Animacija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Animacija loptice koja skače iz šest frejmova.

Ova animacija se menja sa 10 frejmova po sekundi.

Animacija (lat. animatio; prevod: oživljavanje, oživljenje, davanje duše) je postupak stvaranja iluzije kretanja crtežima, modelima ili beživotnim stvarima.[1]Krajem 20. veka kompjuterska animacija uzdigla je ovu umetnost na novi nivo.[2]

Najpoznatiji metod prezentovanja animacije jesu pokretne slike ili video program, iako pored ovih postoje i druge metode. Ovaj vid prezentovanja se često izvršava kamerom i projektorom ili na ekranu računara koji se rapidno menjaju sliku u sekvenci. Animacija može da se napravi sa ručno crtanim crtežima, kompjuterski generisanom slikama, ili trodimenzionalnim objektima (lutke ili pravljene figure) ili kombinacijom ovih tehnika. Pozicija svakog objekta u bilo kojoj slici se odnosi na položaj tog objekta na prethodnoj i narednoj slici, tako da se objekti nesmetano kreću nezavisno jedna od druge. Uređaji za prikazivanje prikazuju ove slike velikom brzinom, najčešće sa 24, 25 ili 30 frejmova po sekundi.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Pet slika sekvence na vazi nađenoj u Iranu

Rani primeri pokušaja da se stvori fenomen pokretnih crteža mogu da se nađu u paleolitskim pećinskim crtežima, gde su životinje nacrtane sa više nogu u pozicijama kretanja sa jasnim pokušajem da se stvori percepcija kretanja.

Pet hiljada godina stara činija pronađena u Iranu u Šahri Šokti na sebi ima iscrtane pet slika koze nacrtane na stranama. Ovo se uzima kao primer rane animacije. Međutim, s obzirom da nije postojala tehnika prikazivanja slika u kretanju, takve slike se ne mogu nazvati animacijom u pravom smislu te reči.[3].

Kineski uređaj zoetrop je bio pronađen 180. godine.[4] Prvi kinografi su bili fenakistoskop i praksinoskop i to su popularni uređaji za animaciju izmišljeni u 19. veku.

Ovi uređaji stvaraju osećaj kretanja sekvencionalnih slika, ali animacija se tek počela da razvija nastankom kinematografije. Kinematografija je projektor ili kamera u jednoj mašini koji omogućavaju pomeranje slika koje se uspešno pomeraju na ekranu koji su izumljeni od istorijski ranih stvaralaca filmova, braće Limijer 1894.[5]

S obzirom da je nekoliko ljudi paralelno radilo na animiranim filmovima, nije moguće reći ko je zapravo kreator animacije.

Žorž Melijes je kreator specijalnih efekata na filmu i on je jedan od prvih ljudi koji su koristili animaciju. On je otkrio tehniku slučajno kada je stopirao kameru sa ciljem da napravi neku promenu na sceni, a onda je nastavljao da snima. Ovo je kasnije postalo poznato kao kadar-po-kadar. Melijesu je pala kamera dok je snimio autobus u pokretu. Kada je popravio kameru, dogodilo se da su mrtvačka kola prošla pored Melijesa čime je stvorio iluziju da autobus prerasta u mrtvačka kola.

Najstariji kadar-po-kadar film je kratki engleski reklamni film Artura Melburna-Kupera iz 1899. Stjuart Blekton je najverovatnije prvi američki filmski svaralac koji je koristio tehnike kadar-po-kadar i ručno crtanih animacija.

Fantazmagorija, Emil Kol, 1908.

Još jedan francuski umetnik, Emil Kol, počeo je sa crtanjem stripova a 1908. je stvorio film Fantazmagorija. Film se smatra prvim filmom koji je tradicionalni ručno crtani animacioni film. Autor prvog animacionog filma sa lutkama (Lepa Lukanida, 1912) je ruski autor Ladislav Starevič.

Nakon uspeha Blektona i Kola, mnogi drugi umetnici počeli su da eksperimentišu sa animacijama. Jedan od njih je Vinzor Makej, uspešni novinski crtač koji je napravio naprednije animirane filmove koji su zahtevali timski rad umetnika i crtača. Najpoznatiji njegovi filmovi su Mali Nemo u zemlji snova (1911), Gerti dinosaurus (1914) i Potapanje Luzitanije (1918).

Produkcija kratkih animiranih filmova, poznatih kao crtani filmovi, postali su industrija tokom druge decenije 20. veka, a prikazivali su se u bioskopima. Najpoznatiji stvaralac je bio Džon Rendolf Brej.

Apostol (šp. El Apóstol) je argentinski animirani film iz 1917. i prvi dugometražni animirani film.[6] Nažalost, film je uništen u požaru i danas se smatra izgubljenim filmom.

