Dino Bucati
Dino Bucati | |
---|---|
![]() | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | 14. oktobar 1906. |
Mesto rođenja | Beluno, Kraljevina Italija |
Datum smrti | 28. januar 1972.65 god.) ( |
Mesto smrti | Milano, Italija |
Obrazovanje | Pravni fakultet u Milanu |
Književni rad | |
Najvažnija dela | Tatarska pustinja, kratke priče |
Zvanični veb-sajt | |
dinobuzzati |
Dino Bucati (ital. Dino Buzzati; Beluno, 14. oktobar 1906 – Milano, 28. januar 1972) je italijanski pripovedač, novinar i romanopisac. Njegov najpoznatiji roman je Tatarska pustinja koji mu je i doneo svetsku slavu, a poznat je i po kratkim pričama.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Bucati je drugo dete u familiji Bucati koja je imala četvoro dece. Majka je bila veterinar, a otac se bavio međunarodnim pravom i predavao je na Univerzitetu u Paviji. Sa 14 godina je pokazivao sklonosti ka planinarenju, crtanju i pisanju. Kada je završio srednju školu, želeo je da upiše studije književnosti. Ipak, zbog porodične tradicije je upisao i završio pravne nauke, ali nije nikad radio kao pravnik. Pored toga što je bio prozni pisac i novinar, on je bio pesnik, dramaturg, autor libreta za opere i izuzetan slikar. Od 1928. godine radio je kao novinar u listu Korijere dela sera (ital. Corriere della Sera) koji nije napustio do kraja svog života. Bio je specijalni izveštač i ratni dopisnik za vreme Drugog svetskog rata.[1][2] Po prirodi je bio zatvoren i rezervisan. Zazirao je od bučnog društva, bio je povučen i usamljeničke prirode. Vreme je često provodio u porodičnom letnjikovcu u Belunu, brdovitom mestu u podnožju Julijskih Alpi. Za Bucatija, planine, pustinja, grad, nikada nisu realni nego simbolična, alegorijska mesta do kojih vodi mnogo puteva, povezuju ih razni pravci.[3] Dino Bucati nije prestao da se potpisuje kao novinar ni posle dobijanja uglednih književnih nagrada. On je uvek osećao potrebu da se bavi novinarstvom iako je bio naklonjen književnosti. Zato i njegove reportaže, članke, putopise, dopise doživljavamo kao literarne tvorevine, a ne novinarske.[3] Dino Bucati je umro od kancera 28. januara 1972. godine.
Književni rad[uredi | uredi izvor]
Za Bucatija se govori da je pisac apsurda.[3] Bucatijeva dela su bogata imaginacijom. Mašta mu je uvek u pokretu i željna da smisli novu situaciju. Takođe, mašta njegovih likova vodi od konkretnog do apstraktnog, od realnog do nadrealnog, do projektovanog.[3] Zato je on i majstor pisanja kratkih priča. Bucati je imao sklonost ka fantastici. Bucatijev jezik su često kritikovali kao nemaran i da ograničava njegovu prozu. On jasno uokvirava različite situacije, originalan je, ali se ne nameće svojom originalnošću. Scene su mu metaforičke, sa bogatim poređenjima i slikama, neki put potencirajući tajanstvenost.[2] Bucati svaki najobičniji prizor stvarnosti dograđuje širom perspektivom. On stvara posebnu atmosferu magičnim prisustvom stvari, začaranim prizorima, nemirom i strepnjom. Glavna lica Bucatijevih priča i romana imaju opsesivne misli o realnosti, pune su nepredvidljivih mogućnosti. Prelaz sa racionalnog na fantastiku, pri čemu se zamišljeno uključuje u realnost, osnovna je ideja celokupnog Bucatijevog stvaralaštva.[3]
Bibliografija[uredi | uredi izvor]
Napisao je kratki roman Gorštak Barnabo 1933. kao svoje prvo književno delo. Roman je napisao u dvadeset sedmoj godini sa namero m da ga ne objavljuje. Napisao ga je za sebe da bi shvatio koliko je težak zadatak pisanja jednog uobličenog dela. Tatarska pustinja se smatra njegovim najznačajnijim delom, a za mnogobrojne kratke priče je dobio više prestižnih nagrada.
Romani[uredi | uredi izvor]
- Gorštak Barnabo, 1933.
- Tajna stare šume, 1935.
- Tatarska pustinja, 1940.
- Veliki portret, 1963.
- Jedna ljubav, 1963.
Zbirke pripovedaka[uredi | uredi izvor]
- Tačno u tom trenutku, 1943.
- Pad Baliverne, 1957.
- Šezdeset priča, 1958.
- Prodavnica tajni, 1968.
Nagrade[uredi | uredi izvor]
- Italijanska književna nagrada {jez-ita|Premio Gargano}} 1951. za zbirku Tačno u tom trenutku
- ital. Premio Napoli 1957. za zbirku Pad Baliverne
- Italijanska književna nagrada Strega (ital. Premio Strega), 1958. za zbirku Šezdeset priča