Požeški majdani kamena
Požeški majdani kamena nalaze se na geološkom „vencu” u pet sela Opštine Požega. Dekorativni kamen „plavi tok” vadi se u kamenolomima smeštenim na Kliku u Prijanovićima, Bršljenu u Bakionici, Trešnjici (brdu između Tvrdića, Zdravčića i Sevojna), Mandinoj steni u Kalenićima i potesu Đuričići u Karanu. U Rupeljevu se vadi nešto tamniji, tvrđi i lomljiviji kamen.[1]
Svojstva kamena[uredi | uredi izvor]
Metamorfne stene iz kojih se eksploatiše „plavi tok” daju kvalitetnu sirovinu - tvrd i otporan kamen pogodan za obradu, poliranje i pliće ureze.[2]. Mestimično je prožet zrncima belutaka i plavkasto-sivim linijama, po čemu je i dobio naziv „plavi tok”.
Upotreba[uredi | uredi izvor]
Intenzivna eksploatacija kamena u požeškom kraju započela je posle Prvog svetskog rata, kada je u kamenolome uvedena upotreba gatera. Širom zapadne Srbije uporedo započinje masovna mašinska proizvodnja nadgrobnih obeležja.[1]
Zbog otpornosti i dekorativnosti, danas se „plavi tok” najviše koristi u građevinarstvu, za oblaganje zidova i podova.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Nikolić, Radojko (1998). Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: „Litopapir”.
- ^ Dragićević, Ljubinko M.; Ršumović, Mihailo M. (2008). Kon zervacija i restauracija kamena. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. ISBN 978-86-80879-72-7.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Dudić, Nikola (1995). Stara groblja i nadgrobni belezi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture; Prosveta. ISBN 978-86-80879-07-9.
- Nikolić, Radojko (1998). Kamenoresci narodnog obraza: kamenorezaštvo i kamenoresci zapadne Srbije. Čačak: „Litopapir”.
- Dragićević, Ljubinko M.; Ršumović, Mihailo M. (2008). Konzervacija i restauracija kamena. Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. ISBN 978-86-80879-72-7.