Obaveštajno-bezbednosni sistem Francuske

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Organization chart of the French intelligence community

Savremeni francuski obaveštajni i kontraobaveštajni sistem se sastoji od spoja jedinica formiranih još u vreme Napoleona Prvog i organizacije osnovane od strane generala Šarla de Gola, vođe vlade Slobodne Francuske za vreme Drugog svetskog rata. Od 1946. do 1981. godine, glavna francuska obaveštajna služba je bila SDECE.[1] Tokom 1981. godine, SDECE je reorganizovan u GDCE (Generalni direktorat spoljne bezbednosti). Iako je agencija promenila svoju strukturu, zadržala je prvobitne funkcije: obaveštajna delatnost na teritoriji drugih zemalja, kontrašpijunaža izvan Francuske, tajne intervencije u politiku stranih zemalja.

Francuski obaveštajni sistem sastoji se od vojnih i civilnih agencija koje odgovaraju izvršnoj vlasti (izvršnom ogranku ili predstavništvu). Civilni obaveštajni sistem je usmeren ka kontraobaveštajnom radu i nacionalnoj bezbednosti. Ovo zahteva ne samo znatnu nacionalnu obaveštajnu i bezbednosnu strukturu, već i ispomoć i saradnju pokrajinskih bezbednosnih agencija za sprovođenje zakona. U spoljnoobaveštajnom radu primat ima vojska. Ova podela moći da je vojnim i civilnim agencijama sopstvenu de facto nadležnost u sferi obaveštajnog rada.

Poslednjih godina, francuske obaveštajne i bezbednosne sile suočavaju se sa povećanjem broja terorističkih pretnji, uglavnom od strane severnoafričkih islamskih militantnih grupa. Posle napada na SAD 11. septembra 2001. godine, Francuska se pridružila internacionalnoj obaveštajnoj koaliciji čiji je cilj pronalaženje i rasparčavanje (rastavljanje, onesposobljavanje) terorističkih organizacija i njihovih operativnih jedinica(ćelija).

Nastanak i istorijski razvoj[uredi | uredi izvor]

Francuska svoju moć i položaj u Evropi i svetu stiče u periodu šestog i sedmog veka, na temeljima državnog jedinstva i započetih kolonijalnih osvajanja. Taj period se uzima za početak razvoja obaveštajnih aktivnosti ali je u periodu vladavine Luja IX (1214-1270) došlo do vidljivih pomaka u organizaciji policijskih i obaveštajnih ustanova i poslova.

Donošenje prvog zakona o regulaciji policijskih poslova, sredinom XV veka, Luj XI (1461-1483) značajno je doprineo daljem razvoju obaveštajnih aktivnosti sa većim osvrtom na diplomatiju. Smatra se idejnim tvorcem francuske obaveštajne službe kao posebnog državnog organa. Pored toga smatra se i začetnikom kontrašpijunaže. Takozvani „Crni kabinet“, osnovao je upravo on, sa idejom da ta ustanova zajedno sa kraljevskom poštom sprovodi cenzuru pisama. Luj XI je pokazivao veliko nepoverenje spram stranih izaslanicima, etiketirajući ih kao „privilegovane špijune“. I sam je koristio taj metod posedovanja špijuna, „vernog prijatelja“ u protivničkom prostoru.

U Francuskoj politici značajni doprinos i uticaj imao je kardinal Rišelje (1585—1642), koji je kao osnovno sredstvo u borbi protiv neprijateljske države smatrao podrivanje iznutra, naravno dejstvovanjem špijuna. Zbog uspešnosti njegove taktike sa pravom se smatra osnivačem francuske vojno-političke obaveštajne službe, koju je koristio kao oruđe vlade.

Dalje unapređenje obaveštajnih aktivnosti odvija se za vreme vladavine Luja XIV (1638-1715), koji formira prvu modernu političku policiju, tzv. „Biro bezbednosti“. Koja je nastavila da dejstvuje i na provincijskom nivou u cilju tajne kontrole građana. Sam proces konačnog konstituisanja specijalizovane službe angažovane za polove državne bezbednosti u Francuskoj završen je 1795. godine, donošenjem propisa o odgovornosti policije za unutrašnju bezbednost države. Sa tim reformama, služba bezbednosti biva koncentrisana u Birou za tajnu službu Ministarstva rata.

