Pređi na sadržaj

Posthumna oplodnja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Insemenacija nakon smrti oca

Posthumna oplodnja je poseban postupak u okviru medicinski asistirane reprodukcije (akronim MAR), zasnovan na začeću deteta uz pomoć genetskog materijala nakon smrti jednog ili eventualno i oba roditelja.[1] Ovakva vrsta oplodnje danas je moguća samo u određenom i jako malom broju država, uz pismenu saglasnost muškarca, koju on treba da da za života. Mogućnost uvođenja posthumne oplodnje, predviđena je i Građanskim zakonikom Srbije. Imajući u vidu sve veći pad nataliteta u nekim zemljama sveta ovo veoma značajno pitanje,[2] „koje dovodi do proširivanja granica očinstva, majčinstva, roditeljstva i porodice, najverovatnije će u budućnosti primorati zakonodavstava sve većeg broja zemalja da se suoče sa potrebom njegove odgovarajuće pravne regulative”.[1]

Oblici posthumne oplodnje[uredi | uredi izvor]

Posthumna oplodnja se može obaviti u tri oblika:

Oblik Status genetskog materijala Pravni status
Prvi oblik[3] Genetski materijal partnera je zamrznut u toku života
  • Pored zamrznutog embrioni, odnosno oplodne ćelije, postoji pristanak partnera da u slučaju smrti jednog od njih nadživeli partner ima pravo da iskoristi zamrznuti genetski materijal u cilju dobijanja potomstva.
Drugi oblik[3] Genetski materijal partnera je zamrznut u toku života
  • Partneri se prilikom pristupanja tehnikama asistirane reprodukcije nisu izjasnili po pitanju posthumne oplodnje
  • Nadživeli partner može tražiti da mu se omogući dalje korišćenje zamrznutog materijala za potrebe posthumne oplodnje
Treći oblik[3] Ne postoji prethodno zamrznut genetski materijal
  • Ako je posthumna oplodnja moguća, a ne postoji prethodno zamrznut genetski materijal, nadživeli partner ili neki drugi blizak član porodice može da zahteva da se uzme genetski materijal umrlog muškarca nakon njegove smrti.

Normativi[uredi | uredi izvor]

Ovakva vrsta oplodnje koja je danas pravno moguća samo u određenom i jako malom broju država, npr. Sjedinjenim Američkim Državama,[4] „sa nekoliko je osnovnih karakteristika u pogledu regulisanja posthumne oplodnje i prava ovako začetog deteta da postane naslednik svog oca:”[5]

  • Donor genetskog materijala mora da za života da saglasio da se začne dete nakon njegove smrti;
  • Da je donor za sobom ostavio pismeni dokaz o njegovoj volji.[5]
  • Da postoji vremensko ograničenje u pogledu mogućnosti nasleđivanja donora od strane posthumno rođene dece.[5]
  • Da u načelu postoji brak između donora i žene koja treba da bude posthumno oplođena njegovom spermom.[5]

Suprotstavljeni stavovovi[uredi | uredi izvor]

Posthumne reprodukcije, predstavlja deo reproduktivnih sloboda, koje sa:

  • Jedne strane — omogućavaju oplodnju, i omogućava rađanjem dece čime se ostvaruje ne samo interes partnera, već i samog deteta i uopšte celog društva.[6]
  • Sa druge strane — moraju uzeti u obzir i najbolji interes deteta, jer može imati duboke psihološke, pravne i ekonomske posledice na decu koja se rađaju nakon smrti roditelja. pod ovim podrazumeva najpre interes deteta da ima oba roditelja, da bude čuvano, vaspitavano i izdržavano od strane oba svoja roditelja, što u slučaju posthumne oplodnje nije moguće, imajući u vidu da se radi o situaciji kada je izvesno da jedan roditelj neće biti živ u momentu začeća deteta.[6]
Iako pravo na posthumnu reprodukciju može da dođe u sudar sa interesima deteta da ima oba roditelja, mišljenje pretežnog dela teorije je da je osnovni interes deteta u ovom slučaju da se rodi, da postoji, da se pojavi kao subjekt prava. Prema ovom shvatanju, za dete je bolje da se rodi i u monoparentalnoj porodici, nego da se uopšte ne rodi. U krajnjoj liniji, uvek treba dati prednost životu i rađanju deteta, ukoliko se time ne narušavaju osnovna ljudska prava.[6]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Vidić, Jelena (2011). „Posthumna oplodnja i njena naslednopravna dejstva” (PDF). Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu. XLV br. 3, II: 553—566. Arhivirano iz originala (PDF) 05. 12. 2021. g. Pristupljeno 22. 01. 2020. 
  2. ^ 4 V. Ljiljana Spirovik Trpenovska, Dejan Mickovik, Angel Ristov: Nasleduvanjeto vo Evropa, Skople, 2011, str. 201.
  3. ^ a b v Vidić, Jelena (2011). „Posthumna oplodnja i njena naslednopravna dejstva” (PDF). Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu. XLV br. 3, II: 558—559. Arhivirano iz originala (PDF) 05. 12. 2021. g. Pristupljeno 22. 01. 2020. 
  4. ^ V. Browne C. Lewis, Dead Men Reproducing: Responding to the Existence of Afterdeath Children, George Mason Law Review, Vol. 16:2, 2009, str. 147.
  5. ^ a b v g Vidić, Jelena (2011). „Posthumna oplodnja i njena naslednopravna dejstva” (PDF). Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu. XLV br. 3, II: 562. Arhivirano iz originala (PDF) 05. 12. 2021. g. Pristupljeno 22. 01. 2020. 
  6. ^ a b v Vidić, Jelena (2011). „Posthumna oplodnja i njena naslednopravna dejstva” (PDF). Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu. XLV br. 3, II: 564—565. Arhivirano iz originala (PDF) 05. 12. 2021. g. Pristupljeno 22. 01. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]