Pređi na sadržaj

Karuš-Kun-Takerovi uslovi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

U matematičkoj optimizaciji, Karuš-Kun-Takerovi uslovi (KKT), poznati i kao Kun-Takerovi uslovi, su potrebni uslovi da bi rešenje u nelinearnom programiranju bilo optimalno, pod uslovom da su neki uslovi regularnosti ispunjeni.

Dopuštajući ograničenja nejednakosti, KKT pristup nelinearnom programiranju generalizuje metodu Lagranževih množitelja, koja omogućava samo ograničenja jednakosti. Slično Lagranžovom pristupu, problem ograničene optimizacije prepisuje se kao Lagranževa funkcija čija je optimalna tačka sedlasta, tj. globalni maksimum (minimum) nad domenom izabranih varijabli i globalni minimum (maksimum) nad množiteljima, zbog čega se teorema Karuš-Kun–Taker ponekad naziva i teoremom sedla.[1]

KKT uslovi su prvobitno nazvani po Haroldu V. Kunu i Albertu V. Takeru, koji su prvi objavili uslove 1951. godine.[2] Naučnici su kasnije otkrili da je neophodne uslove za ovaj problem naveo Vilijam Karuš u svom master radu 1939. godine.[3][4]

Problem nelinearne optimizacije[uredi | uredi izvor]

Pretpostavimo da imamo sledeći problem minimizacije ili maksimizacije:

Optimizujte
prema

gde je optimizaciona varijabla izabrana iz konveksnog podskupa , je kriterijum optimalnosti, su ograničenja tipa nejednakosti, a su ograničenja tipa jednakosti. Broj ograničenja tipa nejednakosti i jedankosti su i respektivno. Prema problemu optimizacije sa ograničenjima, formira se funkcija Lagranžijan:

gde je , . Karuš–Kun–Takerova teorema onda tvrdi sledeće.

Teorema. Ako je sedlasta tačka u , , onda je optimalan vektor za optimizacioni problem iznad. Pretpostavimo da i , , su konkavne funkcije u i da postoji takav da . Onda sa optimalnim vektorom za optimizacioni problem iznad postoji pridruženi nenegativni vektor takav da je sedlasta tačka .

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tabak, Daniel; Kuo, Benjamin C. (1971). Optimal Control by Mathematical Programming. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. str. 19—20. ISBN 0-13-638106-5. 
  2. ^ Tucker, A. W.; Kuhn, H. W. (1951). „Nonlinear Programming” (na jeziku: engleski). The Regents of the University of California. 
  3. ^ W. Karush (1939). „Minima of Functions of Several Variables with Inequalities as Side Constraints”. M.Sc. Dissertation. Dept. of Mathematics, Univ. of Chicago, Chicago, Illinois. 
  4. ^ Kjeldsen, Tinne Hoff (2000). „A contextualized historical analysis of the Kuhn-Tucker theorem in nonlinear programming: the impact of World War II”. Historia Math. 27 (4): 331—361. MR 1800317. doi:10.1006/hmat.2000.2289. 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]