Period vladavine Napoleona Bonaparte (1769—1821) značajan je za razvoj obaveštajnih aktivnosti kako na unutrašnjem planu, formiranjem Ministarstva opšte policije, tako i na spoljnom planu, osnivanjem „Obaveštajnog biroa“ u Beču. U trijumfima francuske vojske značajan doprinos imala je upravo Napoleonova vojnoobaveštajna služba, „Tajni biro“, metodi iznuđivanja informacija od zarobljenika i vrbovanje agenata za dalji rad i saradnju.

Republika Francuska je iz Prvog svetskog rada izašla sa očuvanom strukturom obaveštajnih službi, što je stvorilo osećanje da ništa ne treba menjati i da se delatnost službi usmeri na obezbeđenje interesa u novostvorenim državama i praćenje života u kolonijama pod nazivom, Obaveštajna služba Ministarstva kolonija. Organizacione i metodološke inovacije su izostale.

Francuska bezbednosna politika posle 1990-ih[uredi | uredi izvor]

Francuska bezbednosna politika je u periodu od 1970. do 1980. godine, bila duboko izložena uticaju ideja i politike Šarl de Gola koje su bile prevashodno usmerene na postizanje nacionalne sigurnosti i odbrane Republike Francuske, uz posedovanje nezavisnosti u donošenju odluka i podređenosti Sjedinjenim Američkim Državama, i ponovno pridobijanje značaja koji je Francuska posedovala u svojoj istoriji. Taj prototip njegovih stavova i ideja održavan je od strane svih njegovih sledbenika.

Od devedesetih godina 20. veka, Francuska je započela niz promena u strukturi i organizaciji sopstvenih snaga. Struktura vojne komande je redizajnirana sa ciljem da olakša primenu sile uključujući i intervencije na teritorijama drugih država. Većina raspoloživih snaga koje je Republika Francuska posedovala brzo se transformisala, tako da su je činili profesionalni vojnici ili regruti koji su pristajali da se bore preko mora. Takođe, tadašnji nuklearni prioriteti Francuske su umnogome smanjili količinu novčanih sredstava za konvencionalne vojne programe. Pri tom iako se naglašavala potreba za smanjenjem udela troškova za nuklearne kapacitete u Francuskom vojnom budžetu, sve je ostalo u teoriji ali ne i sprovedeno u praksi.

Kada se sagledaju sve promene u Francuskoj vojsci, nigde te promene nisu bile znatno korenite i veće, kao u želji Pariza za većom vojnom i političkom autonomije u oblasti vojne obaveštajni službe i komunikacije. Što samo potvrđuje konstataciju Francuskog vladinog zvaničnika da „Obaveštajna služba treba da bude apsolutni prioritet”[1].

Organizacija obaveštajno-bezbednosnog sistema[uredi | uredi izvor]

Od svih evropskih država Republika Francuska jedna je od onih koje imaju najviše iskustva u obaveštajnom i kontraobaveštajnom suprotstavljanju savremenim bezbednosnim pretnjama (terorizmu, organizovanom kriminalu, itd). Na to ukazuje savremen i veoma moćan obaveštajno-bezbednosni sistem, koji ima dugu tradiciju razvoja. Osnovu njegovog delovanja predstavlja političko-pravni sistem Francuske ske, koji je svojevrsna kombinacija predsedničkog i parlamentarnog sistema. Na čelu države je predsednik, koji ima i određene prerogative izvršne vlasti, uz postojanje parlamentarnog učešća.

Na čelu obaveštajno-bezbednosnog sistema Republike Francuske nalazi se mnoštvo savetodavnih, koordinacionih i nadzornih tela i komiteta. Dugi niz godina najznačajnije telo bio je Međuresorski komitet za obaveštajno-bezbednosne poslove (Comité Interministériel du Renseignement – CIR) osnovan 1959. godine. Na osnovu Uredbe iz 1989. godine CIR je bio zadužen za utvrđivanje nacionalnih smernica za delovanje francuskog obaveštajno-bezbednosnog sistema i koordinaciju rada i saradnje svih članica obaveštajno-bezbednosnog sistema. CIR se sastajao najmanje jednom godišnje, njime je predsedavao premijer, a članovi su bili ministri inostranih i unutrašnjih poslova, nacionalne odbrane, ekonomije, finansije i budžete, industrije, istraživanja i telekomunikacija, i direktor Generalne direkcije za spoljnu bezbednost (DGSE). Pored premijera, posebna ovlašćenja u pogledu rada CIR imao je i sekretar odbrane.

