Pređi na sadržaj

Nehalkidonsko hrišćanstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sastanak predstojatelja nehalkidonskih crkava u Adis Abebi (1965): car Etiopije Hajle Selasije, koptski patrijarh Kiril VI, sirijski patrijarh Ignjatije Jakov III, jermenski patrijarh Vazgen I, klikijski katolikos Horen I, malankarski katolikos Augen I i etiopski patrijarh Abuna Teofil.

Nehalkidonsko hrišćanstvo, čiji su sljedbenici poznati kao nehalkidonci, antihalkidonci ili dohalkidonci, pravac je hrišćanstva koji slijede Drevnoistočne (orijentalne) crkve, čija se pojava vezuje sa odbacivanjem ishoda Halkidonskog sabora i hristoloških sporova 5. vijeka. Trenutno među nehalkidonite spadaju sljedbenici Etiopske, Koptske, Sirijske, Jermenske apostolske, Kilikijskog katolikosata Jermenske, Eritrejske i Malankarske crkve. Broj pristalica nehalkidonskih crkava u svijetu se procjenjuje na 60 miliona.[1]

Terminologija[uredi | uredi izvor]

U savremenim ekumenskim krugovima izraz „monofiziti” (grč. μονοφυσίτης; često se koristi za predstavnike nehalkidonskih crkava) smatra se uvredljivim i umjesto nje se koristi riječ „miafiziti” (grč. μια-φυσίτης), pošto su drevnoistočne crkve odbacile Evtihijevu jeres.[2] Zagovornici dijaloga sa nehalkidoncima preferiraju izraz „miafizit”, naročito se Aleksandrijska patrijaršija usprotivila upotrebi izraza „monofizit” u odnosu na Koptsku crkvu.[3] Jedan broj savremenih istraživača koristi izraz „monofizitstvo” isključivo za krajnje učenje Evtihija, koji je odbacio ljudsku prirodu Hrista. Međutim, u naučnoj i bogoslovskoj literaturi i dalje se brani gledište o ispravnosti nazivanja nehalkidonita „monofizitima”.[4][5][6][7]

Nehalkidonski bogoslovi tvrde da je izraz „monifizit” polemičan i da su u svojoj suštini hristologije „miafiziti”.[8][9] Malankarski bogoslov V. Č. Samuel o pitanju imenovanju nehalkidonita kao monofizita je napisao:

Tokom V—VII vijeka izraz „monofiziti” nije korišćen, ali su ga kasnije samostalno uvele halkidonske crkve s ciljem polemike. Međutim, što se tiče spora o dvije ili jednoj prirodi, treba napomenuti da je razlika između μονος [jedne] i μια [jedine] neznatna. „Monofizitstvo” predlaže razlikovanje samo jedne prirode. Μία φύσις se odnosi na „jedinu prirodu”. Takođe je neophodno zapamtiti da su nehalkidonci imali četiri izraza: „iz dvije prirode”, „ipostasno jedinstvo”, „jedina priroda ovaploćenog Boga Riječi” i „jedina složena priroda”. U stvari, izraza „monofizit” je skovan tako što je izraz „jedina priroda ovaploćenog Boga Riječi” otrgnuo od svega ostalog i zamijenio riječ μια sa μονος u njoj — nešto s čim je nehalkidonska pravoslavna Crkva bila potpuno nesaglasna.[10]

Ruski istoričar E. A. Zabolotni je u svojoj studiji primjećuje da uprkos polemičnoj i pristrasnoj prirodi izraza „monofiziti”, izraz „miafiziti” se uopšte ne pojavljuje u izvorima perioda hristoloških sporova i da je netačan sa stanovišta grčke tvorbe riječi.[11] Imajući u vidu ovog, Zabolotni primjećuje da je najispravniji naziv za „različite nehalkidonske pravce” izraz „antihalkidonci”.[12] U toku razvoja ekumentskih kontakata, u okviru bogoslovskog dijaloga, predstavnici nehalkidonskih crkvenih struktura nazivaju se i „dohalkidonskim crkvama”, „istočnim pravoslavljem” ili „orijentalnim crkvama”.[13] Nehalkidonci sirijske tradicije nazivaju se i „zapadni Sirijci” ili „jakoviti”,[14] po osnivaču nehalkidonske crkvene jerarhije u Antiohijskoj crkvi — Jakovu Baradeju.[15]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Orthodox churches (Oriental)”. www.oikoumene.org. World Council of Churches. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  2. ^ Larše 2007, str. 152—156.
  3. ^ „An Explanatory Letter from the Greek Orthodox Patriarchate of Alexandria”. Orthodox Unity (Orthodox Joint Commission) (na jeziku: engleski). 22. 1. 2014. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  4. ^ Kuraev, Andreй; Lurьe, Vasiliй (1994). „Na poroge unii (Stanem li mы monofizitami?)” (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala 22. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  5. ^ Davыdenkov, Oleg; Filippov, Aleksandr (16. 3. 2010). „Armяnskaя cerkovь. V čem raznica meždu pravoslaviem i armяnskim hristianstvom?”. www.pravmir.ru (na jeziku: ruski). Pravmir. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  6. ^ Woerl, Michael. „Union with the Monophysites: What Comes Next?” (PDF). Orthodoxinfo.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  7. ^ Feodor 2020, str. 90.
  8. ^ Višnяk 2019, str. 119.
  9. ^ Ierom. Feodor (Юlaev) (2017). „Monofizitstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLVI : „Mihail Psell — Mopsuestiя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 679—696. ISBN 978-5-89572-053-0. 
  10. ^ Meyendorff 1965, str. 31—32.
  11. ^ Zabolotnый 2020, str. 22; Feodor 2020, str. 89.
  12. ^ Zabolotnый 2020, str. 22.
  13. ^ Šaйo 2001, str. 19.
  14. ^ Zabolotnый 2020, str. 16.
  15. ^ M. V. Gracianskiй (2009). „Iakov Baradeй”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XX : „Zverin v čestь Pokrova Presvяtoй Bogorodicы ženskiй monastыrь — Iveriя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 520—525. ISBN 978-5-89572-036-3. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

na ruskom
na engleskom
  • Louth, Andrew (2011). „Why Did the Syrians Reject the Council of Chalcedon?”. Ur.: Price, Richard; Whitby, Mary. Chalcedon in Context: Church Councils 400-700 (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 107—116. ISBN 9781846311772. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  • Meyendorff, John (1965). „Chalcedonians and Monophysites after Chalcedon”. The Greek Orthodox Theological Review (na jeziku: engleski). 10 (2): 16—36. 
  • Samuel, V. C. (1971). „A brief history of efforts to reunite the Chalcedonian and non-Chalcedonian sides”. The Greek Orthodox Theological Review (na jeziku: engleski). 16: 44—62. 

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

na ruskom
na engleskom
na njemačkom
na francuskom
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Нехалкидонско_хришћанство&oldid=26062864”