Pređi na sadržaj

Zauzimanje Fort Tajkonderoge

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zauzimanje Fort Tajkonderoge

Zarobljavanje Britanaca u Fort Tajkonderogi. Slika prikazuje legendu, a ne stvarno osvajanje Fort Tajkonderoge.
Vreme10. maj 1775.
Mesto
Ishod Američko zauzimanje tvrđave.
Sukobljene strane
Američki pobunjenici Velika Britanija
Jačina
83 48
Žrtve i gubici
48 zarobljenih

Zauzimanje Fort Tajkonderoge je bio događaj koji se odigrao na početku Američkog rata za nezavisnost, 10. maja 1775. kada su pukovnici Itan Alen i Benedikt Arnold iznenada napali malu posadu britanskih vojnika u tvrđavi Fort Tajkonderoga. Topovi zarobljeni u tvrđavi odigrali su značajnu ulogu u mnogim bitkama, kao na primer u proboju opsade Bostona.

Pozadina bitke[uredi | uredi izvor]

Pre početka oružanih sukoba u Američkom ratu za nezavisnost američkim revolucionarima tvrđava Fort Tajkonderoga je zadavala glavobolju iz više razloga. Kao prvo, zidine je branila dobro naoružana teška artiljerija, opremljena topovima kakve Amerikanci nisu imali. Kao drugo, zbog jako važnog strateškog položaja, jer je tvrđava dominirala dolinom oko jezera Šamlejn koja je se nalazila na putu koji je povezivao pobunjene kolonije sa Britanskim provincijama u Kanadi. Nakon bitke kod Leksingtona su odlučili zauzeti Fort Tajkonderogu pre nego što bi posada u tvrđavi dobila pojačanje.

Tvrđava u tom trenutku nije bila kao 1758. godine kada je ona bila u Francuskom posedu, a Britanci nastojali da je zauzmu. Nakon potpisivanja mira 1763. kojim su francuski posedi u Severnoj Americi pripali Velikoj Britaniji tvrđava nije više bila stalno poprište sukoba ove dve države, pa je pomalo pala u zaborav. Posadu tvrđave su činila samo dva oficira i 46 vojnika, od kojih su većina bili ograničenih sposobnosti, kao posledice ranjavanja ili preležane bolesti. U tvrđavi je živelo i 24 žene i dece. Zbog pređašnjeg značaja ova tvrđava je često nazivana Vrata kontinenta ili Američki Gibraltar, a 1775. godine je ličila više na seoce nego na tvrđavu.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Fort Tajkonderoga danas

Dve ekspedicije, nezavisne jedna od druge (jedna iz Masačusetsa, a druga iz Konektikata), bile su spremne za osvajanje Fort Tajkonderoge. Benedikt Arnold je predvodio ekspediciju iz Masačusetsa, dok je Sajlas Din bio vođa ekspedicije iz Konektikata.

Itan Alen je organizovao posebnu četu snage od 100 ljudi. Tokom pohoda na tvrđavu pridružilo im se još 50 ljudi iz Masačusetsa i 20 iz Konektikata. Narednik Noa Felps uspeo je da se u utvrđenje uvuče kao čistač i tamo je došao do važnih informacija, da su zidine u trošnom stanju i da se barut u skladištu pokvasio.

9. maja 1775. Benedikt Arnold je stigao pred tvrđavu gde je trebalo da preuzme komandu nad operacijom. Alenovi su ljudi to odbili, ali je nakon Alenovog i Arnoldovog dogovora, komanda pripala Benediktu Arnoldu kako je prvobitno i planirano.

Oko 2 sata noću Amerikanci su bili spremni da pređu jezero i dođu do tvrđave, ali su imali na raspolaganju samo dva broda, pa su samo Arnold i Alen sa 83 vojnika prešla jezero.

Dok su uspeli da organizuju ostatak vojske, već je bilo svanulo. Element iznenađenja je propao ali su se pobunjenici ipak odlučili za napad. U „bici“ je ispaljen samo jedan metak i to od Britanske predstraže koja se pred napadačima povukla u tvrđavu. Amerikanci su zatražili da se posada utvrđenja preda, što je komandant tvrđave i prihvatio, čime je zauzet važan strateški položaj uz samo jednog lakše ranjenog vojnika.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Nakon zauzimanja tvrđava potpuno gubi na značaju, no ipak je njeno osvajanje dalo prednost pobunjenicima. Onemogućena je komunikacija između Britanaca u Kanadi i onih u Bostonu. Ovaj poraz je doveo do promene u lancu komandovanja. Vojskom iz Kanade komandovao je general Gaj Karlton, dok je general Vilijam Hau upravljao vojskom duž atlantske obale. Ova odluka o dve komande nad vojskom, produbila je rivalitet između ova dva zapovednika i vrlo često bila uzrok poraza u narednim bitkama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]