Prinčevi u kuli

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Edvard V Jork i Ričard od Jorka.
Edvard V Jork i Ričard od Jorka.

Prinčevi u kuli (engl. Princes in the Tower) bili su Edvard V Jork i Ričard od Jorka. Oni su bili sinovi Edvarda IV Jorka i Elizabete Vudlin. U trenutku smrti njihova oca živeli su u London taueru. Edvard je tada imao 12 godina, a Ričard 9 godina. Nakon smrti njihova oca, njihov stric Ričard III Jork ih je doveo u London tauer. Tvrdio je da je to radi njihove zaštite. Ukoliko bi se prinčevima nešto dogodilo, njihov stric Ričard bi postao kralj. Neko vreme nakon što su prinčevi došli u tauer, nestali su i nikad više nisu viđeni. Nakon njihova nestanka, Ričard je postao kralj. Mnogi danas misle da je Ričard naredio njihovo smaknuće jer bi u slučaju njihove smrti on postao kralj[1][2].

I danas je velika misterija njihov nestanak. Nejasno je šta im se desilo nakon njihova nestanka. Generalno se pretpostavlja da su ubijeni. Ubistvo se najverovatnije desilo 1483. U to doba ljudi su pretpostavljali da je samo jedan princ ubijen. Godine 1487. je Lamber Simnel tvrdio da je princ Ričard. Od 1490. do njegovog hapšenja 1497. godine, tvrdio je da je Ričard.

Godine 1674. neki radnici su, prilikom preuređenja London tauera, iskopali kutiju sa dva mala kostura. Stavili su ih na hrpu otpada dok se neko nije dosetio da bi to mogli biti ostaci dvojice mladih prinčeva. Tadašnji engleski kralj Čarls II zapovedio je da se njihovi ostaci presele u Vestminstersku opatiju i tamo dostojno sahrane gde i danas leže, iako nikada nije sa sigurnošću utvrđeno da su to njihovi posmrtni ostaci[3][4].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Horrox, Rosemary (2004). „Edward IV of England”. Oxford Dictionary of National Biography. Oxford University Press. Pristupljeno 25. 8. 2013. 
  2. ^ The Crowland Chronicle Continuations, 1459–1486, Nicholas Pronay and John Cox (eds.), (Richard III and Yorkist History Trust, Gloucester: 1986). str. 153.
  3. ^ Sir Thomas More, The History of King Richard II, R.S. Sylvester (ed.), (Newhaven: 1976). str. 88.
  4. ^ Steane 2003, str. 65.

Literatura[uredi | uredi izvor]