CIR je 2010. godine prerastao u Nacionalni obaveštajni savet(Conseil National du Renseignement – CNR) na osnovu Dekreta iz 2009. godine, koji je preuzeo celokupnu nadležnost CIR. Kao i u vreme rada CIR, novom Savetu (CNR) po automatizmu je podređen Generalni sekretarijat za odbranu i nacionalnu bezbednost (Secrétariat Général de la Défense et de la Sécurité Nationale – SGDSN), koji je Dekretom iz 2009. godine i Zakonom o vojnom planiranju 2009–2014. godine nasledio Generalni sekretarijat za nacionalnu odbranu (Secretariat General de la Defense Nationale – SGDN).

Generalni sekretarijat za odbranu i nacionalnu bezbednost (SGDSN)[uredi | uredi izvor]

SGDSN je organ sastavljen od profesionalaca i funkcionera svih obaveštajno-bezbednosnih ustanova, koji svakodnevno obavljaju funkcije koordinacije i usmeravanja rada svih subjekata obaveštajno-bezbednosnog sistema.[2]

Unutar SGDSN deluju:

  • Direkcija za opštu upravu (Service del’administration générale)
  • Direkcija za međunarodne i strateške poslove i tehnologije (direction des affaires internationales, stratégiques et technologiques), unutar koje deluju:
  1. poddirekcija za međunarodne poslove (sous-direction Affaires internationales),
  2. poddirekcija za kontraproliferaciju, nauku i tehnologiju (sous-direction Non-Prolifération, sciences et technologies), i
  3. poddirekcija za za izvoz vojne opreme (sous-direction Exportations des matériels de guerre).

Direkcija se bavi strateškim poslovima u međunarodnim okvirima i izradom izveštaja o dešavanjima u inostranstvu od značaja za nacionalnu bezbednost Francuske;

  • Direkcija za zaštitu države i bezbednosti (direction de la protection et de la sécurité de l’Etat), zadužena za analizu pretnji po nacionalnu bezbednost Francuske, izradu stručnih studija, i predlaganje pravaca aktivnosti obaveštajno-bezbednosnog i celokupnog sistema bezbednosti Francuske, radi otklanjanja pretnji bezbednosti za duži period u okviru koje deluju. U okviru Direkcije deluju:
  1. poddirekcija za prognoziranje i planiranje bezbednosne politike (sous-direction Prospective et planificationde sécurité),
  2. poddirekcija za zaštitu tajni (sous-direction Protection du secret),
  3. Međuresorna grupa za bezbednost vazduhoplova (mission interministérielle de sûreté aérienne),
  4. Grupa za istraživanja i bezbednost tehnologije (mission Recherche et technologies de sécurité), zadužena za izradu planova i kontrolu izvoza osetljive tehnologije i vojne opreme,
  5. Kancelarija tajnih dokumenata SGDSN (bureau des documents classifiés du SGDSN).

U Francuskoj deluje i više specijalizovanih saveta i komiteta zaduženih za nacionalnu bezbednost, obaveštajno-bezbednosni sistem, time i borbu protiv terorizma i drugih pretnji bezbednosti. U poslednjoj deceniji 20. veka najznačajnije telo bio je Savet za unutrašnju bezbednost (Conseil de Sécurité Intérieur – CSI), osnovan 1997. godine, kojim je predsedavao premijer Francuske, a stalni članovi CSI su bili ministri unutrašnjih poslova, pravde, odbrane, spoljnih poslova i finansija. U skladu sa Uredbom od 15. maja 2002, CSI je postao odgovoran za definisanje politike u oblasti unutrašnje bezbednosti, stalni nadzor njene realizacije, utvrđene strategije bezbednosti, i utvrđivanje strategije borbe protv terorizma, definisanje načina saradnje i delovanja antiterorističke zajednice u Francuskoj. Krajem 2009. godine, CSI je transformisan u Savet za odbranu i nacionalnu bezbednost (Conseil de défense et de sécurité nationale – CDSN), koji ima glavnu usmeravajuću, koordinirajuću i rukovodeću funkciju nad celokupnim obaveštajno-bezbednosnim sistemom Francuske, a njime predsedava predsednik Francuske. Ova transformacija je posledica nastojanja predsednika Nikole Sarkozija da otpočne sa novom reformom obaveštajno-bezbednosnog sistema koja će se temeljiti pre svega na iskustvima obaveštajne zajednice SAD. Takođe, uvedena je i funkcija „nacionalnog obaveštajnog koordinatora“ (coordonnateur national du renseignement), a čija je dužnost da usmerava i koordinira rad svih članica francuskog obaveštajno-bezbednosnog sistema i pomaže im u ostvarivanju međusobne saradnje.

