovu.