Aireski ovčar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aireski ovčar

Alternativna imena
pas-majmun, makaki pas
Zemlja porekla
 Portugalija
Klasifikacija i standardi
FCI: Grupa 1 Pastirski psi i terači stoke Sekcija 3 #93 standard
AKC: FSS (Foundation Stock Service) - Grupa čistokrvnih rasa koje AKS još nije priznao u potpunosti standard
KKS: Pastirski psi standard Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. januar 2021)
UKS: Pastirski psi standard

Aireski ovčar (portugalski:Cão da Serra de Aires) je pasmina srednje veličine, duge dlake.[1] Pasmina je dobila ime po području na samom jugu Portugalije, gde je prvenstveno uzgajan kao čuvar stada. Alternativna imena za ovu rasu su pas-majmun ili makaki pas zbog dlakavog lica i živahnosti.

Osnovno[uredi | uredi izvor]

  • Mužjak
    • Visina od 42 do 48 цм
    • Težina od 12 do 18 кг
  • Ženka
    • Visina od 40 do 46 цм
    • Težina od 12 do 18 кг
Glava Aireskog ovčara

Istorija[uredi | uredi izvor]

Aireski ovčar se smatra relativno mladom pasminom, iako je njegova istorija prilično nepoznata. Niko ne zna zasigurno kako je nastala ova rasa, ali postoji više teorija. Sigurno je jedino da je ova rasa iz Portugalije, južnog ili centralnog dela te zemlje, i da je osnovana u planinskom regionu Sera Airesa početkom 20. veka.

Prve beleške o Aireskom ovčaru potiče iz prvih decenija 20. veka. Zbog toga se smatra da je ova rasa nastala u tom periodu. Međutim, zbog nedostatka dokaza ovo nije zaključeno jer ne postoje precizni podaci o većini evropskih pastirskih pasa pre tog perioda. Čak i najranija pisanja o ovoj pasmini tvrde da je osnovana u planina Sera Airesa, malom planinskom lancu koji se nalazi na južnom-centralnom delu zemlje. Sera Aires planine formirale su granice tradicionalnih regiona Ribatežo i Oeste, što se uz Alenteho smatra domovinom ove pasmine.

Iako su zapisi o Aireskom ovčaru iz 20. veka, region gde je ova rasa nastala bio je dom pastirskim psima hiljadama godina. Pasmine kao što su katalonski ovčar i pirinejski ovčar smatraju se nastarijim Evropskim pastirskim rasama, te postoji mogućnost da potiču od najranijih Blisko istočnih pastirskih pasa. Ove rase su veoma slične Aireskom ovčaru, te se uglavnom smatraju pripadnicima iste familije.

Preovladava teorija da je 20. veka ova rasa nastala od strane grofa Kastra Gimaresa. Iako izvori ne navode koji pripadnik ove titule je razvio ovu pasminu, skoro sigurno je to bio prvi nosilac te titule, Manuel Ignasio de Kastro Gimares. Kralj Portugalije je ovu stvorio ovu titulu specijalno za Manuela Ignasija 1909. godine, što znači da ako je teorija tačna, aireski ovčar nije nastao pre tog vremena. Navodno, grof je uvezao Briješke ovčare iz Francuske kako bi čuvali stada ovaca. Ovo je verovatno tačno jer su Briješki ovčari, u to vreme, bili širom Evrope poznati psi, a sve zbog velikog uspeha tokom služenja Francuskoj vojsci u Prvom svetskom ratu. Grofovi briješki ovčari su se pokazali kao odlični pastirski psi, ali nije im pogodavala lokalna klima i teren. Kako bi razvio najbolju moguću pasminu za ovce Sera Aires planina, grof je ukrsio te pse sa Pirinejskim pastirskim psima, najverovatnije Katalonskim i Pirinejskim ovčarima.

Karakteristike psa[uredi | uredi izvor]

Narav[uredi | uredi izvor]

Aireski ovčar je poslednjih 40 godina uzgajan isključivo za rad, te ima narav sličnu pastirskim psima. Poslednjih godina, život u predgrađu je doveo do toga da uzgajivači smire njegovu narav. Ova pasmina je poznata kao veoma odana i posvećena, te stvara čvršće veze nego ostali pastirski psi. Aireski ovčar je veoma razigran, a ako se pravilno socijalizuje, odličan je sa decom i biće pristojan prema strancima. Međutim, mužjaci ove pasmine mogu biti previše teritorijalni i nestašni za malu decu. Aireski ovčar može biti izazovan i dominantan, i nije baš najbolji izbor za neiskusnog vlasnika.

