M-učenje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pojam m-učenja (mobilnog učenja) ima više značenja u različitim zajednicama, obuhvatajući e-učenje [1] i učenje na daljinu koje se fokusira na učenje preko mobilnog uređaja. Mobilno učenje je definisano kao učenje preko socijalne interakcije koristeći lične elektronske uređaje.

M-učenje

Drugim rečima, korišćenjem mobilnih uređaja omogućeno je učenje svuda i u bilo koje vreme. Mobilno učenje podrazumeva korišćenje mobilnih uređaja, MP3 plejera, tableta i notebook računara.

Postoje različiti oblici primene mobilnog učenja, a ističe se:

  • mobilno učenje podstaknuto razvojem tehnologije
  • učenje u učionicama kojima je dostupan Internet
  • informalno, pesonalizovano i mobilno učenje podstaknuto raznim situacijama
  • podrška mobilnom treningu
  • mobilno učenje za ruralni razvoj

Sve više škola danas podstiče učenike da koriste svoje mobilne uređaje u svrhu nastave. Tako se u pojedinim školskim ustanovama koriste mobilni telefoni za čitanje elektronskih knjiga, objave razmišljanja, prikupljanje i analizu podataka, prikupljanje učeničkih odgovora i u mnoge druge edukativne svrhe.[2]

Prednosti mobilnog učenja su brojne, a izdvaja se njegova dostupnost. Osim toga ono omogućava sinhronu i asinhronu saradnju za vreme i nakon formalnog učenja. Mobilno učenje ima veliki potencijal u preoblikovanju nastave i prenosu znanja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Postoje različita mišljenja o tome kada je nastalo mobilno učenje. Negde se navodi činjenica da je početak mobilnog učenja bio još davne 1901. godine kada je Linguaphone počeo da izdaje časove jezika preko fonografskih cilindara. Narednih godina, kako je tehnologija uznapredovala, prešlo se na korišćenje kaseta.

Kasnije, 1960-ih godina, počinje da se koristi teleprinter preko koga se učenje odvijalo putem postavljanja pitanja korisniku i davanja odgovora. Pitanja i odgovori mogli su da se prikažu kao alfanumerički znaci od 24 linije od kojih je svaka imala po 80 karaktera.

Kada je došlo do razvoja personalnih računara 1970-ih i 1980-ih godina, po prvi put se umesto čistog teksta prikazivala i grafika kao jedan od vidova interaktivnosti.

M-učenje se prvi put pominje kao tehnologija 1990-ih godina i tada dolazi do razvoja Interneta i povezivanja mobilnih kompjutera sa bežičnim mrežama. Tada su Univerziteti u Evropi i Aziji razvili i pratili mobilno učenje njihovih studenata.

U narednoj deceniji slede mnoga istraživanja i eksperimenti, i zahvaljujući uspešnim rezultatima, mobilno učenje se širi sa područja školskog učenja i primenjuje i na raznim poslovima.

Nakon 2010. godine, pojavom sve većeg broja pametnih telefona, razvojni tim mobilnog učenja našao se na raskrsnici. Naime, trebalo je odlučiti za koje uređaje (pametne telefone ili tablete) treba razvijati tehnologiju mobilnog učenja i koje operativne sisteme primenjivati. Za sada su se Apple, Android i Blackberry pokazali kao najpopularniji.

Pregled[uredi | uredi izvor]

Značaj[uredi | uredi izvor]

Korisnici mobilnog učenja istakli su sledeće vrednosti ove tehnologije:

  • Značaj uvođenja nove tehnologije učenja u učionicama.
  • Uređaji koji se koristee za mobilno učenje su značajno lakši od knjiga i laptopova.
  • Mobilno učenje može biti olakšavajuća okolnost za osobe sa posebnim potrebama.
  • Mobilno učenje podstiče sam proces učenja.

Prednosti[uredi | uredi izvor]

  • Cena – mobilni uređaju koštaju manje od računara i laptopova.
  • Multimedijalni sadržaj i kreativni dizajn kao i opcije.
  • Podržano kontinualno učenje nevezano za lokaciju i vreme.
  • Potencijalno bolje iskustvo u učenju.