Kompjuterska animacija je postala popularna nakon pojavljivanja filma Priča o igračkama (1995), prvog animiranog filma koji je nastao primenom ove tehnike.[1]

Tehnike[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna animacija[uredi | uredi izvor]

Primer tradicionalne animacije, konj animiran pomoću Rotoskopiranja iz Edvard Majbridževih fotografija iz 19. veka

Tradicionalna animacija (koja se naziva i cel animacija ili ručno nacrtana animacija) je bio proces koji se koristio za većinu animiranih filmova tokom 20. veka.[7] Individualni okviri tradicionalno animiranog filma su fotografije ili crteži, prvobitno crtani na papiru.[8] Da bi se kreirala iluzija kretanja, svaki crtež se malo razlikuje od onog pre njega. Animatorski crteži se prenose ili fotokopiraju na transparentne acetatne ploče zvane cel (skraćeno za celuloid),[9] koje se popunjavaju bojama u pripisanim bojama ili tonovima na suprotnoj strani od linija crteža.[10] Kompletirani celovi se fotografišu jedan po jedan ispred obojene pozadine pomoću rostrum kamere na filmove pokretnih slika.[11]

Tradicionalni proces cel animacije je postao zastareo početkom 21. veka. U današnje vreme, animatori crtaju a pozadine se bilo skeniraju ili se direktno crtaju u računarskom sistemu.[12][13] Razni softverski programi se koriste za bojenje crteža, za simulacije kretanja kamere i za efekte.[14] Finalni animirani komad je izlaz iz jednog ili nekoliko medija za isporuku, uključujući tradicionalni 35 mm film i novije medije sa digitalnim videom.[15][12] Izgled tradicionalne cel animacije je još uvek očuvan, i rad animatora karaktera je esencijalno ostao isti tokom zadnjih 70 godina.[16] neki animacioni producenti su koristili termin „tradigitalan“ (kombinaciju reči „tradicionalan“ i „digitalan“) za opisivanje cel animacije koja znatno koristi računarsku tehnologiju.

Primeri svojstava tradicionalne animacije obuhvataju Pinokio (SAD, 1940),[17] Животињску фарму (Ujedinjeno Kraljevstvo, 1954), i Iluzionistu (britansko francuski film iz 2010). Tradicionalno animirani filmovi proizvedeni uz pomoć računarske tehnologije obuhvataju Kralj lavova (SAD, 1994), Princ Egipta (SAD, 1998), Akira (Japan, 1988),[18] Зачарани град (Japan, 2001), The Triplets of Belleville (Francuska, 2003), i The Secret of Kells (irsko-bransusko-belgijska produkcija, 2009).

Potpuna animacija[uredi | uredi izvor]

Potpuna animacija se odnosi na proces za proizvodnju visokokvalitetnih tradicionalno animiranih filmova koji redovno koriste detaljne crteže i verodostojne pokrete,[19] te imaju glatku animaciju.[20] Potpuno animirani filmovi mogu se napraviti u različitim stilovima, od realističnije animiranih radova koje proizvodi Volt Diznijev studio (Mala sirena, Lepotica i zver, Aladin, Kralj lavova) do onih koji su u većoj meri u crtanim stilovima Vorner Brosov animirani studio. Mnogi od Diznijevih animiranih radova su primeri potpune animacije, kao što je i niz nediznijevih radova, The Secret of NIMH (SAD, 1982), The Iron Giant (SAD, 1999), i Nocturna (Španija, 2007). Potpuno animirani filmovi su animirani sa 24 okvira u sekundi, sa kombinacijom animacije na jedinicama i dvojkama, što znači da se crteži mogu držati na jedanom okviru od 24 ili na dva okvira od 24.[21]

Ograničena animacija[uredi | uredi izvor]

Ograničena animacija obuhvata upotrebu manje detaljnih ili manje stilizovanih crteža i metoda kretanja što obično dovodi do preskačuće animacije kretanja.[22] Ograničena animacija koristi manji broj slika u sekundi, čime se ograničava fluidnost animacije. Ona je ekonomičnija tehnika. Pionirski doprinos ovom pristupu su dali umetnici u američkom studiju United Productions of America.[23] Ograničena animacija se može koristiti kao metod stilizovanog artističkog izražavanja, kao u filmovima Gerald McBoing-Boing (SAD, 1951), Yellow Submarine (UK, 1968), i pojedinim animama proizvedenim u Japanu.[24] Njena primarna upotreba, međutim, je bila u produkciji ekonomičnog animiranog sadržaja za televiziju (kao što je rad Hana i Barbera,[25] Filmationa,[26] i drugih TV animacionih studija[27]) i kasnije Internet (fleš animacije).

Rotoskopiranje[uredi | uredi izvor]

Rotoskopiranje je tehnika koju je patentirao Maks Flajšer 1917. godine, u kojoj animatori trasiraju žive pokrete, okvir po okvir.[28] Izvorni film se može direktno kopirati sa glumačkih obrisa u animirane crteže,[29] kao u The Lord of the Rings (SAD, 1978), ili koristiti u stilizovanom i izražajnom maniru, kao u Waking Life (SAD, 2001) i A Scanner Darkly (SAD, 2006). Dodatni primeri su Fire and Ice (SAD, 1983), Heavy Metal (1981), i Aku no Hana (2013).

