Sedmorica protiv Tebe

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zakletva sedmorice protiv Tebe

Sedmorica protiv Tebe je treći čin EshiloveEdipove trilogije“, ili „Edipeje“, dela koji govori o bici između dva Edipova sina, Polinika i Eteokla. Polinik je bio na čelu vojske Arga, grada u koji se sklonio nakon izgnanstva iz Tebe, dok je Eteokle predvodio tebansku vojsku.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Prema mitu, nakon Edipovog prognanstva iz Tebe, njegovi sinovi su s Kreontom podelili vlast između sebe tako što je svaki od njih je trebalo da vlada po godinu dana. Međutim, Eteokle, mlađi Edipov sin, želeo je vlast samo za sebe, pa je izgnao svog brata Polinika i zavladao samostalno. Polinik je pobegao u Arg, grad kojim je vladao kralj Adrast.

Polinik se na dvoru u Argu susreo sa Tidejem, s kojim se odmah zavadio i potukao. Kralj Adrast je čuo gungulu i kad je otišao da pogleda šta se dešava, video je ovu dvojicu u dvoboju, i čim ih je video, setio se proročanstva koje mu je predskazalo da će svoje kćeri udati za dvojicu koji će biti obučeni u lavlju kožu i kožu divlje svinje, baš onako kako su bili obučeni Tidej i Polinik. Odmah ih je razdvojio, svečano ugostio i oženio svojim kćerima.

Kako su oba Adrastova zeta bili izgnanici, obojica su uskoro zatražili pomoć da povrate vlast u svojim zemljama, na šta je Adrast pristao. U pohodu na Tebu, učestvovali su mnogi junaci — Kapanej i Eteokle (Projtovi potomci), Partenopej, Hipomedont, Amfijaraj i mnogi drugi. Pod Tebom, prvo je Tidej bio poslat da pregovara, ali Tebanci su ga ismejali, i oterali iz grada, a kasnije su mu postavili i zasedu, u kojoj se Tidej hrabro branio i pobio sve svoje napadače, osim jednog, kako bi ovaj mogao da ispriča Tebancima šta se desilo.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Zaraćene strane su postavile po jedan odred naspram svakih od sedam vrata. Po jedan od sedam heroja su vodili odred koji su napadali kapije. Pre početka bitke Eteokle upita proroka Tiresija za ishod. Tiresije reče da će Tebanci pobediti samo ako bogu Areju žrtvuju Kreontovog sina Menojkeja. Menojkej se sam popeo na tebanske zidine i svojim mačem probo grudi.

Sve je govorilo da će Tebanci pobediti. Bogovi su bili na njihovoj strani. U jurišu na zidine je od Zevsove munje stradao Kapanej. Partenopaja je ubio Periklimen, bacivši mu veliki kamen sa zidina na glavu. Vojska iz Argosa je bilo prinuđena da ostupi od zidina. Shvatili su da Tebu ne mogu osvojiti jurišem.

Odlučeno je da bitka bude određena megdanom između braće Polinika i Eteoklea. Braća su plamtela mržnjom jedan prema drugom. Jedan od njih dvojice je trebalo da bude ubijen. Ali Mojre su odlučile nešto drugo. Posle velike borbe, oba brata su bila mrtva.

Posle primirja je nastavljena krvava borba. Bogovi su u toj borbi štitili i pomagali Tebance. Ubijeni su Hipomedont i Eteokle. Tideja je ranio Melanip. Pošto je on bio pod Ateninom zaštitom, ona je požurila da mu pomogne. Pitala je Zevsa da joj dozvoli da mu daruje besmrtnost. Za to vreme Amfijaraj odrubi glavu Melanipu i baci je Tideju koji je bio smrtno ranjen. Tidej razbi Melanipovu lobanju i poče da pije mozak. Videći njegovu krvožednost, Atena ga napusti. U poslednjem trenutku, Tidej zamoli da njegovom sinu, Diomedu, bude darovana besmrtnost, koja je njemu bila oduzeta.

Epilog[uredi | uredi izvor]

Tebanci su pobedili pod zidinama Tebe vojsku iz Argosa. Od svih heroja, samo je Adrast uspeo da se spase. Na svom brzom konju je pobegao u Atinu, odakle se vratio u Argos.

Tebanci su svoje heroje svečano sahranili, dok su heroji iz Argosa ostali nesahranjeni. Žene i majke poginulih heroja su saznale za to i sa Adrastom odlaze u Atinu da mole kralja Tezeja da im pomogne i da natera Tebance da im daju leševe mrtvih. Baš tada je od Kreonta stigao glasnik koji je tražio od Tezeja da ne pomaže argoskim ženama i da protera Adrasta iz Atike.

Tezej je to naređenje shvatio kao veliku uvredu. Poveo je vojsku na Tebu, pobedio ih i naterao da predaju leševe palih ratnika. U Eleuferu su podigli sedam lomača gde su spalili ratnike, dok su leševe vođa prebacili u Eleusin, gde su ih spalili.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • N. A. Kun, Legende i mitovi stare Grčke, Dečja knjiga 1990, Beograd.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]