Korisnik:Marinaaa334/pesak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

SEOSKI PLES[uredi | uredi izvor]

Seoski ples je jedan od mnogih vrsta društvenih plesova koji potiču sa Britanskih ostrva. Sastoji se od predefinisanog niza figura, podešenih tako da odgovaraju određenoj dužini trajanja muzike. Izvodi ga grupa ljudi, uglavnom u parovima u nekoliko grupa. Tokom plesa, igrači izvode figure sa svojim partnerom ili drugim igračima, uglavnom tako da jedan igrač odigra deo plesa sa svakim u grupi. U današnje vreme uobičajni su „pozivači“ (eng. Caller) koji igrače uče plesu, a zatim određuju figure tokom igre. Postoje razni stilovi seoskog plesa.

Kao muzička forma, napisana u dvočetvrtinskom ili šestoosminskom taktu, seoski ples su komponovali Betoven i Mocart. U Južnoj Americi, francuski imigranti odneli su seoske plesove koji su imali veliki uticaj na latinoameričku muziku kao seoski ples.

Seoski ples oznat je i pod imenom Anglais ili Anglois (francuska reč za pridev „engleski“). U Škotskoj, seoski plesovi poznati su pod imenom Ecossaise, a uz njih je teško povezan i irski grupni ples (country sets).

KARAKTERISTIKE[uredi | uredi izvor]

Grupa (eng. set) jeste formacija igrača. Neke od najčešćih formacija su dugačke linije parova (eng. logways for as many as will), ili kvadrati, koji se sastoje od četiri para. Formacija linije nalazi se u više od 12000 modernih seoskih plesova; to je ujedno i najpopularnija formacija 18. i 19. veka. Godine 2003. Borlesonova enciklopedija Square Dancer’s Encyclopedia navela je 5125 figura, ali mogućnosti su jedino ograničene mestom koreografa.

Tomas Vilson (Thomas Willson) je 1808. godine napisao: „Seoski ples igra neodređeni broj ljudi, ne manje od 6, ali više od toga koliko god poželi. Ipak, šest je dovoljno da izvede bilo koju figuru.“ Naravno, Vilson je pisao o svom vremenu; postoje mnogi plesovi za dva para, ili za tri ili pet igrača.

Figura (eng. figure) jeste oblik koji igrači svojom igrom prave. Neki jednostavniji, poput kruženja ulevo, mogu se igrati bez predhodne vežbe, dok se komplikovani (npr. Strip the willow) moraju učiti. Koraci i stilovi varaju od kraja do kraja sa vremenom. Muzika koju ljudi povezuju sa seoskim plesovima je folk, istoriska ili tradicionalna muzika, mada moderni bendovi eksperementišu i sa drugim žanrovima.

Iako je veliki broj seoskih plesova nastajao upravo na selima, velika većina su kreirali, a i dalje kreiraju koreografi i igrači majstori. Svaki ples sastoji se od skupa glatko povezanih figura. Muzika je u složenim taktovima (6/8, 12/8m eng. jig) ili u prostim ritmovima (2/4, 4/4, eng, reel), ali može se koristiti bilo koja muzika uz koju se može igrati. U većini plesova igrači će menjati pozicije tako da u sledećem trenutku plesa igraju sa drugom osobom.

Dok engleski folk dens klubovi generalno prihvataju sve seoske plesove, američke grupe engleskog plesa ne računaju moderne vrste. Seoski plesovi namenjeni su svim učesnicima, nasuprot klogingu (eng. clogging) koji je primarno koncertni ples, ili raznim dvorskim plesom. Vedri, ritmični i prosti, seoski plesovi služili su kao osvežavajući kraj nakon večeri ozbiljnijih plesova, poput minueta.

