Berijev A-50
Berijev A-50 | ||
---|---|---|
![]() Avion Berijev A-50 | ||
Opšte | ||
Namena | Avion za rano otkrivanje (AWACS) | |
Posada | 15 članova | |
Zemlja porekla | ![]() ![]() | |
Proizvođač | Berijev | |
Prvi let | 19.12.1978. | |
Početak proizvodnje | 1980. | |
Uveden u upotrebu | 1984. | |
Povučen iz upotrebe | aktivan | |
Status | aktivan | |
Prvi korisnik | Sovjetsko vojno vazduhoplovstvo | |
Broj primeraka | 40 | |
Dimenzije | ||
Dužina | 49,59 m | |
Razmah krila | 50,50 m | |
Visina | 14,76 m | |
Površina krila | 300,00 m² | |
Masa | ||
Prazan | 75.000 kg | |
Normalna poletna | 170.000 kg | |
Pogon | ||
Turbo-mlazni motor | 4 h Solovjev D-30KP/PS-90A-76 | |
Potisak TMM | 4 h 117,68 kN | |
Performanse | ||
Maks. brzina na Hopt | 900 km/h | |
Dolet | 6.400 km | |
Plafon leta | 12.000 m |
Beriev A-50 (NATO šifra "Mainstay") je sovjetski, ili ruski avion za rano upozoravanje AVAKS (AWACS) zasnovan na trupu teškog transportnog aviona Iljušin Il-76. Razvijen je kao zamena za avione Tupoljev Tu-126 „Moss“ i prvi put je poleteo 1978. U službu je uveden 1984.
Projektovanje i razvoj[uredi | uredi izvor]
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/a0/Beriev_A-50_3-view_line_drawing.png/300px-Beriev_A-50_3-view_line_drawing.png)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8e/2020_Moscow_Victory_Day_Parade_054.jpg/300px-2020_Moscow_Victory_Day_Parade_054.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/dc/Beriev_A-50EI_Mainstay2009.jpg/300px-Beriev_A-50EI_Mainstay2009.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/51/%D0%92%D1%81%D1%82%D1%80%D0%B5%D1%87%D0%B0_%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D1%81%D0%B0%D0%BC%D0%BE%D0%BB%D0%B5%D1%82%D0%B0_%D0%B4%D0%B0%D0%BB%D1%8C%D0%BD%D0%B5%D0%B3%D0%BE_%D1%80%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BE%D0%BB%D0%BE%D0%BA%D0%B0%D1%86%D0%B8%D0%BE%D0%BD%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D0%BE%D0%B1%D0%BD%D0%B0%D1%80%D1%83%D0%B6%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%8F_%D0%B8_%D1%83%D0%BF%D1%80%D0%B0%D0%B2%D0%BB%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%8F_%D0%90-50%D0%A3_01.jpg/300px-%D0%92%D1%81%D1%82%D1%80%D0%B5%D1%87%D0%B0_%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D1%81%D0%B0%D0%BC%D0%BE%D0%BB%D0%B5%D1%82%D0%B0_%D0%B4%D0%B0%D0%BB%D1%8C%D0%BD%D0%B5%D0%B3%D0%BE_%D1%80%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BE%D0%BB%D0%BE%D0%BA%D0%B0%D1%86%D0%B8%D0%BE%D0%BD%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D0%BE%D0%B1%D0%BD%D0%B0%D1%80%D1%83%D0%B6%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%8F_%D0%B8_%D1%83%D0%BF%D1%80%D0%B0%D0%B2%D0%BB%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%8F_%D0%90-50%D0%A3_01.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/24/Victory_day_-_panoramio_%284%29.jpg/300px-Victory_day_-_panoramio_%284%29.jpg)
Konstruktorski biro (OKB Berijev) na čelu sa A.K. Konstantinovim (u fabrici Berijev ) je 1973. godine dobio zadatak da projektuje avion A-50 koji je trebao da zameni zastareli Tupoljev Tu-126.
