Biblioteka Zaluskih

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Biblioteka Zaluskih
Biblioteka Załuskich
Zigmunt Vogel, Pogled na Biblioteku braće Zaluskih
Osnivanje1747.
Zatvaranje1794.
LokacijaVaršava
 Poljska
Vrstanacionalna
OsnivačJozef Andžej Zaluski i
Andžej Stanislav Zaluski
Pogled na sadašnji Dom kraljeva, zgradu u kojoj je bila Biblioteka Zaluskih u Varšavi
Eks libris Biblioteke braće Zaluskih

Biblioteka Zaluskih (polj. Biblioteka Załuskich MFA [ˌbʲiblʲjɔˈtɛka zaˈwuscix], lat. Bibliotheca Zalusciana) bila je biblioteka u Varšavi, koju su osnovala braća Jozef Andžej Zaluski (Józef Andrzej Załuski, 1702– 1772), kijevski biskup i poznati bibliofil, i Andžej Stanislav Zaluski (Andrzej Stanisław Załuski, 1695–1758), krakovski biskup. Biblioteka, koja je otvorena za javnost 8. avgusta 1747, bila je najveća biblioteka u Poljskoj, prva poljska javna biblioteka i jedna od prvih javnih biblioteka u Evropi.[1] Nakon Košćuškovog ustanka, odlukom carice Katarine II, ruska armija prenela je njen fond sa brojnim značajnim knjigama u Sankt Peterburg, gde je najpre činio deo privatne zbirke carice, a posle osnivanja Carske javne biblioteke (1795), dopunio njen fond. Nakon mira u Rigi tokom dvadesetih godina 20. veka sovjetska vlast je vratila poljskoj državi jedan deo zaplenjenog fonda. Ovu zbirku spalili su Nemci tokom Drugog svetskog rata, u oktobru 1944, posle propasti Varšavskog ustanka.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Biblioteka Zaluskih smatra se prvom poljskom javnom bibliotekom i jednom od najvećih biblioteka u tadašnjem svetu. U Evropi su samo dve ili tri biblioteke posedovale fondove slične veličine. Fond biblioteke, u vreme kada je osnovana, uključivao je oko 200.000 stavki i od tada se brzo povećavao, tako da se krajem osamdesetih godina 18. veka njen fond sastojao od 400.000 štampanih knjiga, mapa i rukopisa. Kolekcija biblioteke obuhvatala je takođe umetničke zbirke, naučne instrumente, te biljne i životinjske eksponate.

Biblioteka je bila otvorena za čitaoce utorkom i četvrtkom od 7 do 19 časova, a u njenim prostorijama tražilo se od posetilaca da ne narušavaju red i mir, te da se pomole za osnivača ove ustanove. Zabranjeno je bilo iznošenje knjiga van biblioteke. S obzirom na to da je krađa postala veliki problem, biskupi su odlučili da traže pomoć od pape. Odgovarajući na njihov zahtev 1752. godine, papa Benedikt XIV je izdao bulu prema kojoj je krađa knjiga iz biblioteke bila zabranjena, a kazna je bila izopštenje iz crkve. Međutim, čak ni to nije u potpunosti rešilo ovaj problem. Nakon smrti braće Zaluski biblioteka je postala ustanova zavisna od Komisije narodne prosvete (Komisja Edukacji Narodowej, prva centralna državna prosvetna institucija u Evropi) i preimenovana u Biblioteku Republike (Biblioteka Rzeczpospolitej). Dve decenije kasnije, 1794. godine, nakon druge podele Poljske i Košćuškovog ustanka, knjige iz biblioteke bile su zaplenjene i prenete u Sankt Peterburg, te posle osnivanja Carske javne biblioteke 1795. godine uključene u njen fond.[1] Tokom transporta u Rusiju jedan deo zbirke je ukraden, a jedan oštećen ili uništen. Zbirka je kasnije podeljena među nekoliko ruskih biblioteka. Deo zbirke je vraćen u Poljsku u 19. veku (1842. i 1863). Godine 1920. posle poljsko-sovjetskog rata, okončanog sporazumom u Rigi, vlada RSFSR-a vratila je oko 50.000 stavki u Poljsku. Ovaj fond bio je spaljen u oktobru 1944. godine kada su posle propasti Varšavskog ustanka nemačke snage započele sa sistematskim uništavanjem grada. Iz cele kolekcije sačuvano je samo 1.800 rukopisa i 30.000 štampanih materijala.

Prvobitno sedište Biblioteke 1821. pretvoreno je u stambenu zgradu. Prilikom rekonstrukcije ove kuće biste poljskih kraljeva, kojima je ranije bila ukrašena unutrašnjost biblioteke a koje su bile sakrivene za vreme podele Poljske, otkrivene su i postavljene na fasadi zgrade. Od tada zgrada se zove „Kuća kod kraljeva” (Dom pod królami). Zgrada biblioteke je srušena od strane Nemaca za vreme Drugog svetskog rata. Posle rata je rekonstruisana.

Savremena Nacionalna biblioteka Poljske (Biblioteka Narodowa) koja je osnovana 1928. godine smatra se naslednicom Biblioteke Zaluskih i nastavlja njenu tradiciju.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Kratkaя istoriя sobraniя”. VIRTUALЬNЫE VЫSTAVKI. Pristupljeno 20. 1. 2020. 
  2. ^ „Kak pogibla biblioteka Zaluskih”. Masterok. Pristupljeno 20. 1. 2020.