Istoriski gledano, termin contra dance bio je sinonim za seoski ples. Hau (eng. Howe) je 1858. godine napisao: „U svim knjigama o igri koje su štampane u Engleskoj tokom predhodna tri veka koristi se termin seoski ples, dok sve knjige štampane u Francuskoj tokom istog perioda koriste termin contre danse. S obzirom da su Engleska i Francuska jednake u autoritetu po tom pitanju, oba termina su tačna. Seoski ili contre plesovi bili su jedan od najpopularnijih vidova razonode na Britanskim ostrvima, Francuskoj i ostalim kontinentalnim zemljama od pamtiveka.“ Danas se termin contra dance koristi najčešće kao naziv posebnog američkog stila plesa.

ISTORIJA[uredi | uredi izvor]

Seoski plesovi počeli su da utiču na dvorske plesove u 15. veku, i postali su popularni na dvoru kraljice Elizabete Prve od Engleske. Mnoge reference na seoske plesove i nazive plesova 17. veka potiču iz ovog vremena, ali se za mali broj može pokazati da se odnose direktno na engleske seoske plesove. Iako neke karakteristike dvorskog plesa tog vremena podsećaju na poseban tip seoskog plesa zvani morris dance, uticaj drugih dvorskih plesova Kontinenta, a pogotovo renesanse Italije, mogu se videti. Verovatno je da su ovi plesovi imali uticaj i na seoske plesove.

Knjiga Džona Plejforda (eng. John Playford) The English Dancing Master, napisana 1651. godine, navodi preko stotinu melodija; svaku sa svojim sopstvenim figurama. Ova knjiga bila je veoma popularna, i štampana je konstantno 80 godina. Plejford i njegovi naslednici imali su monopol nad priručnicima plesa sve do 1711. godine, i prestali su sa izdavanjem 1728. godine. Tokom ovog perioda engleski seoski plesovi poprimili su razne oblike i forme, poput grupa od dva, tri ili četiri para, kao i plesanje u krugovima i kvadratima.

Seoski plesovi uvedeni su na dvor francuskog kralja Luja Četrnaestog, gde je postao poznat kao contredanse, a kasnije i na Nemačke i na Italijanske dvorove. Prilikom povratka sa posete engleskom dvoru u 17. veku, Andre Lorin done je manuscript igara engleskog stila Luju Četrnaestom. Godine 1706. Raul Ožef Fule (fran. Raoul Auger Feuillet) publikovao je svoju knjigu Recüeil de Contredances; kolekciju engleskih plesova napisanih u tzv. Beauchamp-Feuillet notaciji. Knjiga uključuje nekoliko plesova koje je sam autor smislio, kao i autentične engleske plesove. Džon Eseks (eng. John Essex) preveo je ovu knjigu na engleski pod nazivom For the Further Improvement of Dancing.

Od dvadesetih godina osamnaestog veka, pa sve do pada popularnosti engleskog seoskog plesa, termin contradanse počeo je da se koristi za liniske grupe od dva ili tri para. Najraniji francuski spisi koriste isti termin isključivo za linisku igru (eng. longways). To je dovelo do pogrešnog shvatanja reči contradanse kao ples u kojem igrači igraju u linijama nasuprot jedna drugoj. Kvadratni stil plesa takođe je imao svoje početke u francuskoj kao quadrille i cotillion. Ovi plesovi uglavnom zahtevaju grupu od osam ljudi; po jedan par na svakoj strani. primer ovakvog plesa su Les Lanciers i Eightsomne Reel. Igranje u kvadratima i dalje opstaje u Irskoj kao grupni ples (eng. set dancing).

Dugo vreme su engleski izdavači izdavali godišnje kolekcije ovih plesova u formi džepnih knjiga. Mnogi pisci, poput Džejn Osin, Čarlsa Dikensa ili Tomasa Hardija voleli su seoske plesove, i ostavljali su precizne opise u svojim romanima. Međutim popularnost plesova kao što je valcer ili quadrille izbacili su seoski ples iz engleskih plesnih hala tokom ranog devetnaestog veka, mada je škotski seoski ples zadržavao svoju popularnost.