Nedostaci[uredi | uredi izvor]

Što se tiče nedostataka mobilnog učenja, uglavnom je to sama veličina ekrana i dugmića, koji su relativno mali, kao i brzina konekcije i trajanje baterije uređaja. Takođe, problem je i broj formata fajlova koji su podržani na određenim uređajima. Postoje i poteškoće korišćenja već postojećeg sadržaja za elektronsko učenje na mobilnim uređajima. Još jedan od problema je sama memorija telefona, koja je ograničena. Takođe, cena uređaja može predstavljati problem, ako uzmemo u obzir da sa povećanjem kvaliteta uređaja raste i njegova cena.

Potrebe[uredi | uredi izvor]

Kako bismo u potpunosti usvojili mobilno učenje, potrebno je zadovoljiti neke uslove. Jedan od uslova je da ukoliko tehnologija mobilnog učenja trenutno ne može da uspuni sve zahteve, bilo bi bolje trenutno odložiti ovakav projekat sve dok tehnologija ne napreduje još više u ovom kontekstu.

Neki od zahteva koji moraju postojati kako bi se koristilo mobilno učenje su:

  • 3GP – za preuzimanje audiovizuelnog materijala povezanog sa mobilnim učenjem
  • GPRS – za brzu konekciju i preuzimanje sadržaja
  • Wi-Fi – pristup sadržajima na Internetu
  • Cloud – skladištenje i deljenje fajlova

Budućnost[uredi | uredi izvor]

Svi smo shvatili važnost unapređivanja mobilnog učenja. Međutim, mnogim zemljama uvođenje mobilnog učenja u ovom trenutku može biti samo budući san. Ipak, to nije razlog da se odlaže usvajanje mobilnog učenja u zemljama gde su stečeni uslovi za ovakvu tehnologiju. Ako postoji potreba za mobilnim učenjem, svakako ga što pre treba prihvatiti. Problem je gde i kako početi.

Prema nekim podacima iz Pew Internet & American Life Project [3] postoji trend u „skidanju“ mobilnih aplikacija sa Interneta. Takođe, u toku je istraživanje mnogih tehnologija za mobilno učenje, kao što su korisničko pravljenje sadržaja na mobilnim uređajima, razne simulacije i igre za edukaciju na mobilnim uređajima.

Zaključak[uredi | uredi izvor]

Mobilno učenje nam omogućava moderan način podrške procesu učenja. Osnovni značaji mobilnog učenja u odnosu na e-učenje su: personalizacija, prenos, saradnja, interaktivnost i kontekstualnost. Današnjim pristupom informacijama i znanju sa bilo kog mesta u bilo koje vreme obrazovanje se nalazi pred izazovom, a odnos između samog obrazovanja, društva i tehnologije je dinamičniji nego što je ikada bio.

Učenje ne treba vezati isključivo za učioncu, već treba ostaviti mogućnost pristupa informacijama, sadržajima za učenje i alatima za saradnju putem nekog integrisanog sistema.

Napredak u tehnologiji pruža nove mogućnosti korisnicima. Globalne bežične tehnologije kao i Wi-Fi, Bluetooth i Wireless LAN i satelitski sistemi zajedno sa mobilnim uređajima omogućili su nastanak oblasti m-učenja. Najvažnija karakteristika m-učenja je nezavisnost od mesta na kome se nalazite i činjenica da ima mogućnost prilagođavanja načinu životu u urbanim sredinama gde se broj korisnika svakim danom povećava. Najveća pogodnost m-učenja je što je dostupno svuda i pruža kolaboraciju i razmenu sadržaja među korisnicima. [4]

Povećan broj alata i resursa mobilnog učenja omogućava sve veću personalizaciju učenja. Takođe podržava različite metode poput samostalnog učenja, grupnog rada, rešavanja problema, rada na projektima itd. Pristup velikom broju sadržaja u bilo koje vreme i sa bilo kog mesta daje mogućnost formalnog i informalnog učenja u učionici i van nje.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Saša Stamenković - Elektronsko učenje”. Arhivirano iz originala 07. 06. 2014. g. Pristupljeno 02. 06. 2014. 
  2. ^ Majkrosoft - Partner u učenju, "Elektronsko učenje", elektronsko izdanje
  3. ^ Pew Internet & American Life Project
  4. ^ dr Slobodanka Đenić, Osnovi informacionih tehnologija, predavanje 9 "Komunikacije i učenje preko Interneta", elektronsko izdanje VIŠER 2012.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  • dr Slobodanka Đenić, Osnovi informacionih tehnologija, predavanje 9 "Komunikacije i učenje preko Interneta", elektronsko izdanje VIŠER 2012.
  • Microsoft -Elektronsko učenje
  • Portal za škole - Mobilno učenje[mrtva veza]