Bombardovanje Rabaula

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Bombardovanje Rabaula (novembar 1943 - mart 1944) bilo je deo bitke za Novu Gvineju u Drugom svetskom ratu.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Japanci su zauzeli Rabaul pomorskim desantom 23. januara 1942. i uredili ga kao isturenu operacijsku bazu za dejstva na pravcu Nove Gvineje, Solomonovih ostrva i Australije. U rabaulu se nalazio štab Osmog armijskog područja (17. i 18. armija, sa snagama na Novoj Gvineji, Bugenvilu i Novoj Britaniji) i Štab Jugoistočnog pomorskog područja (11. vazdušna flota, 8. flota i specijalne mornaričkodesantne jedinice). Imao je 5 aerodroma. Snage u bazi brojale su 90-100.000 ljudi (od toga preko 20.000 mornara); njena odbrana raspolagala je nizom jakih fortifikacija sa 43 oruđa obalske artiljerije, 367 protivavionskih topova i preko 6.500 poljskih topova. Od oktobra 1943, zbog sve intenzivnijeg bombardovanja iz vazduha, Japanci su izgradili podzemne hangare, remontne radionice i barake.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Kad je počela američka ofanziva radi prodora u Bizmarkovo more, Rabaul je sistematski bombardovala američka avijacija sa Solomonovih ostrva od kraja 1943. do marta 1944: uništeno je 359 aviona (period novembar 1943 - mart 1944), oko 50% protivavionskih oruđa i oko 1.280 zgrada (od 1.400 ukupno). Bazu nisu mogli više da koriste veliki ratni brodovi (preostalo je svega nekoliko stotina barži), a podmornice su prisiljene da danju borave u luci u zaronjenom stanju.[1]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Iskrcavanjem Amerikanaca na zapadnu obalu Nove Britanije (15. decembra 1943), na ostrva Grin Ajlends (engl. Green Islands, 15. februara 1944) i na Admiralitetska ostrva (29- februara 1944), japanske snage u Rabaulu su zaobiđene u savezničkom prodoru prema Filipinima i ostale su neaktivne do kraja rata, a Japanci su svoje vazduhoplovne snage povukli iz Rabaula krajem februara 1944. Rabaul je kapitulitao tek 6. septembra 1945.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 7), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1974), str. 566

Literatura[uredi | uredi izvor]