UTICAJ[uredi | uredi izvor]

Dolazeći odvojeno u američke kolonije, engleski seoski ples i francuski contredanse postali su novoengleski contra dance, koji je doživeo novi procvaat tokom sredine dvadesetog veka. U Sjedinjenim Državama, quadrille je evoluirao u kvadratni ples, dok je u Irskoj doprineo razvoju modernog orskog grupnog plesa. Engleski seoski ples imao je odvojen razvoj u Škotskoj, gde je postao škotski seoski ples. Poseban slučaj je ceidlidh, koji je spoj engleskih, irskih i škotskih uticaja. Neki plesovi ostali su odvojeni od ostalih u modernom repertoaru. Jedan takav je Virginia Reel, koji je gotovo potpuno isti kao Sir Roger de Coverly.

Tokom osamnaestog veka, španska i latinoamerička verzija francuskog plesa, contredanse, postala je međunarodno popularna kao stil muzike i igre. Kao ples, contredanse, je bila popularna u Španiji, odakle se proširila na Špansku Ameriku gde je poprimila folklornu formu koja i dalje postoji u Meksiku, Venecueli, Kolumbiji, Peruu, Panami i Ekvadoru. Na Kubi je contredanse postao važan žanr, predak plesova kao što su danzon, mambo I cha cha cha. Nakon Haićanske revolucije 1791. godine, Haićani su u kubansku verziju plesa doveli kreolski uticaj. U Skandinaviji, poseban šesnaestotaktovni ples u ritmu dve četvrtine je Engelska u Švedskoj (Engelsk u Danskog). Potiče od engleskih seoskih plesova koji su prihvaćeni tokom devetnaestog veka. U Danskoj Engelsk korišćen je i za linijske i za kvadratne plesove engleskog porekla.

OŽIVLjAVANjE[uredi | uredi izvor]

Oživljavanje seoskih plesova bilo je moguće jedino usled rada Sesila Šarpa (eng. Cecil Sharp), Meri Nil (eng. Mary Neal) i Engleskog društva za igru i pesmu (eng. English Folk Dance and Song Socirty) tokom kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog veka, kada su neka deca školskog uzrasta učena seoskim plesovima. Tokom ranog dvadesetog veka počelo je oživljavanje tradicionalnih i istoriskih plesova u Engleskoj. Jedna od prvih koja je radila na oživljavanju ritualnih plesova je Meri Nil, dok je Sesil Šarp, preko svojih šesto tonova Country Dance Book, koja je izdavanja između 1909. i 1922. godine, pokušao da oživi seoski ples onakav kakav je bio u vreme Plejforda, koristeći preživele seoske plesove kao vodič. Međutim, Sarp i njegovi učenici bili su zainteresovani samo za plesove opisane u ranim priručnicima. Publikovao je 160 plesova iz Plejfordovih priručnika i 16 tradicionalnih seoskih plesova. Sarp je verovao da su Plejfordovi plesovi, pogotovo oni sa nepravilnim formama, originalna forma seoskih plesova i da su sve ostale promene tokom istorije plesa bile ništa drugo do izobličenja. Ovaj stav nije više prihvaćen. Prva zbirka modernih seoskih plesova od 1820. godine, Maggot Pie, publikovana je 1932. godine, ali su tek tokom kasnog dvadesetog veka moderne kompozicije postale prihvaćene. Rekonstrukcija istoriskih plesova i novih kompozicija se nastavlja. U interpretatore i kompozitore dvadesetog veka ubrajaju se Daglas i Helen Kenedi, Pet Šo, Tom Kuk, Ken Šefil, Čarls Bolton, Majkl Baraklou, Kolin Hjum, Geri Rudman i Endru Šo.

REFERENCE[uredi | uredi izvor]

[1]

  1. ^ https://en.wikipedia.org/wiki/Country_dance