Za razliku od drugih zapadnih zemalja, u Francuskoj ne postoji razvijen sistem parlamentarne kontrole i nadzora rada obaveštajno-bezbednosnih ustanova, iako su činjeni pokušaji u tom smeru. Konačno, s obzirom na to da je jedna od najuglednijih članica EU, Francuska ima obavezu i aktivne saradnje u oblasti borbe protiv terorizma na evropskom nivou. Zato ona sarađuje sa državama članicama EU u svim antiterorističkim telima EU, od TREVI grupe (Terrorism, Radicalism, Extremism, and International Violence group), sve do Kluba Bern i njegovih antiterorističkih grupa (Groupe anti-terroriste – GAT) koje su osnovane nakon napada 11. septembra. Posle terorističkih bombaških napada u Madridu 2004. godine, Francuska sarađuje u ovoj oblasti i sa Združenim situacionim centrom EU za borbu protiv terorizma (European Joint Situation Centre – SitCen) pod nadležnošću Generalnog sekretara Saveta EU i Visokog predstavnika za zajedničku spoljnu i bezbednosnu politiku (haut représentant pour la politique étrangère et de sécurité commune – CFSP).

Obaveštajno-bezbednosne ustanove u Francuskoj deluju u dva ministarstva.

Unutar Ministarstva nacionalne odbrane deluju:

  • Generalna direkcija za spoljnu bezbednost (Direction Générale de la Sécurité Extérieure – DGSE);
  • Direkcija za obaveštajne poslove (Direction du Renseignement Millitaire – DRM);
  • Direkcija za zaštitu i bezbednost odbrane (Direction de la Protection et de la Sécurité de la Défence – DPSD);
  • Brigada za obaveštajno i elektronsko ratovanje (Brigade de Renseignement et de Guerre Electronic – BRGE);
  • Centralna služba za bezbednost informacionih sistema (Service Central de la Sécurité des Systemes d’Informations – SCSSI);
  • Međuministarska služba za obezbeđenje informacionih sistema (DISSI).

U okviru Ministarstva unutrašnjih poslova deluje Nacionalna policija (Police nationale), odgovorna direktno Vladi, a preko svog generalnog direktora ministru unutrašnjih poslova. Nacionalna policija, odnosno Generalna direkcija Nacionalne policije (Direction Générale de la Police nationale – DGPN), sastoji se iz sledećih direkcija:

  • Direkcija nacionalne policije za administraciju (Direction de l’administration de la police nationale – DAPN);
  • Direkcija nacionalne policije za osposobljavanje (Direction de la formation de police nationale – DFPN);
  • Centralna direkcija sudske policije (Direction centrale de la police judiciaire – DCPJ);
  • Centralna direkcija javne bezbednosti (Direction centrale de la sécurité publique – DCSP)
  • Centralna direkcija za unutrašnje obaveštavanje (Direction centrale du renseignement intérieur – DCRI), nastala spajanjem Direkcije za nadzor teritorije (DST) i Centralne direkcije za opšta obaveštenja (DCRG);
  • Centralna direkcija granične policije (Direction centrale de la police aux frontires – DCPAF);
  • Generalna inspekcija nacionalne policije (Inspection générale de la police nationale – IPGN);
  • Centralna direkcija za nacionalnu bezbednost društva (Direction centrale des compagnies républicaines de sécurité – DCCRS);
  • Tehnička policijska služba za međunarodnu saradnju (Service de coopération technique internationale de police – SCTIP);
  • Služba za zaštitu značajnih lica (Service de protection des hautes personnalités – SPHP);
  • Prefektura policije (The Préfecture de Police), nadležna za grad Pariz.

U Francuskoj deluju i druge službe značajne za bezbednost i obaveštajni rad. Pri Ministarstvu spoljnih poslova deluje Centar za analize i prognoze i Nacionalna komisija za bezbednost informacionih sistema (Commission nationale de contrôle des interceptions de sécurité – CNCIS). Obaveštajno-bezbednosnom sistemu pripadaju i Nacionalna žandarmerija (la Gendarmerie Nationale), padobranske jedinice zadužene za dubinska izviđanja, „54. eskadrila za vazdušno osmatranje“ (54 éme Escadron do Renseignement Air), Legija stranaca, itd.

