Име руже (roman)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ime ruže
Prvo izdanje iz 1980.
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovIl nome della rosa
AutorUmberto Eko
ZemljaItalija
Jezikitalijanski
Žanr / vrsta delaroman
Izdavanje
Datum1980.
Tip medijatvrd povez

Ime ruže (ital. Il nome della rosa) je prvi roman italijanskog književnika Umberta Eka, objavljen 1980. godine. Na prvi pogled, to je postmodernistički triler koji se bavi misterioznim ubistvima u jednoj italijanskoj opatiji, ali pored toga to je i naučnofantastična studija o srednjem veku i različitim tumačenjima Biblije. Godine 1986. roman je ekranizovan u film, sa Šonom Konerijem u glavnoj ulozi.

Kratak opis radnje[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Engleski franjevački monah, Vilijam od Baskervila, poznat po svojoj mudrosti i visprenosti stiže u opatiju, smeštenu negde u Alpima, u severnoj Italiji, koja je bila poprište jednog zločina. Sa sobom dovodi i Adsa od Melka, svog pomoćnika i benediktinskog iskušenika. Na prvi pogled, ubistvo zgodnog minijaturiste ima veze sa njegovim homoseksualnim vezama sa nekim monasima. Međutim, Vilijam shvata da je motiv za ubistvo nešto mnogo veće od sodomitskog greha i da opatija, večito skrivena u magli, krije mnoge tajne koje se tvrdoglavo čuvaju vekovima. Jedna od njih je i čuvena biblioteka, u koju imaju pristup samo tri osobe: bibliotekar, njegov pomoćnik i sam opat, kao duhovni otac svih monaha. Posao mu otežavaju i dve delegacije, papska i careva, koje treba da se sastanu u opatiji, gde će voditi raspravu o tome da li je Isus bio siromašan, te da li franjevci imaju pravo da se odriču svih ovozemaljskih dobara. Posredi je bilo mnogo važnije pitanje, koje se ticalo materijalnog bogatstva samog klera, koje bi bilo ugroženo preteranim odricanjima i okretanju skromnom životu. Carevi izaslanici brane teze franjevačkog reda i njihovo zalaganje za siromaštvo, dok papini ljudi, na čelu sa inkvizitorom, dominikancem Bernarom Gijem, tvrde da se Isus nikada nije odrekao svojih materijalnih dobara. U međuvremenu, ubistva u opatiji će biti vršena hronološkim redom, onako kako Jovanovo Otkrovenje predviđa dolazak Antihrista. Vilijam i Adso ulaze u trag jednoj staroj, jeretičkoj knjizi, koju ubica želi da zadrži što dalje od znatiželjnih monaha. Inkvizitor i njegovi ljudi hvataju pogrešne ljude, kojima pripisuju počinjene i nepočinjene prestupe i osuđuju ih na lomaču. Time se dokazuje da avinjonski papa Jovan XXII i njegovi biskupi imaju velike pretenzije da pored duhovne, preuzmu i svetovnu vlast, te tako potčine i ograniče cara Svetog rimskog carstva. Vilijam se uporno drži svojih hipoteza, pa na kraju, kada opatija nestaje u požaru, otkriva oštroumnog ubicu.

Likovi[uredi | uredi izvor]

  • Adso od Melka, pripovedač
  • Vilijam od Baskervila
  • Abone, opat
  • Ubertino od Kazalea
  • Severino, travar i lekar
  • Malahija, bibliotekar
  • Nikola od Morimonda, staklar
  • Remigije od Varagine, ekonom
  • Salvatore
  • Bencije od Upsale
  • Berengar od Arundela, pomoćnik bibliotekara
  • Venancije, minijaturista
  • Adelmo iz Otranta, minijaturista
  • Horhe od Burgosa
  • Alinardo, najstariji monah
  • Ajmaro od Alesandrije, minijaturista
  • Devojka iz sela
  • Bertrando del Podžeto, kardinal
  • Bernar Gi, ikvizitor
  • Mihailo iz Čezene
  • Đirolamo, franjevac
  • Pačifiko iz Tivolija

O naslovu[uredi | uredi izvor]

Roman se završava latinskim heksametrom iz dela De Contemptu Mundi Bernara iz Morla: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus (od ruže negdašnje osta ime, imena tek gola imamo. Eko je ovim stihom odgovorio i na pitanje zašto je delo čiji je radni naslov bio Opatija zločina naslovio kao Ime ruže. Rekao je da ruža ima toliko simboličnih značenja da gotovo da više i nema nikakvo značenje. Kaže da se vodio izrekom nulla rosa est (ništa nije ruža) kojim se iskazuju iščezle i nepostojeće stvari.[1]

Prijem[uredi | uredi izvor]

Roman je postao veliki hit i preveden je na desetine svetskih jezika. Godine 1986. snimljen je film sa Šonom Konerijem u ulozi Vilijema od Baskervila, a godinama potom snimane su brojne video-igre sa motivima iz knjige. Kompanija Novosti je 2004. roman Ime ruže uvrstila u svoju ediciju najveći klasici 20. veka i izdala ga u rekordnom tiražu od 300.000 primeraka.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Name of the Rose _ Title and Last Line”. Arhivirano iz originala 21. 01. 2007. g. Pristupljeno 5. 8. 2011. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]