Afrički lovci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Juriš Afričkih lovaca u Krimskom ratu

Afrički lovci ili Afrička laka konjica (franc. Chasseurs d'Afrique) predstavljali su jedinice lake konjice u francuskoj „Afričkoj armiji“ (franc. Armée d'Afrique). Prvi put se pojavljuju na istorijskoj sceni prilikom upada Francuza u Alžir 1830. godine. Do Drugog svetskog rata brojale su pet pukova. Tokom svoje istorije ove jedinice popunjavane su dobrovoljcima da bi vremenom sve više u njihov sastav ulazili severnoafrički urođenici i francuski kolonisti u severnoj Africi. Afrički lovci bili su konjički ekvivalent francuskoj severnoafričkoj pešadiji (fr. Zouaves). Osim njih u francuskoj Afričkoj armiji značajnu ulogu imale su i Spahije, konjičke jedinice u čiji sastav su regrutovani narodi Alžira, Tunisa i Maroka sa oficirskim kadrom pretežno sastavnjenim od Francuza.

Afrički lovci su do 1914. godine bili uniformisani u svetloplave mundire sa žutim manžetnama, obmotane crvenim ešarpama i crvene pantalone. Na glavama su nosili svetloplave kape, identične onima koje su nosili pripadnici lakih konjičkih pukova francuske armije, s tim što su na njima imali traku bele ili kaki boje. Kada bi se nalazili van dužnosti nosili su crvene fesove. Po plavim uniformama njihovi su ih protivnici nazivali „plavim ubicama“.

Pored brojnih kampanja u Severnoj Africi ove jedinice vojnika raznih boja kože učestvovale su i u Krimskom ratu, Francusko-pruskom ratu, Indokini, francuskoj invaziji Meksika i u oba svetska rata. Odlikovala ih je karakteristična afrička taktika juriša u otvorenom poretku kojom su suprotstavljenom neprijatelju ulivali dodatni strah.

Tokom Prvog svetskog rata pominju se i u istorijskim spisima na teritoriji Balkana[1]. Krajem 1915. godine, prilikom povlačenja francuske vojske iz južne Srbije, odred vojvode Babunskog našao se u sastavu 8. puka afričkih lovaca, 122. divizije, koji je delovao u oblasti Đevđelije. Tom prilikom, na vrhu Oddža Tepe vojvoda Babunski je zaslužio visoko francusko odlikovanje pomogavši jednom njihovom bataljonu da se priključi matičnoj jedinici. Kasnije, po proboju Solunskog fronta, Marokanski konjanici ušli su 21. oktobra 1918. godine u Negotin, a 1. puk afričkih lovaca francuske 17. kolonijalne divizije generala Lisjena brzim napredovanjem stigao je da spreči razaranje rudnika bakra u Boru...

M4 Šerman 12. puka Afričkih lovaca tokom iskrcavanja u Normandiji 1944. g.

Godine 1933. pukovi Afričkih lovaca započinju svoj preobražaj u mehanizovane jedinice. Najpre su jedinice opremane oklopnim vozilima Vajt TBC (White TBC), a nešto kasnije i Vajt-Laflaj 50 AM (White-Laffly 50 AM). Oba ova modela bila su prevaziđena u evropskim razmerama međutim veoma korisna i upotrebljiva za kolonijane uslove ratovanja. Individualni eskadroni su opremani i drugim tipovima vozila, a 1939. godine 1. puk afričkih lovaca dobio je i lake tenkove tipa Hočkis H35 i H39.


Po izbijanju Drugog svetskog rata septembra 1939. godine pet pukova Afričkih lovaca bilo je locirano u Maroku (1. puk), Alžiru (2, 3. i 5. puk) i Tunisu (4. puk). Samo 1. i 4. puk bili su kompletno mehanizovani dok su preostala tri puka bila sastavljena delom od konjičkih, a delom od mehanizovanih eskadrona. Tokom rata obavljen je proces „mehanizacije“ svih pukova.

Sticanje nezavisnosti Alžira okončalo je postojanje Afričkih lovaca njihovim rasformiravanjem u periodu između 1962. i 1964. godine, posle više od sto godina njihove službe u francuskoj armiji. Međutim, 1998. godine jedan puk je ponovo oformljen sledeći tradicije ovih čuvenih konjanika.

Zanimljivo je da je naziv „Afrički lovci“ imao i prvi u potpunosti afričko-američki puk formiran u SAD u Nju Orleansu 1862. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Sicard, Jacques; Vauvillier, Francois (1999). Les Chasseurs d'Afrique. str. 40. ISBN 978-2-908182-87-3. 
  • Gazette des Uniformes, Juillet-août. 2005.
  • R. Huré. L'Armée d'Afrique 1830–1962. Paris: Charles-Lavauzelle, 1977.
  • Sicard, Jacques; Vauvillier, Francois. Les Chasseurs d'Afrique. ISBN 978-2-908182-87-3.