Na planu suprotstavljanja unutrašnjem i međunarodnom terorizmu deluju i sledeća tela koja objedinjavaju obaveštajna saznanja vezana za borbu protiv terorizma:

  • Jedinica za koordinaciju antiterorističkih aktivnosti (Unité de Coordination de lutte antiterroriste – UCLAT);
  • Međuministarski komitet za borbu protiv terorizma (Comité Interministériel de Liaison Anti-Terroriste – CILAT);
  • Nacionalni komitet za bezbednost na nivou Vlade.

UCLAT je osnovana Ministarskim dekretom 1984. godine i deluje unutar Kancelarije generalnog direktora Nacionalne policije. Odgovorna je za koordinaciju, olakšavanje i usmeravanje svih službi u borbi protiv terorizma. Rukovodioca i članove UCLAT bira ministar unutrašnjih poslova među službenicima Ministarstva ili drugim državnim službenicima koji su stavljeni na raspolaganje UCLAT. UCLAT vrši i svakodnevne analize i sinteze podataka o terorizmu sarađujući sa kancelarijom premijera, vrši centralizovanu upravu i distribuciju obaveštajnih informacija vezanih za terorizam koje dobija od DGSE, DCRI, Žandarmerije i drugih službi bezbednosti i usmerava ih prema ministarstvima unutrašnjih poslova, odbrane, ekonomije, finansija i industrije, tužilaštvu i sudskim organima. Specifična saradnja je uspostavljena i sa specijalnom antiterorističkom jedinicom RAID (izviđanje/Resherche, podrška/Assistance, intervencija/Intervention, pregovaranje/ Dissuasion).

Generalna direkcija za spoljnu bezbednost (DGSE)[uredi | uredi izvor]

Generalna direkcija za spoljnu bezbednost (franc. Direction Générale de la SécuritéExtérieure – DGSE);predstavlja političku i naučno-tehnološku obaveštajnu i kontraobaveštajnu službu koja formalno deluje u okviru resora nacionalne odbrane. Njeni osnovni zadaci su: prikupljanje podataka iz svih sfera društvenog života neke strane zemlje radi predviđanja razvoja situacije koja bi mogla ugroziti vojne, političke, privredne i druge interese Francuske; prikupljanje podataka iz oblasti nauke, tehnologije i informatike s ciljem da se poveća ukupan fond francuskih znanja iz ovih oblasti; i otkrivanje planova i pozicija stranih obaveštajnih službi radi sprečavanja njihove delatnosti i akcija usmerenih prema Francuskoj ili u Francuskoj. U okviru DGSE deluje posebna Direkcija za strategiju koja tesno sarađuje sa Ministarstvom inostranih poslova i razmatra dokumente o doktrini i generalnoj orijentaciji, procenjuje mogućnost prevladavanja određenih političkih opcija na duži rok i tome slično. Pored nje, u Centrali DGSE deluju: Direkcija za istraživanje; Direkcija za kontrašpijunažu; Direkcija za proučavanje i dokumentaciju; Direkcija za akcije; Služba tehničkog materijala; Finansijska i kadrovska služba; Diplomatski savetnik; Savetnik za psihologiju.

Direkcija za obaveštajne poslove (DRM)[uredi | uredi izvor]

Direkcija za obaveštajne poslove (franc. Direction du Renseignement Millitaire – DRM) predstavlja obaveštajnu službu stvorenu 1992. godine radi otklanjanja slabosti u obaveštajnom radu vojne prirode koje su uočene tokom Zalivskog rata. U osnivačkom aktu, kao delokrug rada, navodi se planiranje, koordinacija, prikupljanje i korišćenje podataka samo vojne prirode. U međuvremenu je počela da se bavi i prikupljanjem svih obaveštajnih podataka od vojnog značaja, uključujući strateški i politički obaveštajni rad za koji je prvenstveno nadležan DGSE. Ova služba je apsorbovala dotadašnju delatnost službe CERM – Centra za eksploataciju obaveštajnih podataka, čiji je zadatak bio analitička obrada podataka, izdrada obaveštajnih materijala i njihova distribucija jedinicama, štabovima i komandama, kao i planiranje i usmeravanje ostalih vidova obaveštajne aktivnosti. Služba DRM je organizovana na sličnim principima kao i CERM. Većinu podataka dobija analizom satelitskih i drugih elektromagnetskih snimaka, i u tome se maksimalno oslanja na BRGE. Direktno je potčinjena Ministarstvu nacionalne odbrane.

