Pređi na sadržaj

Vlaški obredni hleb

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vlaška folklorna grupa koja radi na očuvanju tradicije Vlaha

Vlaški obredni hleb jedan je od aspekta duhovne kulture Vlaha istočne Srbije, koji se kroz vekove očuvao u obrednim hlebovima i običajima, među kojima je najistaknutiji običaj i obredni fenomen pomana; za koji Vlasi izrađuju na stotine, pa čak i na hiljade hlebova.

Posle milenijumskog života vlaške etničke grupe na prostori Istočne Srbije, vlaški obredni hleb i njegov pomanski običaj danas su ozbiljno ugroženi savremenim promenama u društvenom i kulturnom životu sela. Iako pripada jednoj maloj i nepoznatoj etničkoj grupi, koja je kroz celu svoju istoriju bila ili na društvenom dnu ili na društvenoj margini, „vlaški obredni hleb sadrži univerzal­ne ljudske vrednosti, sačuvane na način kao retko gde u drugim društvima i drugim kulturama!”[1]

Svakodnevni hleb kod Vlaha skroman je kao i svuda, ali u sakralnim obredima postaje raskoš kakva se retko gde viđa. Naročito je istaknuta njegova uloga u kultu mrtvih, u kome se ponekad na jednoj trpezi može naći više hiljada hlebova u isto vreme! Ovakav obred zove se pomana i prvi put se priređuje naveče posle ukopa pokojnika (cara), zatim na sedam dana od smrti (stamîna). Važna je pomana na četrdeset dana (patrudzăśilji) jer se veruje da umrli tada konačno prelazi u zagrobni svet. Pomanom se obeležava polugodišnjica i godišnjica smrti, zatim se ona ponavlja svake godine, sve do isteka sedmogodišnjeg ciklusa kada prestaju direktne obaveze živih prema umrlom rođaku.[2]

Istorijski preduslovi[uredi | uredi izvor]

Deo između četiri reke: Velike Morave na zapadu, Timoka na istoku, Dunava na severu i Crnog Timoka na jugu, naseljavaju Vlasi. U geomorfološkom smislu, ovo područje Istočne Srbije pripada završecima južnog ogranka Karpatskih planina, koje se u velikom luku pružaju od Bra­tislave u Slovačkoj, preko Češke, Poljske, Ukrajine i Rumunije, do Srbije, gde se na prevoju Čestobrodice vezuju sa Balkanskim planinama. U Srbiji Karpate seče reka Dunav, sa živopisnom Đerdapskom klisurom. Ovaj gorostasni planinski lanac potom prelazi u pitome nizije, ostavljajući za sobom planinske blokove Miroča, Deli Jovana, Homolja, Be­ljanice i Kučaja. U kotlinama i klisurama između njih teku Porečka reka, Resava, Mlava i Pek; čiji slivovi nisu samo zasebne hidrografske celi­ne, već i specifična etnografska područja.

Nekoliko takvih područja čine još i ravnice Zvižd, Stig i Braničevo na zapadu, i Negotinska Krajina i Ključ na istoku. Veći gradovi istočne Srbije su Požarevac, Majdanpek, Negotin, Zaječar, Bor i Ćuprija.

Iako istorijski izvori, na ovome prostoru, beleže kao najstarija plemena Tri­bale, Meze, Pikenze, Trikornenze, Timahe i Dardance, nauka nije sasvim sigurna koja su od njih pripadala Keltima, koja Dačanima, odnosno Tra­čanima, a koja eventualo Ilirima.

Kelti su sa sobom na Balkansko poluostrvo doneli ime Vlah, koje je kasnije nastavilo samostalno da živi, menjajući odredište ne samo u etničkom nego i u socijalnom smislu. Ova šarena etnička slika skoro u potpunosti je romanizovana u periodu od 1. do 4. veka, koja je po nekoj neobičnoj istorijskoj inerciji nastavljena i posle raspada Rimskog carstva, što je na kraju dovelo do stvaranja rumunske države severno od Du­nava. Sa tog prostora u 6. veku, upravo preko istočne Srbije, na Balkan prodiru slovenska plemena, koja će se tu vremenom trajno nastanila.[3]

Na po­dručju romanizovanih Tračana, za koje je Herodot rekao da su „posle Inda, najveći narod na svetu“, formirala se slovenska država Bugarska, a zapadno od nje slovenska država Srbija. Njihova granica tokom vremena pomerala se sa zapada na istok, da bi se od 20. veka ustalila na Timoku, u istočnoj Srbiji.

