Pređi na sadržaj

Korisnik:Marijana Nenadovic/pesak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Selen - začinsko bilje[uredi | uredi izvor]

Selen je jedna od omiljenih aromatičnih biljaka. Dijelovi biljke aromatičnog ukusa i njihovo etarsko ulje koriste se u prehrambenoj industriji kao začin. Selen je porijeklom iz Persije, odakle je raširen po čitavoj Evropi. Gaji se puno u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i dr.

Karakteristike selena[uredi | uredi izvor]

Selen je višegodišnja biljka. Korijen je vretenast dug 40-50 cm. Biljka u prvoj godini obrazuje rozetu krupnog lišća, a u drugoj godini i kasnije, razgranato, cjevasto stablo, koje je visoko i preko 2 m. Listovi su dugački 50-60 cm, naizmjenično raspoređeni, goli, sjajni, dvostruko perasti. Cvast je složen štit. Cvjetovi su hermafroditni, žuti. Biljka cjeta od jula do avgusta. Plod je spljošteni šizokarpijum, žućkastomrke boje. Masa 1000 zrna je 3-7 g. Sjeme zadržava klijavost dvije godine. Početni razvoj klijanaca je spor, u prvoj godini se formira samo rozeta listova. U drugoj i narednim godinama vegetacija počinje vrlo rano, već u martu. Obrazovanje stabla počinje krajem maja. Plodovi sazrijevaaju neravnomjerno tokom jula, a puno zrenje se može očekivati početkom avgusta. Plod je sklon osipanju. Donji listovi uvenu poslije prvih jesenjih mrazeva.

Hemijski sastav i upotreba[uredi | uredi izvor]

Od selena se koristi etarsko ulje ( Levistici aetheroleum ), korijen ( Levistici radix ), plod ( Levistici fructus ), list ( Levistici folium ), a ređe zeleni izdanak ( Levistici herba ). Svi dijelovi biljke sadrže etarsko ulje: korijen 0,5-1%, nadzemni dio sa zelenim plodovima o,15-0,45%, listovi 0,08-0,24%, a zreli plodovi 0,8-1,5%. Najznačajnije je etarsko ulje dobijeno iz korijena. Etarsko ulje se sastoji iz ftalida (70%), a osim toga sadrži još terpineol, karvakrol i seskviterpene. Osim etarskog ulja korijen sadrži i kumarine, šećer kao i jabučnu,angeličnu i kafenu kiselinu. Djeluje kao diuretik, karminativ, stomahik i emenagog. Koristi se kod upala donjeg urinarnog trakta, prevencije kamena u bubregu, stomačnih tegoba, katara disajnih puteva i dr. Listovi se koriste u domaćinstvu kao začin.

Selen
Tehnologija gajenja[uredi | uredi izvor]

Za gajenje selena pogodna su plodna, duboka, humusna, srednje vezana zemljišta. Iako nije osjetljiv na mrazeve, za gajenje treba izabrati toplije položaje jer tada daje više etarskog ulja. Teška glinovita i pjeskovita zemljišta, kao i podvodna i plavna zemljišta nisu pogodna. Kao višegodišnja kultura, gaji se van plodoreda. Selen se može gajiti 6-8 godina, ali se u plantaži iskorišćava samo 3-5 godina, jer se kasije smanjuje prinos lista i stabla, a korijen postaje šupalj. Najbolji predusjevi selenu su đubrene okopavine. Zbog zajedničkih bolesti i štetočina, prije i poslije selena ne treba gajiti štitarice. Korijen selena prodire duboko, pa se zemljište u jesen ore na 35-40 cm dubine, a u proljeće izravna, drlja i valja. Selen dobro iskorišćava produženo djelovanje stajnjaka te se on unosi pod predkulturu. Prije sadnje, odnosno sjetve, treba unijeti 100-200 kg P2O5, 140-150 kg K2O, 100-140 kg N, na 35-45 cm dubine. Velika zelena masa selena iznosi puno hranjiva iz zemljišta, pa o đubrenju usjeva treba dobro voditi računa. Ova biljka se prihranjuje dva puta godišnje sa 50-60 kg/ha N - prvi put u proljeće, poslije kretanja vegetacije, a drugi put krajem jula, nakon kosidbe zelenih dijelova. U jesen se prilikom međuredne obrade unese 70-80 kg/ha P2O5 i 60-80 kg/ha K2O. Mikroelementi se daju zajedno sa prskanjem radi zaštite od bolesti i štetočina. usjev selena se zasnima preko rasada, direktnom sjetvom sjemena, ili dijeljenjem korijena. Za 1 ha potrebno je 42000 do 55000 biljaka, odnosno 1-1,5 kg sjemena za njihovu proizvdnju. Proizvodnja preko rasada je skupa, pa se usjev zasniva direktnom sjetvom sjemena na stalnom mjestu. Vrijeme sjetve je mart - april. Za direktnu sjetvu potrebno je 6-8 kg/ha sjemena, sije se na razmaku 50-60 cm između redova, na dubini od 1-1,5 cm. Selen se u periodu mirovanja može razmnožavati i dijeljenjem busena. Biljke stare 4-5 godina isjeku se na toliko dijelova da na svakom bude i korijen i pupoljak. Mjere njege: na formiranje korijena povoljno utiče uklanjanje cvijetnih stabala. Ako se to ne uradi, korijen će postati šupalj, što kvari kvalitet. Korijen se vadi u jesen treće ili četvrte godine. Iz zemlje se vade pomoću pluga. Izvađeno korijenje se očisti od zemlje i od ostatka nadzemnih dijelova, opere, a potom reže na 2-4 dijela dužine 10-15 cm. Korijenje se suši na zasjenjenom, promajnom mjestu (tavan) ili u sušari. Od 4 kg svježeg korijena dobija se 1 kg suvog. Očekivani prinos suve droge je 1500-2000 kg/ha. Od prinosa 6-8 t/ha svježeg korijena dobija se 5-6 kg etarskog ulja. Za proizvodnju etarskog ulja iz herbe, za sad se održava 4-6 godina. Prosječan prinos listova je 4-6, a od toga se dobije 2-4 etarskog ulja. Godišnji prinos herbe jeste 10-20 t, od čega se dobije 8-20 kg/ha etarskog ulja. Prinos plodova je 400-600 kg/ha, od čega se dobija 3-6 kg etarskog ulja.

Osobine Sadržaj u % za kvalitet
Etarsko ulje, najmanje 0,7 0,4
Korijenje sa ostacima stabljike i listova, najviše 5 10
Korijenje dužine manje 2 cm, najviše 10 10
Drugi dijelovi biljke, najviše 1 2
Organske (biljne) nečistoće, najviše 2 2
Organske (životinjske) nečistoće, najviše - -
Neorganske nečistoće 1 2
Vlaga, najviše 15%
Pepeo, najviše 7%

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

[1]

  1. ^ Kišgeci, Jan (2009). Lekovito, aromatično i začinsko bilje. Beograd.