Direkcija za zaštitu i bezbednost odbrane (DPSD)[uredi | uredi izvor]

Direkcija za zaštitu i bezbednost odbrane (franc. Direction de la Protection et de la Sécurité de la Défence – DPSD)formirana je posle 2. svetskog rata kao kontraobaveštajna služba za zaštitu ustanova, komandi i jedinica oružanih snaga Francuske, a uobičajena skraćenica za nju je SM (od Securite Militaire – Vojna bezbednost). Redefinicija nadležnosti ove službe izvršena je Dekretom od 1979. godine. Danas predstavlja specijalizovanu službu bezbednosti francuske armije čiji je osnovni zadatak kontraobaveštajna zaštita francuske armije i privrednih institucija koje pretežno rade za potrebe vojske. Nema izvršna ovlašćenja i po tome je atipična (neoperativna) politička policija, odnosno služba bezbednosti. DPSD organizaciono i funkcionalno pripada Generalštabu, ali je direktno vezana za Ministarstvo odbrane. DPSD je organizovana u 4 odeljenja: 1. Odeljenje za istraživanje i eksploataciju; 2. Odeljenje za industriju; 3. Odeljenje koje obavlja administrativne i organizacione poslove; 4. Odeljenje koje se bavi analiziranjem rada i izradom dokumenata korisnicima.

Centralna direkcija za unutrašnje obaveštavanje (DCRI)[uredi | uredi izvor]

Kao jedna od nosećih direkcija u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova deluje Centralna direkcija za unutrašnje obaveštavanje (franc. Direction centrale du renseignement intérieur), koja je nastala spajanjem Direkcije za nadzor teritorije (DST) i Centralne direkcije za opšta obaveštenja (DCRG).

Direkcija za nadzor teritorije ( Direction de la Surveillance de Territoire – DST) je kontraobaveštajna služba koja je bila osnovana još 1899. godine, ali je faktički radila samo od 1939. do 1942. godine, kada je rasformirana. Njen rad je obnovljen nakon konačnog oslobođenja Francuske od nemačke okupacije 1945. godine. DST ima za osnovni zadatak sprečavanje i suzbijanje prodora stranih obaveštajnih službi, suprotstavljanje terorizmu i rešavanje drugih bezbednosnih problema unutar državnih granica Francuske. Na planu sprečavanja i suzbijanja terorizma, ona istražuje podatke vezane za terorizam međunarodnog značaja i to kada se radi o aktivnostima terorističkih grupa baziranih u inostranstvu.

Direkcija za opšta obaveštenja (Direction des Renseignements Generaux - RG) osnovana je 1949. godine transformacijom Službe za opšta obaveštavanja. RG je bila resorska obaveštajna služba koja je delovala u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova na planu prikupljanja i centralizacije bezbednosnih informacija. Za razliku od DST-a i sudske policije, ona nije imala izvršnih ovlašćenja. Bila je angažovana na realizaciji ostvarivanja šireg policijskog nadzora i prikupljanja podataka, koja dalje služe kao osnova za aktivnost drugih specijalizovanih policijskih ustanova u Francuskoj.

DCRI je strogo centralizovana teritorijalna služba bezbednosti, s tim što radi realizacije svojih kontraobaveštajnih aktivnosti i poslova ima pravo da deluje ofanzivno prema drugim državama. U delokrug rada, ulaze sledeći poslovi:

  • praćenje, tajna kontrola i sprečavanje svih vidova tajne aktivnosti usmerene protiv Francuske iz inostranstva;
  • nadzor nad radom političkih udruženja i organizacija u Francuskoj i izvan nje;
  • obezbeđenje nuklearnih tajni Francuske;
  • zaštita od ekonomsko-industrijske špijunaže;
  • kontrola dnevne štampe i drugih publikacija;
  • uvid u aktivnosti emigranata sa ekstremnim stavovima i ponašanjem;
  • prikupljanje dnevnih informacija iz štampe i policijskih izveštaja na osnovu kojih izrađuje preglede u cilju obaveštavanja Vlade;
  • prisustvovanje zasedanjima skupština oblasti i okruga, kao i skupovima političkih udruženja i ogranizacija;
  • vršenje nadzora nad sumnjivim grupama, organizacijama i pojedincima (studentske i sindikalne organizacije, mirovni pokreti, organizacije i klubovi emigranata itd.);
  • kontrola graničnih prelaza u saradnji sa vazdušnom i graničnom policijom;

