Pređi na sadržaj

Dino Bucati

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dino Bucati
Lični podaci
Datum rođenja(1906-10-14)14. oktobar 1906.
Mesto rođenjaBeluno, Kraljevina Italija
Datum smrti28. januar 1972.(1972-01-28) (65 god.)
Mesto smrtiMilano, Italija
ObrazovanjePravni fakultet u Milanu
Književni rad
Najvažnija delaTatarska pustinja, kratke priče
Zvanični veb-sajt
dinobuzzati.it

Dino Bucati (ital. Dino Buzzati; Beluno, 14. oktobar 1906 – Milano, 28. januar 1972) je italijanski pripovedač, novinar i romanopisac. Njegov najpoznatiji roman je Tatarska pustinja koji mu je i doneo svetsku slavu, a poznat je i po kratkim pričama.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Bucati je drugo dete u familiji Bucati koja je imala četvoro dece. Majka je bila veterinar, a otac se bavio međunarodnim pravom i predavao je na Univerzitetu u Paviji. Sa 14 godina je pokazivao sklonosti ka planinarenju, crtanju i pisanju. Kada je završio srednju školu, želeo je da upiše studije književnosti. Ipak, zbog porodične tradicije je upisao i završio pravne nauke, ali nije nikad radio kao pravnik. Pored toga što je bio prozni pisac i novinar, on je bio pesnik, dramaturg, autor libreta za opere i izuzetan slikar. Od 1928. godine radio je kao novinar u listu Korijere dela sera (ital. Corriere della Sera) koji nije napustio do kraja svog života. Bio je specijalni izveštač i ratni dopisnik za vreme Drugog svetskog rata.[1][2] Po prirodi je bio zatvoren i rezervisan. Zazirao je od bučnog društva, bio je povučen i usamljeničke prirode. Vreme je često provodio u porodičnom letnjikovcu u Belunu, brdovitom mestu u podnožju Julijskih Alpi. Za Bucatija, planine, pustinja, grad, nikada nisu realni nego simbolična, alegorijska mesta do kojih vodi mnogo puteva, povezuju ih razni pravci.[3] Dino Bucati nije prestao da se potpisuje kao novinar ni posle dobijanja uglednih književnih nagrada. On je uvek osećao potrebu da se bavi novinarstvom iako je bio naklonjen književnosti. Zato i njegove reportaže, članke, putopise, dopise doživljavamo kao literarne tvorevine, a ne novinarske.[3] Dino Bucati je umro od kancera 28. januara 1972. godine.

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Za Bucatija se govori da je pisac apsurda.[3] Bucatijeva dela su bogata imaginacijom. Mašta mu je uvek u pokretu i željna da smisli novu situaciju. Takođe, mašta njegovih likova vodi od konkretnog do apstraktnog, od realnog do nadrealnog, do projektovanog.[3] Zato je on i majstor pisanja kratkih priča. Bucati je imao sklonost ka fantastici. Bucatijev jezik su često kritikovali kao nemaran i da ograničava njegovu prozu. On jasno uokvirava različite situacije, originalan je, ali se ne nameće svojom originalnošću. Scene su mu metaforičke, sa bogatim poređenjima i slikama, neki put potencirajući tajanstvenost.[2] Bucati svaki najobičniji prizor stvarnosti dograđuje širom perspektivom. On stvara posebnu atmosferu magičnim prisustvom stvari, začaranim prizorima, nemirom i strepnjom. Glavna lica Bucatijevih priča i romana imaju opsesivne misli o realnosti, pune su nepredvidljivih mogućnosti. Prelaz sa racionalnog na fantastiku, pri čemu se zamišljeno uključuje u realnost, osnovna je ideja celokupnog Bucatijevog stvaralaštva.[3]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Napisao je kratki roman Gorštak Barnabo 1933. kao svoje prvo književno delo. Roman je napisao u dvadeset sedmoj godini sa namero m da ga ne objavljuje. Napisao ga je za sebe da bi shvatio koliko je težak zadatak pisanja jednog uobličenog dela. Tatarska pustinja se smatra njegovim najznačajnijim delom, a za mnogobrojne kratke priče je dobio više prestižnih nagrada.

Romani[uredi | uredi izvor]

Zbirke pripovedaka[uredi | uredi izvor]

  • Tačno u tom trenutku, 1943.
  • Pad Baliverne, 1957.
  • Šezdeset priča, 1958.
  • Prodavnica tajni, 1968.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Italijanska književna nagrada {jez-ita|Premio Gargano}} 1951. za zbirku Tačno u tom trenutku
  • ital. Premio Napoli 1957. za zbirku Pad Baliverne
  • Italijanska književna nagrada Strega (ital. Premio Strega), 1958. za zbirku Šezdeset priča

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Biografija Dina Bucatija”. IMDb. Pristupljeno 18. 8. 2017. 
  2. ^ a b Bucati, Dino (2006). Prodavnica tajni. Beograd: Libretto. str. 192—200. 
  3. ^ a b v g d Bucati, Dino (1987). Jedna ljubav. Beograd: Nolit. str. 7—26. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]