Akcija uživo/animacija[uredi | uredi izvor]

Živo-akciona/animacija je tehnika koja kombinuje ručno crtane likove u žive snimke ili žive akcione glumce u animirane snimke.[30] Jedna od najranijih upotreba je bila u Koko the Clown gde je Koko nacrtan preko živog akcionog snimaka.[31] Drugi primeri su Who Framed Roger Rabbit (SAD, 1988), Svemirski basket (SAD, 1996) i Osmosis Jones (SAD, 2001).

Kadar-po-kadar animacija[uredi | uredi izvor]

Kadar-po-kadar animacija se koristi za opisivanje animacije kreirane fizičkom manipulacijom objekata iz realnog sveta i njihovim fotografisanje okvir po okvir da bi stvorila iluzija kretanja.[32] Postoje mnogi tipovi animacije zaustavljenog kretanja, koji su obično imenovani po medijumu koji se koristi za kreiranje animacije.[33] Računarski softver za kreiranje ovog tipa animacije je široko dostupan; međutim, tradicionalna animacija zaustavljenog kretanja je obično manje skupa i zahteva manje vremena da se proizvede nego sadašnja računarska animacija.[33]

  • Lutkarska animacija tipično obuhvata kadar po kadar interakciju marionetskih figura u konstruisanom okruženju, za razliku od interakcije reaslong sveta u model animaciji.[34] Lutke generalno imaju armaturu unutar sebe da bi se održale nepomičnim i stabilnim, i čime se ograničava njihovo kretanje u specifičnim zglobovima.[35] Primeri filmova koji koriste ovu tehniku su The Tale of the Fox (Francuska, 1937), Noćna mora pre Božića (SAD, 1993), Mrtva nevesta (SAD, 2005), Koralina (SAD, 2009), filmovi Iržija Trnak i animirana televizijska serija skeč-komedije za odrasle Robot Chicken (SAD, 2005–danas).
    • Puppetoon, kreiran koristeći tehnike koje je razvio Džordž Pal,[36] su lutkarski animirani filmovi koji tipično koriste različitu verziju lutke za različite okvire, umesto je jednostavno manipulišu jednu postojeću lutku.[37]
Glinena animacija scene iz Finske televizijske reklame

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 53. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Ovaj članak ili njegov deo izvorno je preuzet iz Rečnika socijalnog rada Ivana Vidanovića uz odobrenje autora.
  3. ^ Cohn, Neil (15. 2. 2006). „Burnt City animation VL”. Emaki Productions. Arhivirano iz originala 07. 09. 2009. g. Pristupljeno 4. 12. 2010. 
  4. ^ Ronan & Needham 1985
  5. ^ McLaughlin, Dan. „A RATHER INCOMPLETE BUT STILL FASCINATING”. Film Tv. UCLA. Arhivirano iz originala 19. 11. 2009. g. Pristupljeno 12. 2. 2013. 
  6. ^ "El Apóstol". www.bcdb.com, May 4, 2011
  7. ^ White 2006, str. 31.
  8. ^ Beckerman 2003, str. 153.
  9. ^ Thomas & Johnston 1981, str. 277–279.
  10. ^ Laybourne 1998, str. 203.
  11. ^ White 2006, str. 195–201.
  12. ^ a b Buchan 2013.
  13. ^ White 2006, str. 394.
  14. ^ Culhane 1990, str. 296.
  15. ^ Laybourne 1998, str. 35–36, 52–53.
  16. ^ Williams 2001, str. 52–57.
  17. ^ Solomon 1989, str. 63–65.
  18. ^ Beckerman 2003, str. 80.
  19. ^ Culhane 1990, str. 71.
  20. ^ Culhane 1990, str. 194–195.
  21. ^ Laybourne 1998, str. 25–26.
  22. ^ Beckerman 2003, str. 142.
  23. ^ Beckerman 2003, str. 54–55.
  24. ^ Ledoux 1997, str. 24, 29.
  25. ^ Lawson & Persons 2004, str. 82.
  26. ^ Solomon 1989, str. 241.
  27. ^ Lawson & Persons 2004, str. xxi.
  28. ^ Crafton 1993, str. 158.
  29. ^ Laybourne 1998, str. 163–164.
  30. ^ Laybourne 1998, str. 162–163.
  31. ^ Beck 2004, str. 18–19.
  32. ^ a b Solomon 1989, str. 299.
  33. ^ a b Laybourne 1998, str. 159.
  34. ^ Solomon 1989, str. 171.
  35. ^ Laybourne 1998, str. 155–156.
  36. ^ Beck 2004, str. 70.
  37. ^ Beck 2004, str. 92–93.
  38. ^ Laybourne 1998, str. 151–154.
  39. ^ Beck 2004, str. 250.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]