-otkrivanje i praćenje pojedinačnih i grupnih potencijalno opasnih manifestacija klasičnog kriminaliteta (nasilje, promet narkotika...);

  • saradnja sa DRM, DPSD i DGSE.[3]

Strategija borbe protiv terorizma[uredi | uredi izvor]

Francuska strategija borbe protiv terorizma zasnovana je na principima pragmatičnog odgovora na različite terorističke akte, odnosno na preventivnom delovanju svih subjekata sistema nacionalne bezbednosti, kako bi se svi teroristički entiteti stavili pod stalnu kontrolu i pritisak. Kao odgovor na pretnje međunarodnog terorizma, Francuska je definisala i usvojila preventivni pristup u borbi protiv terorizma, koji se odlikuje i ofanzivnim obaveštajnim radom, posebno kroz primenu agenturnog i tehničkog metoda od strane francuskih obaveštajno-bezbednosnih ustanova, kao i obaveštajne saradnje; stroge krivično-pravne mere radi otkrivanja i uništavanja terorističkih mreža u njihovom formiranju; i likvidacije osumnjičenih za terorizam ili optuženih za raspirivanje ekstremizma i regrutovanje novih članova terorističkih organizacija.[4] Kada je globalna borba protiv islamističkog terorizma postala međunarodni prioritet nakon napada na SAD 11. septembra 2001, u Francuskoj je bio na snazi najrazvijeniji model borbe protiv unutrašnjeg i međunarodnog terorizma u Evropi, definisan već više decenija. Model obuhvata čvrst pravni i politički okvir antiterorističkih operacija, stroge zakonske odredbe o kažnjavanju terorističkih aktivnosti, specijalizovane isledne i krivično-pravne mere, pojačan obaveštajni rad, uspostavljanje posebnog sistema isnarodnih terorističkih grupa u Alžiru 80-ih godina, kao i napad Al Kaide 11. septembra 2001. godine u SAD i Londonu i Madridu 2004. godine radi unapređenja mera za prevenciju terorizma.

Republika Francuska se suočavala sa terorističkim napadima tokom rata u Alžiru pedesetih godina 20. veka kao i Palestinskim terorističkim grupama sedamdesetih. Takođe kao aktivne se pojavljuju i domaće radikalne levičarske i separatističke grupe iz Baskije i Korzike. Što se tiče događaja skorijeg datuma, islamski ekstremiteti su sproveli dva talasa teroristički napada na prepunim mestima kao što su metro i market. Zbog svih tih dešavanja, Republika Francuska je izvršila rekonstrukciju svog pravosudnog sistema, kako bi se na što efikasniji način izborila sa terorističkim pretnjama sa kojima se suočavala.

Nakon bombaških napada sredinom osamdesetih godina dvadesetog veka, uspostavila je sistem specijalizovanih istražnih sudija, u tom periodu predvođenih od strane Alain Marsuda, a potom i Jean Lois Brugaire, koji su koristeći širok spektar ovlašćenja nastojali ds reše probleme u zemlji izazvane od strane terorista. Dvanaest istražnih sudija poseduje mogućnost da naloži prisluškivanje, izdaju naloge i sudske pozive, takođe u svakom trenutku mogu zatražiti pomoć policije i obaveštajnih službi, narede pritvor u trajanju od šest dana bez podignute optužnice kao i mogućnost zatvaranja u trajanju od nekoliko godina tokom istrage. Nastoje da vode istrage nepristrasno kako bi utvrdili da li je zločin počinje. Kada pronađu dokaze o kriminalanim aktivnostima, oni predmet predaju Francuskom pravosuđu, da sudija donese konačnu odluku. Sudije tesno sarađuju sa obaveštajnim službama. Radeći na slučajevima u oblasti terorizma duži vremenski period, razvijaju snažne odnose unutar obaveštajnih agencija i pridobiju poverenje ključnih obaveštajnih službenika. Uzeći u obzir činjenicu da druge zemlje često dodeljuju slučajeve za rešavanje ljudima van obaveštajne službe, dok službenici iste nemaju mogućnost da razviju neophodnu stručnost za borbu protiv terorizma. Iz navedenog se zaključuje da je upravo sposobnost države Francuske u efikasnom koordiniranju u borbi protiv terorizma, u oštrom kontrastu sa načinom pristupanja nekih drugih zemalja.

