Amartija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Amartija ili hamartija (grč. αμαρτία — „greška”, „zabluda”), prema Aristotelu, jeste uzrok zbog kojeg dramska radnja ima tragičan završetak, tj. uzrok junakovog „prelaska iz sreće u nesreću”. Tragični junak iz neznanja i u zabludi čini neku veliku grešku. Time se ogriješio o božanske (sudbinske) sile, koje zbog toga nad njim vrše odmazdu odvodeći ga u neminovnu propast. Ta propast, izazivajući kod čitalaca osjećanja straha i sažaljenja, vodi prema katarzi. Tipičan primjer amartije može se naći u Sofoklovom Mitu o Edipu, kad Edip ubije oca i oženi se majkom u neznanju. Aristotelovo učenje o junakovoj tragičnoj krivici osnova je većine potonjih tumačenja tragedije.

Vidi još[uredi | uredi izvor]