Bunraku pozorište

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bunraku lutka

Pozorište bunraku (文楽), takođe poznato kao Ningjo Joruri (人形浄瑠璃), javlja se početkom XVII veka da bi postepeno dostiglo stepen umetničke perfekcije i zrelosti u toku XVIII veka. Tradicionalno japansko lutkarsko pozorište u kome lutke u skoro prirodnoj veličini izvode pevane dramske prikaze, uz pratnju male laute.[1] Bunraku je jedan od tri glavna oblika umetnosti u Japanu koji i danas opstaju. Drugi su Kabuki pozorište i Hajku poezija. Ova tri oblika Japanci su razvili u toku Edo perioda (1600—1868. godine), kada je njihova zemlja bila svet za sebe, virtuelno izolovana od strane drugih naroda.

Ime bunraku je relativno skorašnjeg porekla. U nastanku, to ime je označavalo trupu zabavljača, organizovanu ranih godina XIX veka od strane Uemura Bunrakunen-a koji je došao u grad Osaku sa obližnjeg ostrva Avadži. Pošto je ova trupa jedina opstala u modernom Japanu, njeno ime postalo je sinonim za profesionalno lutkarsko pozorište.

Bunraku pozorište predstavlja i ozbiljne i zabavne drame kao i predivno koreografisane plesove, prvenstveno za odraslu publiku sa istančanim čulima. Performans je sačinjen od četiri elemenata:

  1. Lutke - koje su od 1/2 do 2/3 prirodne veličine
  2. Ningjocukaj - upravljači koji ulivaju život lutkama
  3. Taju - čanteri koji transformišu reči teksta u dramatičnu formu
  4. Muzička pratnja - koju obezbeđuje muzički instrument sa tri žice (Šamisen)

Da bi doprinelo daljoj složenosti predstave, svaka lutka koja predstavlja glavni lik je uspravljena pomoću tri čoveka istovremeno. Bunraku lutke, za razliku od evropskih marioneta, nisu pokretane žicama (strunama). Glavni pokretač svojom levom rukom i šakom podupire lutku i kontroliše mehanizam koji pokreće kapke, očne jabučice, obrve i usta a desnom rukom upravlja lutkinom desnom rukom. Prvi pomoćnik upravlja jedino levom rukom a drugi pomoćnik upravlja lutkinim nogama.

Većina ženskih lutki nema noge, jer su ranije žene Japana uglavnom nosileširoku odeću koja je dosezala do člankova ili niže i tako sakrivala donju polovinu tela.

Lutkari su obično obučeni u neprimetnu, crnu odeću, pomoćnici nose crne kapuljače i „nevidljivi“ su za publiku ukoliko ona to želi. iako glavni upravljač može nositi sličnu kapuljaču, njegovo lice publika često vidi u potpunosti (on je figura pozorišta koja se slavi).

Osobina koja ističe bunraku je melodičan, duboko-tonski zvuk jednog šamisen-a koji čini potpuni kontrast u poređenju sa živahnom i visoko-tonskom melodijom ansambla šamisena u kabukiju. Šamisen ima ulogu kontrolora, brzina naracije i vreme akcija diktiraju se njegovim sviranjem.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 191. ISBN 86-331-2075-5.