Provincija Ovari

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ovari na mapi japanskih provincija 1868. godine.

Ovari (jap. 尾張国) je jedna od 66 istorijskih provincija Japana, koja je postojala od početka 8. veka do Mejdži reformi u drugoj polovini 19. veka. Provincija se nalazila na obali Pacifika, u srednjem delu ostrva Honšu, u oblasti Tokaido. Graničila se sa provincijama Mikava na istoku, Mino na severu i Ize na zapadu.[1]

Carskim dekretom od 29. avgusta 1871. sve postojeće provincije zamenjene su prefekturama.[2] Teritorija Ovarija odgovara zapadnoj polovini današnje prefekture Aiči.[3]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Japanske provincije oko 1600. godine.

Provincija Ovari graničila se sa provincijama Ize (na zapadu), Mino (na severu) i Mikava (na istoku). Veći deo provincije zauzimala je ravnica Nobi, široka i izuzetno plodna aluvijalna ravan u delti tri reke - Ibi, Kizo i Nagara. Ravnica Nobi (predeo oko modernog grada Nagoja) zauzima površinu oko 1.800 kvadratnih kilometara (kao polovina Srema) i okružena je planinskim lancima sa tri strane, a na jugu izlazi na zaliv Ize u Tihom okeanu.[4]

Provincija Ovari bila je podeljena u 8 okruga, četiri severna ili gornja (od zapada prema istoku: Haguri, Niva, Nakašima i Kasugai) i četiri južna ili donja (od zapada prema istoku: Kaisai, Kaito, Čita i Aiči). U istočnom delu Ovarija, granica između gornjih i donjih okruga (između Kasugaja i Aičija) išla je rekom Jada do ušća u reku Šonai (u današnjoj Nagoji).[3]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Provincija Ovari na karti Prefekture Aiči
Atsuta
Atsuta
NIVA
AIČI
Kijosu
Kijosu
Šobata
Šobata
KAITO
Ivakura
Ivakura
KAISAI
MIKAVA
MIKAVA
OVARI
OVARI
MINO
MINO
HAGURI
ČITA
KASUGAI
NAKAŠIMA
Mesta i okruzi u provinciji Ovari na mapi prefekture Aiči.

Japan je zakonom Taiho iz 703. godine podeljen u 66 provincija, pod upravom carskih guvernera (kokuši). Civilne guvernere provincija su nakon sloma carske vlasti i uvođenja vojne diktature u obliku šogunata u periodu Kamakura (1185-1333) zamenili vojni guverneri (šugo) koje je postavljao šogun, a ne carska vlada. Vojni guverneri su većinom izgubili vlast u građanskim ratovima i haosu perioda Sengoku (1467—1600), kada su ih zamenili lokalni gospodari (daimjo), sve do ponovnog ujedinjenja Japana pod Tojotomi Hidejošijem i šogunatom Tokugava.[5]

U Sengoku periodu (1467-1615) provincija Ovari je pala pod vlast raznih ogranaka porodice Oda: severnim okruzima vladala je porodica Oda iz zamka Ivakura (danas istoimeni grad), a južnim porodica Oda iz zamka Kijosu (danas istoimeni grad). Ovari je oko 1558. ujedinio Oda Nobunaga, poreklom iz mlađeg ogranka južne porodice (Oda iz zamka Šobata, blizu zapadne granice Ovarija, koju je osnovao Oda Nobusada), i provincija Ovari postala je polazište Nobunaginih ratova za ujedinjenje Japana (1560—1582). U periodu šogunata Tokugava (1600—1868) prestonica Ovarija bila je u Nagoji (koju je 1538. osnovao Oda Nobuhide).[3] Ovari je takođe rodno mesto Tojotomi Hidejošija, drugog velikog ujedinitelja Japana u periodu Sengoku, koji je započeo karijeru kao sluga i prost pešadinac (ašigaru) u službi Oda Nobunage.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan (Volume 2). 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 633. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  2. ^ Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan (Volume 5). 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 633. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  3. ^ a b v Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 3. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801. 
  4. ^ Chaplin, Danny (2018). Sengoku Jidai. Nobunaga, Hideyoshi and Ieyasu: Three Unifiers of Japan. CreateSpace. str. 48—49. ISBN 978-1983450204. 
  5. ^ Chaplin, Danny (2018). Sengoku Jidai. Nobunaga, Hideyoshi and Ieyasu: Three Unifiers of Japan. CreateSpace. str. 7—31. ISBN 978-1983450204. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan. 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. XXIV. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588.