Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika je proglas kojeg su 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu sa Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim.

Sporazum u Novom Sadu nije bio po volji hrvatskih lingvista, pa su ga potpisali oni koji ne želeći javno da se suprotstave. Stoga su izdali Deklaraciju i izneli svoje negativne poglede na Novosadski sporazum. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih naučnih i kulturnih institucija, uključujući Maticu Hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko filološko društvo.^[2]

Deklaracija je poziv na spas hrvatskog identiteta i jezika u kontekstu dominantnog titoizma, ali zapravo označava početak kraja Jugoslavije.

Hrvatski jezik za razliku od tzv. bosanski i crnogorski jezici imaju istoriju, pisane spomenike i književnu školu. Potonji se svode na hrvatsku glagoljicu i glagoljašu. Pokušaji suzbijanja hrvatskog datiraju iz tzv. katolička propaganda u srpskim zemljama i stvaranje ilirskog jezika početkom 17. veka. A pratili su ih ilirizam u 19. veku. U 2019. godini najavljen je Dan hrvatske glagoljice i glagoljaše.

U Zagrebu je povodom 45. godišnjice Deklaracije objavljen njen reprint uz popratnu kritičku analizu.^[1] Na 50. godišnjicu je u Zagrebu održan dvodnevni sastanak lingvista na kojem je sastavljena nova Deklaracija o zajedničkom jeziku koja ispravlja netočnu tvrdnju u staroj Deklaraciji^[1] da se nacija i jezik moraju podudarati.