Bišapur

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bišapur
Ruševine Bišapura
Bišapur na karti Irana
Bišapur
Prikaz na mapi Irana
MestoPokrajina Frs
 Iran
RegijaKazerun
Koordinate29° 27′ 50″ S; 51° 20′ 29″ I / 29.4640° S; 51.3415° I / 29.4640; 51.3415
Istorija
GraditeljŠapur I
Osnovan240-e godine n. e.
PeriodPersijska (Sasanidska epoha)

Bišapur (srednjepersijski: Baj-Šapur; persijski: بیشاپور, Bišapur) je bio drevni grad u Sasanidskoj Persiji (Iran) na drevnom putu između Persisa i Elama. Put je povezivao sasanidske prestonice Istahr (vrlo blizu Persepolisa) i Ktesifon. Nalazi se južno od modernog Falijana u okrugu Kazerun u provinciji Pars u Iranu.

Bišapur je sagrađen u blizini rečnog prelaza, a na istom mestu se nalazi i tvrđava sa stenovito usečenim rezervoarima i rečna dolina sa šest sasanidskih reljefa na stenama.

Najvažnija tačka ovog grada je kombinacija persijske i rimske umetnosti i arhitekture koja nije viđena pre izgradnje Bišapur. Pre nego što je izgrađen Bišapur, gotovo svi glavni gradovi u Persiji / Iranu imali su kružni oblik poput starog grada u Firuzabadu ili Darabu. Bišapur je prvi persijski grad sa vertikalnim i horizontalnim ulicama. Takođe u gradu, posebno u dizajnu enterijera, možemo videti radove na pločicama prilagođene Rimskoj umetnosti.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Ruševine Šapurove palate u Bišapuru.
Bišapur 1840; slika Eugena Flandina u knjizi „Putovanje u Persiju“ (Voyage en Perse).
Ćupovi otkriveni u Bišapuru.

Ime Bišapur potiče od Baj-Šapur, što znači Gospodar Šapur.[1]


Prema natpisu, sam grad osnovao je 266. godine Šapur I (241-272), koji je bio drugi sasanidski kralj i naneo trostruki poraz Rimljanima, ubivši Gordijana III, zarobivši cara Valerijana a zatim prisilio Filipa Arabljanina da se preda. U svojoj rodnoj provinciji Fars sagradio je novu prestonicu koja će se meriti njegovim ambicijama: Bišapur, Šapurov grad. Izvan grada, Šapur je krajeve klisure reke Bišapur ukrasio ogromnim istorijskim reljefom u znak sećanja na svoj trostruki trijumf nad Rimom. Jedan od ovih reljefa, u polukružnom obliku, ima redove registara sa dosijeima vojnika i konja, u namernoj imitaciji narativnih scena na koloni Trajana u Rimu.

U Bišapuru je kralj takođe postavio sasanidske slike sa prikazima kraljevog dolaska na vlast i primanje insignija, kako bi ih kopirali njegovi naslednici: kralj i bog su licem u lice okrenutu jedan prema drugom, često na konjima, a bog - obično Ahura Mazda - drži kraljevsku dijademu iznad suverena.

U gradu se nalazi izvanredni most na brani u Šuštaru, koji su izgradili rimski vojnici koji su zarobljeni nakon Valerijanovog poraza 260. godine. Međutim, to nije bilo potpuno novo naselje: arheolozi su pronašli ostatke iz doba Parta i Elamita.

Grad je ostao važan sve do arapskog osvajanja Persije, i uspona islama u drugoj četvrtini 7. veka nove ere. Na tom mestu su idalje živeli ljudi sve do 10. veka. Grad ima pravougaoni oblik sa mrežnim rasporedom i pravilnim poretkom gradskih ulica, nalik rimskom načinu planiranja. Ovaj dizajn se nikada nije ponovio u persijskoj arhitekturi.[2]

Iskopavanja i istraživanja[uredi | uredi izvor]

Mesto je raščistio rusko-francuski arheolog Roman Giršman 1930-ih. Britanski arheolog Georgina Herman je takođe napisala knjigu o reljefima sasanidskih stena u Bišapuru koja je objavljena 1980.[3]

Dekoracija[uredi | uredi izvor]

Detalj mozaika perzijsko-rimskog poda iz palate Šapura I u Bišapuru. Sada se ovo delo nalazi u Nacionalnom muzeju Irana.

Glavni deo iskopavanja odvijao se u kraljevskom sektoru, na istoku grada. U blizini palate podignut je vodeni hram, protumačen kao hram Anahita. U sredini se nalazi prostor u obliku krsta sa osam velikih kvadratnih egzedra ukrašenih sa 64 niše. Francuski istraživači su verovali da je bio pokriven kupolom, ali je ova rekonstrukcija odbačena. Na zapadu se nalazi dvorište ukrašeno mozaicima; na istoku, četvrtasti ivan koji se koristio kao prijemna soba. Njegovi zidovi su morali biti prekriveni malim malterisanim ukrasima: redovima medaljona, trakama lišća i vrhovima merlona nasleđenih iz ahemenidske arhitekture. Sve ove ukrasne tehnike su se još koristile i nakon islamskog osvajanja Persije.

Pod je bio popločan pločama od crnog mermera, oivičen mozaicima. Duž zidova prolazi uski pojas sa nizom glava i maski, u frontalnom ili profilnom pogledu, na beloj pozadini. Na vrhu svake niše nalazila se slika nagih žena ispod prozirnih velova: kurtizana, muzičarki, plesačica, žena koje su uvijale girlande, zajedno sa nekoliko bogato odevenih plemenitih dama.

Podni pločnik mermerni mozaik iz sasanidskog perioda koji je iskopao Roman Giršman, 1939–1941. Odeljenje za bliskoistočne starine, Suli, prizemlje, soba 16, Luvr.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]