Nakon raspada Rimskog carstva, ovaj deo Balkanskog poluostra jedno vreme je bio pod uticajem Vizantije, a u 15. veku pao je pod osmanlijsku vlast, koja je uspela da se na ovim prostorima održi sve do 19. veka. Sa raspadom Osmanskog carstva počelo je stvaranje nacionalnih država za koje danas znamo na prostoru Balkanskog poluostrva.

Današnju etničku sliku istočne Srbije formirali su etno—istorijski, politički i ekonomski faktori s kraja 17. i početkom 18. veka. Prelomni trenutak je Velika seoba Srba pod Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine, koja je gotovo ispraznila ondašnju Srbiju. Pre­ci današnjih Vlaha bili su u to vreme obespravljeni seljaci, gotovo ro­bovi, pod stegom bojara u rumunskim kneževinama severno od Dunava, Vlaškoj i Moldaviji, ili pod vlašću Austrije i Mađarske na području Banata i Erdelja, a deo u nimalo boljem položaju u Besarabiji ili u Dobrudži. Bila je to ona klasa evropskih seljaka, koja je vapila za pomoć, jer su od njenog rada živeli svi ostali staleži. Zato ne iznenađuju istorijski podaci da je hiljade seljaka napuštalo ove oblasti i bežalo preko Dunava na jug, u oblast između Morave i Timoka, posebno tokom fanariotskog režima koji je u dvema rumunskim kneževinama vladao više od jednog veka (1711—1821). Tom naseljavanju pogodovala je i činjeniva da je Srbija bila demografski toliko opustošena da je pred Požarevački mir (1718) imala jedva 4000 stanovnika (zajedno sa Beogradom, i najvećim selom Bogatić sa 44 stanovnika).[4]

Prema nešto kasnijim popisima (koji nisu bili bas sasvim tačni zbog načina popisivanja i skrivanja stanovnika) Negotinska krajina imala je 33 naseljena mesta sa ukupno 198 porodica, Porečka nahija 15 naselja sa 60 podanika, Homoljski distrikt 10 naselja sa 80 podanika. Bila je to sumorna slika ogromne pustoši koja je vladala tadašnjom Srbijom, za koju retki putnici govorili i da je „gotovo sasvim pokrivena šumom“.

Prema istorijskim iz­vorima, austrijski državnici imali su zadatak

Taj plan osvajanje balkanskih zemalja opravdao je potrebom „uvođenja evropske kulture među balkanske varvare“.[5]

Od presudne je važnosti bio je uslov da su obespravljeni bojarski podanici, ovde, u karpatskom delu Srbije, prvi put došli do svoje zemlje; zauzimali su je gde su hteli, i koliko su hteli, i iz pustare, zarasle u korov i prašumski gustiš, krčenjem je pretvorili u obradivo zemljište, i na njoj, kao svoj na svome, opstali, i ostali sve do danas.[6]

Pravoslavna Crkva je pratila svoje vernike, i Srbe i Vlahe, i to sa službom na njihovim jezicima (na vlaškom ponegde do sredine 19. veka), ali njen bogoslovni nivo bio je na najnižem nivou od kad je ova crkva nastala. Takvo stanje je potrajalo i nakon odlaska Osmanlija. Ova dugotrajna slabost Crkve svakako je jedan od uzroka;

Vlasi u Srbiji, prema popisu iz 2002. godine

Tačan broj Vlaha se, inače, ne može saznati putem uobičajenih popisa. Vlasi su u Srbiji vremenom postali flotantna masa dvojnog identiteta, koja se na popisima najčešće izjašnjava za Srbe, stavljajući tako u prvi plan geopolitičku pripadnost, odnosno državljanstvo, u odnosu na etničko poreklo i nacionalnost. Današnji broj Vlaha može se izračunati pri­bližno, na osnovu raznih demografskih i etnografskih parametara (na primer, samo broj stanovnika u čisto vlaškim selima iznosi 120.000!). Računajući i mešovita sela, varoško stanovništvo i dijasporu, dolazi se do cifre od najmanje 200.000 srpskih državljana koji mogu biti potomci vlaških doseljenika iz prve polovine 18. veka, ali i nešto kasnijih vremena, jer se proces doseljavanja produžio i kroz naredni vek.