Iako je projekt aviona bio zasnovan na modifikaciji aviona Il-76 koji se u to vreme uveliko testirao, bilo je potrebno izvršiti veliki broj prilagođavanja kako bi se ovaj avion priveo novoj specifičnoj nameni. Za to je bilo potrebno 5 godina projektantskog i prototipskog rada uz koordinaciju sa ostalim isporučiocima ostale opreme. Prvi prototip A-50 poleteo je 19. decembra 1978. godine a let je obavljen bez radarskog sistema. Državna ispitivanja radarski opremljenog A-50 počela su 16. avgusta 1979. Serijska proizvodnja aviona počela je u decembru 1984. i trajala je do 1992. Probne operacije A-50 su započete 1985. i nastavljene su naredne četiri godine. Avioni su zvanično ušli u upotrebu 1989. godine[1][2].
Tehnički opis[uredi | uredi izvor]
Tehnički opis je napravljen na osnovu izvora[1][3][4]
Trup je potpuno metalne konstrukcije, visokokrilac nosivosti od 50 do 60 tona. Na repnom delu se nalaze vrata sa rampom a prtljažni prostor je širine 3,45 a visine 3,4 m, dok je dužina prtljažnog prostora 24,5 m. U ovaj prostor je smeštena kompletna elektronska oprema i posada koja broji 15 osoba. Prostor za odmor posade, toalet i kuhinja su takođe uključeni u trup s obzirom da posada može na letu da provede i više sati. Iznad trupa se nalazi kupola osmatračkog radara Liana sa svojom rotirajućom antenom prečnika 9 metara[5]. Domet detekcije je 650 kilometara za vazdušne ciljeve, 300 kilometara za kopnene ciljeve i 400 km za objekte na moru[6]. Trup ima uređaj za napajanje gorivom u letu
Pogonska grupa se sastoji od četiri mlazna motora Solovjev D-30KP/PS-90A-76 potiska 118/146 kN koji su postavljeni na gondolama ispod krila. Motori su opremljeni uređajima za kontra potisak (reverzibilni zalistak-kašika) koji se koriste pri kočenju aviona na pisti.
Krilo se sastoji od središnjeg dela i dva konzolna dela krila, dva polu-krila. Po obliku krilo je strelasto, trapezastog oblika sa dve ramenjače, popuno metalne izrade i osnovne (noseće) konstrukcije i obloge. Ispod krila se nalaze gondole za smeštaj motora. Krila su opremljena zakrilacima koji se nalaze duž celog raspona krila, spojlerima i eleronima.
Repne površine: sastoje se od horizontalnog i vertikalnog stabilizatora. Rep aviona je u obliku slova T. Horizontalna repna površina je podesiva u letu i sastoji se od stabilizatora i kormila dubine. Vertikalni rep se sastoji od vertikalnog stabilizatora i kormila pravca. Na kormilu pravca je ugrađen trimer-servo kompenzator.
Stajni trap Avion ima stajni trap sistema tricikl, prednja nosna noga ima četiri točka sa gumama niskog pritiska a zadnje noge koje predstavljaju i osnovne, se nalaze ispod trupa aviona i svaka ima po 8 točkova sa niskopritisnim gumama. Avion ima ukupno 20 točkova koji mu omogućavaju bezbedno sletanje i na loše pripremljenim pistama.
Radarski sistem Radar "Vega-M" je projektovao MNIIP, Moskva, a proizveo NPO Vega. „Vega-M” može istovremeno da prati do 150 ciljeva u radijusu od 230 kilometara.
Verzije[uredi | uredi izvor]
- A-50 - Prva serijska varijanta.
- A-50I - Zajednička rusko-izraelska modifikacija A-50, namenjena Vazduhoplovstvu NR Kine. Da bi se to postiglo, jedan od serijskih A-50 je pretvoren u TANTK, uz naknadnu rekonstrukciju RTK-a u Izraelu. Iz raznih razloga projekat nije realizovan, a letelica bez RTK je predata Kini, gde je samostalno završena. Dobio oznaku KJ-2000.
