Pretprazničko veče

Pretprazničko veče je lirska pesma Alekse Šantića koja je nastala 1910. godine. Pesma je ispevana u elegičnom tonu. Osnovna radnja pesme se odvija veče uoči praznika. Pretprazničko veče je pesma neobične dužine, razvijene fabule i složenih slika.

Aleksa Šantić je ovu pesmu pisao u već odmaklim godinama kad su mnogi članovi njegove porodice preminuli, a on je, sticajem okolnosti, ostao neoženjen. Živeo je sam u porodičnoj kući, pa je u svojim pesmama koje nazivamo elegijama izražavao tugu za svojom voljenom nestalom patrijarhalnom porodicom. Ta osećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pesmi Pretprazničko veče.

Psihičko stanje pisca je određeno prazninom i tugom usled nedostajanja dragih i bliskih osoba pred praznik. Vreme praznika je ono vreme kada su svi bliski na okupu, a veče pred praznik, u ovoj pesmi, pesnik doživljava kroz svoje osećanje usamljenosti zbog toga što su svi njemu bliski ljudi preminuli.

Glavni motivi pesme su:

• motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,
• motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz detinjstva
• motiv stvaralaštva kao nadoknade i utehe.

Pesma

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.

Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Kô drug i sabrat, kao duša neka

Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka

Pomrlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila kô vrt jedan,

Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće,

Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk i dim se koluta;

Njegova misô nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže

Kô simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"

- Usklikne otac - "On je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo -

Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto.

Sučući brke, stari susjed vješto

Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi

Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno počô, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba... moje srce tavno...

I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožićnje doba;

Al' gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni

Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,

Kô studen travku uvrh krša gola -

Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,

Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same

Sve knjige stare, snovi čežnje duge -

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, kô sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, Kô da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...

I slušaj! Redom zapjevaše one!...

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju

Što svoje duše na zvjezdama griju -

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zari...

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem...

O autoru

Aleksa Šantić je bio srpski i bosanskohercegovački pesnik i akademik. Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, a preminuo 2. februara 1924. godine u rodnom gradu. Smatra se jednim od najboljih i najvećih pesnika krajem 19. i početkom 20. veka. Njegova dela sačinjena su sa ljubavlju, čežnjom ali i iskrenim patriotizmom. Jakom ljubavnom i društvenom poezijom ostavio je trag u srpskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.