Obredni hlebovi za pomane[uredi | uredi izvor]

Pomana (<slov. pomĕnŭ, „daća“, „parastos“) ili u srpskom jeziku pomen, odnosno „gozba” za pokojnike kojom mu se na onaj svet šalje hrana i piće. Kod istočnih Vlaha (Homolje, Poreč, Ključ, Krajina, Crna Reka) je obredni običaj kojim su iskazivali brigu za svoje pokojnike, kao jednu od najsvetijih dužnosti njihovih potomaka. Kako se smatralo da na onom svetu vlada glad, žeđ, tama, hladnoća i oskudica u svemu, živi su kroz pomanu želeli da svojim mrtvima pošalju najneophodnije. U stara vremena pomana se postavljala na mestu gde je čovek izdahnuo, i pružala se u istom pravcu u kome je on tada ležao. Sada se postavlja tako da glava gleda kîtra rîsarit („ka istoku“), onako kako pokojnik leži u svome grobu.[7]

Vlasi ne priređuju pomane samo mrtvima, već i sebi za života. Ove pomane se zovu kumînd ili sarandar i karakteristične su po velikom broju hlebova. Tako je npr. prema podacima Etnografskog muzeja iz Negotina za kumînd porodice Glišić iz sela Žitkovica u opštini Golubac, priređen septembra 2003. godine, ispekla tačno 2.622 obredna hleba![7]

Osnovu pomane čine obredni hlebovi, spremljeni od najfinijeg pšeničnog brašna. Broj hlebova se povećava tokom sedmogodišnjeg ciklusa prema numaraturama ("brojevima"), strogim obrednim pravilima, koja imaju religijsko-magijski i ritualni karakter. Glavni hlebovi zovu se trăbujelje ("zakoni"), i predstavljaju razna božanska, mitska ili demonska bića koja gospodare zagrobnim životom i čuvaju prelaze između dva sveta.

Izgled „zakona”, njihov broj i naziv nije svuda isti i razlikuje se od sela do sela. Postoje razlike čak i u okviru istog mesta, jer je kultura obrednih hlebova pod jakim uticajem lokalne, pa čak i porodične tradicije. To obrednim hlebovima obezbeđuje originalnost i veliku raznovrsnost.[7]

Hleb kao „glava“ pomane („daće“), kod istočnih Vlaha ima antropomorfni karakter; postavljen je na početak trpeze sa obrednim hlebovima (različitog broja), koja posmatrana odozgo – zbog rasporeda hlebova – podseća na čoveka koji leži, pa se smatra da pomana oličava samoga pokojnika.

Kao glava pomane, ovaj hleb treba da je vodi da ne „zaluta“ dok putuje na onaj svet, gde je preuzima posebno božanstvo zaduženo da deli pomane, i ono je dostavlja pokojniku lično. Njemu tada u goste dolaze, pored najbliže rodbine, i sva božanstva kojima su namenjeni pojedini hlebovi.

Kroz onostrani svet pomanu predvodi kolač oblika ovojnice zvani vîntura ili razluog, koji je ovde postavljen u samom središtu glave. Ceo hleb označava kalendarsku godinu, kao jedinicu večnog toka vremena koje se odvija ciklično. Zato je trakama u obliku sunčevih zraka podeljen na 12 polja, sa po jednim mladim mesecom (luna ćinără) na rubu svakog od njih. Mesec svojim menama od rađanja do punog kruga, iza koga sledi nestanak, odnosno umiranje, najsličniji je ljudskoj sudbini; mlađenje meseca budi nadu u mogućnost ponovnog rođenja...

