Pređi na sadržaj

Detonirajući štapin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Detonirajući štapin

Detonirajući štapin je vrpca sa brizantnim eksplozivnim punjenjem. Ovaj štapin omogućava brz i siguran prenos detonacije sa detonatorske kapisle, električnog detonatora ili neposredno na veliki broj minskih punjenja. Pri tome se ostvaruje skoro trenutni prenos u sve grane štapina, tj. do svih minskih punjenja.

Sastav[uredi | uredi izvor]

Detonirajući štapin

Srž detonirajućeg štapina izrađuje se od fulminata žive ili pentrita sa aditivima. Ako se za srž koristi fulminat žive, on se flegmatizuje sa parafinom, pa njegova brzina detonacije iznosi oko 5000m/s. Ako je srž od pentrita onda je brzina detonacije oko 6500 m/s. Eksplozivno punjenje štapina smešta se u tanku plastičnu ili papirnu cevčicu. U sredini eksplozivnog punjenja je konac koji obezbeđuje ravnomeran raspored eksploziva (konstatnu gustinu) po celoj dužini štapina. Cevčica je spolja čvrsto obmotana dvostrukom pamučnom pređom, upletenom u suprotnim smerovima. Preko pređe urađena je spoljna plastična izolacija, koja čini štapin elastičnijim (fleksibilnijim), a istovremeno štiti srž štapina od mehaničkih uticaja, vlage i vode.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Detonirajući štapin mora biti savitljiv i lako se vezivati u čvorove, pri čemu ne sme doći do pucanja zaštitne plastične obloge. Kada se zapali otvorenim plamenom gori lagano kao svaka materija, a da pri tome ne dolazi do detonacije. Otporan je na vodu (ako su mu krajevi izolovani), pa ispravno detonira i nakon stajanja u vodi. Inicira se detonatorskom kapislom br.8 ili elektrodetonatorom, koji se na kraj štapina pričvrsti izolacionom trakom ili nekim drugim sredstvom. Svi ostali krajevi štapina vezani za glavni krak štapina, aktiviraju se detonacijom glavnog kraka. Koristi se za prenos detonacije od rudarske kapisle br.8 ili električnog detonatora do minskog punjenja, odnosno pojačnika detonacije. Prenos detonacije može se obaviti trenutno ili sa programiranim usporenjem (postavljanjem konektora).

Literatura[uredi | uredi izvor]

^ Profesor dr Prvoslav Trifunović, Docent dr Rade Tokalić. Tehnologija materijala u rudarstvu