Kao rezultat specijalizacije u oblasti terorizma, istražne sudije nastoje da izgrade široku ekspertizu u poznavanju pozadine pojedinih terorista i njihovih pripadajućih grupa, kao i veze terorističkih grupa sa organizovanim kriminalom. S obzirom na pretnje sa kojim se republika Francuska suočavala početkom devedesetih, prioritet napada u borbi protiv terorističkih organizacija jesu logističke mreže istih, koje predstavljaju njihovu slabu kariku. Prateći tokove ovih mreža, nastoje da spreče terorističke napade u njihovom začetku, nastojeći da spreče njihove namere

Organizacije za ljudska prava su veoma skeptične prema ovakvom sistemu bezbednosti, tvrdeći da to dopušta vlastima da pritvore veliki broj osumnjičenih iako često nisu podignute optužnice protiv njih. Kritičari takođe smatraju da veća vlast koja se prepušta istražnim sudijama, njihove veze sa obaveštajnim službama i nedostatak nadzora nad njima, mogu da dovedu do široke rasprostranjenosti zloupotrebe individualnih sloboda. Ali i da agresivne akcije koje bi se sprovodile protiv Francuske arapskiže zajednice, mogu pojačati osećaj otuđenosti, stvoriti još veći jaz, što bi moglo rezultirati novim terorističkim napadima.

Ta česta povezanost kriminala i terorizma samo pojačava potrebu da zemlje nastoje da poboljšaju nivo koordinacije između svojih različitih agencija koji doprinose borbi protiv terorizma. Republika Francuska poseduje jedinstven integracioni sistem zasnovan na saradnji sudija za prekršaje i francuskih obaveštajnih službi.

Ključni uslov za uspešnu borbu protiv terorizma jeste stalna komunikacija i puna saradnja između obaveštajnih agencija i kriminalističkih i sudskih organa. Obaveštajne informacije su neophodne i za detaljno istraživanje motiva, namera i organizacione strukture terorističkih organizacija, njihovo gonjenje i pripremanje materijalnih dokaza o njihovim planovima i ciljevima za svrhe sudskih procesa. U Francuskoj se saradnja između obaveštajnih i kriminalističkih službi i pravosudnih organa ostvaruje preko Jedinice za koordinaciju antiterorističkih aktivnosti (Unité de Coordination de lutte antiterroriste – UCLAT) i 14. divizije tužilaštva u Parizu (14th Division of the Paris prosecution service – Parquet). Spajanjem Direkcije za nadzor teritorije (Direction de la surveillance du territoire – DST) i Centralne direkcije za opšta obaveštenja (Direction centrale des renseignements généraux – DCRG) nastala je nova služba – Centralna direkcija za unutrašnje obaveštavanje (Direction centrale du renseignement intérieur – DCRI), koja trenutno ima centralnu ulogu u borbi protiv terorizma, kroz realizaciju samostalnih aktivnosti i blisku saradnju sa tužilaštvom i sudskim organima zaduženim za borbu protiv terorizma. Pored nadležnosti za kontraobaveštajni rad i borbu protiv terorizma, DCRI ima i specifičnu krivičnu nadležnost, odnosno posebne istražne ingerencije u krivičnom postupku, što je jedinstven slučaj. Ove nadležnosti obezbeđuju DCRI izuzetnu moć unutar francuskog sistema nacionalne bezbednosti, jer ona faktički predstavlja svojevrstan „most“ između obaveštajnog i kriminalističkog rada i krivične aktivnosti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Philip, Gordon (1993). A certain idea of France : French security policy and the Gaullist legacy. Princeton University Press. str. 3−21. 
  2. ^ Bajagić, Mladen (2013). „Obaveštajno-bezbednosni sistem Republike Francuske u borbi protiv savremenog terorizma”. Vojno delo: 264-268. 
  3. ^ Milošević, Milan (2000). „Struktura francuskog bezbednosno-obaveštajnog sistema”. Bezbednost. 42 (2): 234—256. 
  4. ^ Orttung, Robert; Makarychev, Andrey (2006). National Counter-Terrorism Strategies. IOS Press. str. 15-21. 

Literatura[uredi | uredi izvor]