Obligacioni odnosi na temelju pregovora

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zaključenju ugovora prethode često pregovori između potencijalnih ugovornika. Pod pregovorima se podrazumeva razmena mišljenja o predmetu ugovora između potencijalnih strana ugovornica. Započinjanje pregovora može biti podstaknuto ponudom, pozivom za upućivanje ponude ili pozivom za pregovore.

Načelno, ne postoji obaveza da se stupi u pregovore niti da se započeti pregovori nastave. Svaka strana može pregovore prekinuti kad god hoće, osim ako se njime priprema zaključenje ugovora koji su strane dužne da sklope po sili zakona ili predugovora.

Dužnosti[uredi | uredi izvor]

Međutim, i samo stupanje u pregovore radi zaključenja određenog ugovora u stanju je da među učesnicima zasnuje obligacioni odnos, na osnovu zakona. Na osnovu načela savesnosti i poštenja, proističu četiri glavne dužnosti za učesnike pregovora:

  • učesnici u pregovorima dužni su da postupaju ozbiljno i sa ozbiljnom namerom, inače duguju nadoknadu štete drugoj strani. Obavezu na naknadu štete proizvodi i neopravdani odustanak od pregovora i propuštanje da se druga strana odmah obavesti o odustanku od pregovora.
  • svaka strana dužna je da drugog učesnika u pregovoru obavesti o svim činjenicama merodavnim za njegovu odluku da ugovor uopšte zaključi, o eventualnim uslovima za zaključivanje i o svim eventualnim preprekama koje stoje na putu da se sklopi punovažan ugovor.
  • svaki učesnik u pregovoru koji u vezi sa sklapanjem ugovora daje izvesne savete drugoj strani, po vlastitom nahođenju ili zahtevu druge strane dužan je da to čini po najboljem sopstvenom uverenju, posebno ukoliko su saveti stručne prirode.
  • svaki učesnik u pregovoru je da preduzme sve potrebne mere zaštite kako bi se izbeglo oštećenje pravnih dobara druge strane dok pregovori traju.

Odgovornost zbog culpa in contrahendo[uredi | uredi izvor]

Skrivljeno kršenje neke od obaveza koje imaju učesnici pregovora naziva se culpa in contrahendo. Ono obavezuje na nadoknadu štete uzrokovane drugoj strani, čak i u slučaju kad ne predstavlja nedopuštenu radnju u smislu deliktnog prava. Ova odgovornost postoji i kod pregovora koji su doveli do nastanka nepunovažnog ugovora (rušljivog ili ništavog, tako da duguje i lice zbog čije zablude je ugovor poništen ili lice koje je izvršilo prevaru svog saugovornika.

Oštećeni može da zahteva da bude doveden u situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo kršenja obaveze za vreme pregovora.

Reference[uredi | uredi izvor]

Radišić Jakov, Obligaciono pravo - opšti deo, Nomos, Beograd. 2004. ISBN 978-86-81781-45-6.