Većina ovih hlebova — „zakona” i danas čuva u svom nazivu imena paganskih bogova, kojima se prinose kao beskrvna žrtva. Glavna su božanstva iz uranskog panteona: Suarilji (Sunce), Luna (Mesec), Marc (utorak, dan Marsa), Žuoj (četvrtak, Jupiterov dan), a četiri nebeska položaja sazvežđa Ursa minor oličena su u najvažnijem hlebu vlaških pomana: svastici! Ovaj motiv javlja se u mnogim varijantama, i pod mnogim nazivima, a najčešći je eufemizam frumošăl („lepotan”).

Slede hlebovi koji se daruju:

  • Bogu,
  • Bogorodici,
  • Arhangelu („uzimaču duša”),
  • Svetom Petru („rajskom ključaru”),
  • Hleb za čuvara brvna preko koga pokojnik prelazi u zagrobni svet,
  • Hleb za stražara koji čuva rajska vrata,
  • Hleb pîndar za biće koje nadgleda pomanu i pazi da joj neko nezvan ne pristupi...

Obredni hlebovi za Božić[uredi | uredi izvor]

Božićni obredni hlebovi (zvani „kolaku de kračun”) su posebne vrsta obrednih kolača, našaranog kao slavski kolač, koji Vlasi u mnogim vlaškim i srpskim selima mese za Božićne praznike. Pripremu obrednih hlebova mogu pratiti razna običajna pravila i obredi. Uobičajeno je da se u umešeno testo za obredne hlebove stavi novčić, a prema lokalnim običajima i neki drugi sitni predmeti (zrnevlje poput pšenice, kukuruz, pasulj, sočivo). Oni imaju određenu magijsku ulogu i predstavljaju neku vrstu žrtvenog običaja koji se podnosi u cilju veće rodnosti useva, berićeta, i zdravlja ukućana i stoke. Kako po narodnom verovanju božićni obredni hlebovi poseduju i plodonosnu moć, odnose se u polja, voćnjake i vinograde i daju stoci.[8]

Slavski obredni hlebovi[uredi | uredi izvor]

Poput Srba, vlaško stanovništvo proslavlja slave, kao porodične praznike i kao seoske i crkvene svetkovine. Za porodičnu slavu se najčešće kaže „praznik“. Ona se slavi tri dana. Prvi dan slave posvećuje se kući i imanju. Drugi dan je posvećen pokojnicima (precima). Toga dana se pravi velika gozba. Pokojnicima i Bogu se namenjuje hrana poređana na posebanom stolu. Sva jela koja se spremaju za praznik moraju se naći na zajedničkoj trpezi kako bi ih domaćin okadio i očitao molitvu.

U gornjem delu velikog stola stoji sveća – na slavskom kolaču, koji čine tri manja kolača: liturgija, aldumjezdu, kolak. Treći dan slave posvećen je živima, kada gosti dolaze na rakiju. Svaki gost od domaćina dobija na dar po jedan mali okrugao kolač ukrašen cvećem.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ DURLIĆ Es Paun, Kult mrtvih kao osnova za određenje religije Vlaha, Etno-kulturološkizbornik, 1, Svrljig, 1995, 232-240.
  2. ^ Zečević 2008: Zečević, Slobodan, Srpska etnomitologija
  3. ^ Sikimić 2004: Skrivene manjine na Balkanu, u: Skrivene manjine na Balkanu, Posebna izdanja, 82, Beograd: Balkanološki institut SANU, str. 7–11.
  4. ^ JOVANOVIĆ Kosta, Negotinska krajina i Ključ, Beograd, 1940
  5. ^ PAVLOVIĆ M. Dragoljub, Austriska vladavina u severnoj Srbiji (od 1718-1739) po građi iz Bečkog arhiva, Beograd, 1901
  6. ^ OCETEA Andrej (ed.), Istorija rumunskog naroda, Novi Sad, 1979.
  7. ^ a b v Zečević 1975: Zečević, Slobodan, Kult mrtvih i samrtni običaji u okolini Bora, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, Beograd, str. 147–169.
  8. ^ Dragoslav Antonijević, Aleksinačko pomoravlje, SEZB, Život i običaji narodni, knjiga 35. Beograd, 1971. 171.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]