Uzgajan da nadgleda i čuva stoku i domaćinstvo, aireski ovčar je rezervisan prema strancima. Ova pasmina više preferira društvo porodice. Nije agresivan, ali potrebna mu je socijalizacija i dresura. Osim što je zaštitnički nastrojen, aireski ovčar je i veoma oprezan, što ga čini odličnim čuvarem. Mnogi pripadnici ove pasmine nisu dovoljno veliki da budu efikasni psi čuvari, ali njihova rešenost da brane teritoriju i porodicu je toliko velika da su u stanju odbiti većinu potencijalnih napadača.

Aireski ovčar se uglavnom slaže sa ostalim psima. Većina njih ne pokazuje znakove agresije prema drugim psima i preferira da živi sa bar jednim psom. Međutim, ova rasa može biti veoma dominantna što može prouzrokovati probleme sa drugim dominantnim psima, što je značajno izraženije kod mužjaka. Pošto je ovo pastirski pas, većina pripadnika ove pasmine će bez problema živeti sa drugim životinjama, sa kojima odrastaju.

Aireski ovčar je poznat po svojoj inteligenciji i brzini učenja.

Glava[uredi | uredi izvor]

Glava je snažna, široka, nije ni duga ni okrugla. Vrat je skladno povezan sa glavom i trupom, prav i blago uzdignut, umerene velične bez fanona. Nos je dobro istaknut, blago uzdignut, sa širokim nozdravama, radije crn ili bar tamniji od boje dlake. Usne su zbijene, nisu naglašene, tanke su i skoro ravno prorezane. Vilice su normalno razvijene, savršeno suprostavljene, sa jakim i belim zubima. Stop je dobro označen, a gornje, uzdužne lobanjske fascijalne ose su divergentne.

Oči su živog, inteligentnog i umiljatog izraza, u ravni sa glavom, radije tamne boje, zaobljene, srednje velike i vodoravne. Očni kapci pigmentovano crni ili uvek tamniji od boje dlake. Uši su visoko usađene, viseće i nisu prelomljene ni kada su cele i prave, ni kada su sečene. Trouglastog su oblika, srednje dužine, tanke i glatke.

Aireski ovčar

Telo[uredi | uredi izvor]

Gornja linija tela je blago ulegla, a donja je uzdižuća. Grudi su izbočene i spuštene ka nazad i nadole; duboke. Grudni koš je dobro spušten, srednje širok i dubok. Rebra su blago zaobljena, ovalna, iskošena od napred ka nazad. Leđa su duga, ravna ili blago ulegla. Lopatice su jake, srednje dužine, vrlo mišićave, a ugao lopatice je prav. Nadlaktica je uspravna i vrlo mišićava. Stomak i slabine su ujednačeno obimni, blago pribrani.

Krsta su kratka, zaobljena, široka i ispupčena, vrlo mišićava i dobro povezana u leđima i sa sapima. Prednje i zadnje noge su jake, umereno razmaknute, uspravne gledano od napreda i sa strane. Šape su zaobljene, nisu spljoštene, prsti su dugi i zbijeni, naglašeno povijeni. Nokti su dugi, jaki i crni ili tamniji od dlake, jastučići debeli i otporni. Rep je visoko usađen, zašiljen, tanak u korenu, dodiruje skočne zglobove.

Dlaka je vrlo duga, ravna ili blago talasata, formira dugu bradu, brkove i obrve koje ne prekrivaju oči. Boja je žuta, kestenjasta, siva, riđa i vučja boja sa svetlijim, uobičajenim ili tamnijim varijetetima, i crnja manje ili više označena bojom plamena sa ili bez mešavine bele, ali nikada sa belim flekama, izuzev male fleke na grudima. Dlaka je vrlo duga na glavi, trupu i nogama, uključujući i prostor između prstiju. Srednje je dužine i strukture "kozje dlake", ujednačeno gusta i ravnomerno rasporođena po celom telu. Nema podlake ili vunaste dlake.

Nega i zdravlje[uredi | uredi izvor]

Redovno treba proveravati da li je dlaka zamršena, ali je ne treba četkati previše, jer će uticati na teksturu i izgled. Višak dlaka između jastučića stopala treba ukloniti povremeno. Ovu rasu treba kupati samo kada je to neophodno. Aireski ovčar preferira život na otvorenom prostoru, ali uživa da povremeno uđe u kuću. Ako redovno trči, ima izuzetnu kondiciju.[2]

Aireski ovčar je generalno zdrav pas, bez naslednih oboljenja. Može se javiti displazija kuka i lakta, katarakta, distrofija rožnjače, progresivna atrofija mrežnjače. Obično žive oko 12-13 godina, a ženka u proseku ošteni 3-6 štenaca.

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]