Музика Ериха Зана

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Muzika Eriha Zana
Ilustracija iz 1925.
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovThe Music of Erich Zann
AutorH. F. Lavkraft
ZemljaSAD
Jezikengleski
Žanr / vrsta delahoror
Izdavanje
Datummart 1922.

„Muzika Eriha Zana” (engl. The Music of Erich Zann) je pripovetka američkog pisca Hauarda Filipsa Lavkrafta, napisana u decembru 1921. i prvi put objavljena u časopisu National Amateur u martu 1922. godine.[1]

Priča govori o Erihu Zanu, zagonetnom starijem muzičaru čije jedinstvene i nezemaljske melodije privlače radoznalost mladog studenta.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Zbog nedostatka sredstava, student metafizike u inostranstvu je primoran da se nastani u jeftinoj stambenoj zgradi u Ulici D’Osej. Ulica se nalazi nedaleko od njegovog univerziteta i omeđena je rekom, mračnim magacinima i velikim zidom, a opisana je kao veoma strma, kao da se nalazi na litici. Student ne može da vidi šta se nalazi na drugoj strani zida, jer samo jedan prozor na poslednjem spratu njegove zgrade gleda preko njega. Pored invalidnog stanodavca, Blandoa, jedan od retkih stanara je i stari Nemac po imenu Erih Zan. Starac je nem i svira violu sa lokalnim pozorišnim orkestrom. Živi sam na poslednjem spratu i noću svira neobične melodije koje student nikada ranije nije čuo.

Uprkos Zanovoj povučenosti, Blando otkriva njegov identitet studentu, koji mu prilazi jedne večeri u hodniku i pita da li može da sluša njegovu muziku. Zan popušta i dozvoljava studentu da uđe u njegovu sobu. On mu svira neke od svojih jedinstvenih melodija, ali ne i one iste koje je student ranije čuo. Student ga pita da li bi mogao da svira svoju muziku od prethodnih večeri, nespretno pevušeći i zviždeći note koje je zapamtio. Zan je zatečen ovim zahtevom i nervozno baca pogled na prozor u svojoj sobi, prekriven zavesama. Student prepoznaje prozor kao jedini koji može da nadzire zid na kraju misteriozne ulice. Prilazi mu da pogleda napolje, ali ga Zan ljutito povlači nazad i kroz pisanje objašnjava da je on jednostavno usamljeni starac i da pati od brojnih fobija i nervnih poremećaja. Zadovoljan je što se studentu sviđa njegova muzika, ali odbija da svira određene melodije koje je ovaj tražio. On ubeđuje studenta da se preseli na niži sprat jer bi više voleo da ga ne sluša. Student saoseća sa Zanom i pristaje da se preseli. Zan obećava da će ga pozvati u svoju sobu da čuje njegovu drugu muziku. Međutim, nakon što se student preseli, Zan se vraća svom antisocijalnom ponašanju i njegovo zdravlje se pogoršava, na kraju ne dozvoljavajući studentu da ga uopšte sluša.

Studentova radoznalost da čuje tajnu muziku i pogleda kroz prozor raste, i on počinje da prisluškuje Zana dok svira noću. Njegove melodije imaju nezemaljski zvuk, a student hvali Zana kao muzičkog genija. Jedne noći dok je prisluškivao ispred Zanove sobe, student čuje komešanje i starca kako vrišti unutra. Kada student pokuca na vrata, Zan ga pušta unutra i obećava da će sve objasniti. Više od sat vremena nakon što je počeo da piše objašnjenje, Zan je zaprepašćen udaljenim zvukom u obliku tihe note, te prekida pisanje i počinje besno da svira svoju violu. Muzika je užasavajuća i student pretpostavlja da Zan divlje svira da bi zaglušio ili sprečio nešto da uđe u sobu. Zan naizgled ulazi u stanje omamljenosti, ne čineći ništa osim sviranja. Čuje se još jedan zvuk izvan sobe, za koji student smatra da im se ruga, i nalet vetra razbija prozor. Neprirodni vetar struji kroz prostoriju, iznoseći Zanove beleške kroz prozor, a student ne uspeva da ih uhvati. Student se seća svoje radoznalosti i na kraju pogleda kroz prozor. Umesto da vidi gradska svetla, on vidi samo strašnu crnu prazninu, beskrajni ponor haosa.

Zavijajući vetrovi i kakofonija elemenata gase sveće u prostoriji, ostavljajući studenta i Zana u potpunom mraku. On se slepo kreće kroz mrak sa očajem i oseća da ga je „neka ledena stvar” dohvatila. Odlučan da spase Zana, student stiže do muzičara i viče na njega da beži, ali Zan samo nastavlja da svira svoju muziku. Nakon pokušaja da ga fizički odnese na sigurno, otkriva da je Zan mrtav, iako njegovo telo još uvek svira. Sa ovom spoznajom, student juri za vratima, mahnito bežeći iz stana i čitavog komšiluka. Tek posle shvata da je nebo bilo mirno i da su gradska svetla sijala.

Pišući izveštaj o incidentu godinama kasnije, student navodi da uprkos svim naporima, nikada više nije uspeo da pronađe Ulicu D’Osej. Ne pojavljuje se ni na jednoj mapi, a čini se da niko drugi nije ni čuo za nju. Međutim, on oseća izvesno olakšanje što ne može da pronađe ovu ulicu, ili izgubljene papire koji su mogli da objasne muziku Eriha Zana.

Postavka[uredi | uredi izvor]

Umetnički prikaz Zanove sobe

Radnja priče je verovatno smeštena u Francusku ili neku drugu zemlju u kojoj se govori francuski, negde krajem 19. ili početkom 20. veka, iako tačna lokacija i datum nisu navedeni. Osej (Auseil) nije prava francuska reč, ali se pretpostavlja da ju je Lavkraft izveo iz fraze „au seuil”, što znači „na pragu”.[2] Identitet studenta se nikada ne razrađuje, a poznato je samo da je on stranac poput Zana i da studira metafiziku.

Prijem[uredi | uredi izvor]

Lavkraft je smatrao „Muziku Eriha Zana” jednom od svojih najboljih priča, delom zato što je izbegao preteranu eksplicitnost koju je video kao veliku manu u nekim drugim svojim delima. Enciklopedija H. F. Lavkrafta primećuje da bi se „međutim, moglo reći da je Lavkraft napravio grešku u vezi nedovoljne eksplicitnosti u veoma maglovitom hororu koji se vidi kroz Zanov prozor na potkrovlju”.[2]

Priča je često bila antologizovana čak i za vreme Lavkraftovog života, uključujući i zbirku Strahovi noći Dašijela Hameta iz 1931. godine.[2] Remzi Kembel je izjavio da je „Muzika Eriha Zana” bila „jedina Lavkraftova priča koju je voleo pokojni Robert Ejkman”.[3] Sam Kembel je koristio „Muziku Eriha Zana” kada je kreirao Folio knjigu horor priča.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Straub, Peter (2005). Lovecraft: Tales. The Library of America. str. 823. ISBN 1-931082-72-3. 
  2. ^ a b v Joshi, S.T.; Schultz, David E. (2004). An H.P. Lovecraft Encyclopedia. Hippocampus Press. str. 177—178. ISBN 978-0974878911. 
  3. ^ Campbell 1993, str. 12
  4. ^ „The Folio Book of Horror Stories | The Folio Society”. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ramsey Campbell (1993). „Chasing the Unknown”. Cold Print. Headline. str. 12. ISBN 0-7472-4059-0. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]