Dionisije iz Halikarnasa

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dionisije iz Halikarnasa

Dionisije Halikarnašanin (starogrčki: Διονύσιος Ἀλεξάνδρου Ἁλικαρνᾱσσεύς; oko 60. p. n. e. - nakon 7. p. n. e.) je bio grčki istoričar.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Dionisije je bio sin Aleksandra iz Halikarnasa[1]. Rođen je između 78. i 54. godine p. n. e.[2]. Strabon ga je smatrao svojim savremenikom[3]. Umro je nakon 7. godine p. n. e. kada je završio i objavio svoje opsežno delo o istoriji Rima[2]. O njegovom poreklu i obrazovanju nije poznato ništa. Do njegovog dolaska u Rim ne zna se ništa o njegovom životu. Pretpostavlja se da je uživao ugled u Halikarnasu[2]. Sam Dionisije kaže da je u Rim došao nakon završetka poslednjeg građanskog rata u Rimskoj republici, tj. oko 29. godine p. n. e. U Rimu se upoznao sa latinskim jezikom i rimskom književnošću. Prikupljao je građu za svoje veliko delo pod naslovom „Rimske starine“ (Ῥωμαϊκὴ ἀρχαιολογία). Moguće je da je Dionisije dobio rimska građanska prava jer je održavao prijateljske veze sa uglednim Rimljanima. Njegovo rimsko ime se, međutim, ne spominje u izvorima[2].

Delo[uredi | uredi izvor]

Sva Dionisijeva dela, od kojih su neka u celini izgubljena, dele se na dve skupine. Prvu čine retorički i kritički spisi, a drugu istorijska dela. Najznačajnije Dionisijevo delo iz grupe retoričkih spisa je „Retorska veština" (Τέχνη ῥητορική), upućena nekom Ehekratu. Sastoji se od 11 ili 12 poglavlja koja nisu međusobno povezana. Značajna dela su i spis „O sastavljanju reči" (Περὶ συνθέσεως ὀνομάτων), „O ugledanju" (Περὶ μιμήσεως) i "Beleške o drevnim besednicima“ (Περὶ τῶν ἀρχαίων ῥητόρων ὑπομνηματισμοί). Napisao je i spis "O Tukididovom stilu“ (Περὶ τοῦ Θουκυδιδου χαρακτῆρος) i spis "O Dinarhu“ (Δείναρχος)[2].

Od istorijskih spisa napisao je „Hroniku" (Χρονικά), izgubljeno delo koje se verovatno bavilo hronologijom, "Rimske starine“ (Ῥωμαϊκὴ ἀρχαιολογία), sastavljene od 20 knjiga koje obrađuju rimsku istoriju od najstarijih, mitskih vremena, do 265. godine p. n. e. tj. do izbijanja Prvog punskog rata odakle nastavlja Polibije[4]. U potpunosti je sačuvano prvih devet knjiga, veći delovi 10. i 11. knjige, dok su ostale knjige sačuvane samo u fragmentima, sadržanih u zbornicima koje je sastavio vizantijski car Konstantin Porfirogenit[2].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Suda, s.v. grč. Διονύσιος (δ 1174)[мртва веза]
  2. ^ а б в г д ђ Schmitz 1867, s.v. Dionysius (25).
  3. ^ Strabon, Geografija, XIV, 2, 16.
  4. ^ Đurić 1990, pp. 709.

Литература[uredi | uredi izvor]