Dionizije
Dionizije (gr. Διονύσια), antičke svetkovine u čast mitološkog boga Dionisa, održavane u mnogim mjestima stare Grčke.[1] Najpoznatije su i najstarije dionizije u Atini. [1]Na dionizije su se priređivala velika muzička takmičenja i dramske predstave.[2] Kasnije se dionizija zvala svaka svetkovina na kojoj su prikazivane dramske predstave. Kako je popularnost drame postajala sve veća, dionizije su praznovane gotovo svugdje u Grčkoj.[2] U antičkom Rimu su Dionizije dobile ime bahanalije, po Bahusu, rimskom imenu za Dionisa.
Atinske dionizije su slavljane četiri puta godišnje: Antesterije, Leneje, seoske dionizije i gradske ili velike dionizije. Na seoskim dionizijama (novembar – decembar) održavana je kultska falička procesija uz učešće veselih povorki (komos), čije je nadmetanje uticalo na razvoj komedije.[2] Gradske ili velike dionizije su se razvile dosta kasno, vjerovatno u drugoj polovini 6. vijeka pre n.e. Održavane su pet dana s velikom pompom. I na njima je postojala falička procesija, ali je kultska strana svečanosti bila uveliko zasjenjena dramskim predstavama (tragedija a od 486, g. pre n. e i komedija).[2]
Gradske dionizije priređivane su u čast boga Dionisa iz Eleuthera, s čijim se kultom povezuje nastanak tragedije. Antesterije („praznik cvijeća”, tj. „Cvijeti”) značajna je proljećna svečanost održavana kod većine jonskih Grka.[2] Ona je imala dvostruki karakter: radosni i tužni. Nazdravljalo se bogu Dionisu, otvarali se krčazi s vinom i kitilo se cvijećem, ali su na kraju trodnevnog praznika prinošene žrtve mrtvima uz molitve drevnim podzemnim božanstvima. O ritualima sa Lenejskih dionizija (slavljene u decembru – januaru) nije mnogo poznato, iako je to bio glavni praznik posvećen Dionisu. U početku su imale orgijastički karakter.[2] Na njima su takođe izvođene dramske predstave, i to u prvom redu komedije (oko 440. g. pre n. e.), prikazivane u Dionisovom pozorištu. Prikazivanje komedija na Lenejskim dionizijama, kao i tragedija na velikim dionizijama (februar – mart), organizovala je i finansirala atinska država.[2]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- A. Pickard-Cambridge, The Dramatic Festivals of Athens, 1953
- M. P, Nilsson, Griechische Feste, 1957
- L. Deubner, Attische Feste, 1959
- M. Budimir, „Poreklo evropske scene”, Sa balkanskih istočnika, 1969.