- A-50EI - Izvozna verzija AK AVACS za indijsko vazduhoplovstvo. Izgrađen je opremanjem aviona Il-76TD, na koji su ugrađeni motori PS-90A-76 i RTK sa multifunkcionalnim pulsno-doplerovim radarom EL/V-2090 izraelske kompanije Elta.
- A-50U - najnovija varijanta aviona A-50. Instaliran je novi radio-tehnički kompleks sa poboljšanim parametrima.
Operativno korišćenje[uredi | uredi izvor]
Glavni (AWACS) radarski sistem A-50U vazdušni radarski sistem upozorenja i navođenja je Šmel-M koji proizvodi Vega.
Sadrži:
- radarski sistem
- sistem za selekciju podataka
- ispitivač-odgovarač i sistem za prenos signala
- digitalni računarski sistem
- oprema za identifikaciju prijatelja ili neprijatelja (IFF).
- komandna radio veza za vođenje lovaca
- sistem za zaštitu komunikacija
- radio komunikaciona oprema
- telemetrijska / kodna oprema
- oprema za registraciju.
Radarski i sistemi za navođenje imaju kapacitet da prate 50 do 60 ciljeva istovremeno i da istovremeno vode deset do 12 borbenih aviona[7]
Avion Berijev A-50 se koristi u 5 zemalja ovo su stalni korisnici. Privremeno su ovi avioni stacionirani u Siriji i Belorusiji.
Zemlje koje su koristile avion[uredi | uredi izvor]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b http://www.airwar.ru/enc/spy/a50.html
- ^ https://www.militaryfactory.com/aircraft/detail.php?aircraft_id=1797
- ^ http://www.military-today.com/aircraft/a50.htm
- ^ https://thaimilitaryandasianregion.wordpress.com/2015/12/24/beriev-a-50-airborne-early-warning-and-control-aircraft-aewc-russia/
- ^ https://www.globalsecurity.org/military/world/russia/a-50.htm
- ^ https://web.archive.org/web/20170312032911/http://www.airrecognition.com/index.php/archive-world-worldwide-news-air-force-aviation-aerospace-air-military-defence-industry/global-defense-security-news/global-news-2017/march/3337-russian-air-force-takes-delivery-of-fourth-upgraded-a-50u-aew-c-aircraft.html
- ^ https://www.airforce-technology.com/projects/a50/
Литература[uredi | uredi izvor]
- Yefim Gordon, Dmitriy Kommisarov: Flight Craft 6: Il'yushin/Beriyev A-50. Pen & Sword Books Ltd, 2015. ISBN 978-1-4738-2391-4.
- Yefim Gordon, Dmitriy Komissarov, Sergey Komissarov: OBB Ilyushin: A History of the Design Bureau and Its Aircraft. ISBN 978-1-8578-0187-3.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- http://www.airwar.ru/enc/spy/a50.html
- https://www.airforce-technology.com/projects/a50/
- https://www.skybrary.aero/aircraft/a50
- https://www.mycity-military.com/Avioni/Beriev-A-50-ruski-AWACS_50.html#p1961287
- http://www.military-today.com/aircraft/a50.htm
- https://www.globalsecurity.org/military/world/russia/a-50.htm
- https://web.archive.org/web/20170312032911/http://www.airrecognition.com/index.php/archive-world-worldwide-news-air-force-aviation-aerospace-air-military-defence-industry/global-defense-security-news/global-news-2017/march/3337-russian-air-force-takes-delivery-of-fourth-upgraded-a-50u-aew-c-aircraft.html
- https://www.militaryfactory.com/aircraft/detail.php?aircraft_id=1797
- https://militaryanalizer.com/a-50-mainstay/ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. jul 2021)
- https://thaimilitaryandasianregion.wordpress.com/2015/12/24/beriev-a-50-airborne-early-warning-and-control-aircraft-aewc-russia/
- https://xn--80ahclcogc6ci4h.xn--90anlfbebar6i.xn--p1ai/multimedia/photo/gallery.htm?id=36069@cmsPhotoGallery[mrtva veza]