Pređi na sadržaj

Rusifikacija Belorusije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Rusifikacija Belorusije (belorusk. Rusіfіkacыя Belarusі takođe maskalіzácыя) - to je skup radnji i uslova usmerenih na jačanje ruske nacionalne političke superiornosti među Belorusima prelaskom lica neruske nacionalnosti na ruski jezik i rusku kulturu, praćenom njihovom asimilacijom [1].

Polotsk, najstariji grad u zemlji, 1812, 1912. i 2006. godine. Posledice uništavanja gradskih arhitektonskih spomenika

Rusifikacija je dugogodišnja politika ruskih režima koja datira još od Ruske imperije, zatim je nastavljena pod Sovjetskim Savezom i nastavlja se pod režimom proruskog predsednika Aleksandra Lukašenka [2].

Hronologija[uredi | uredi izvor]

  • 1764. Uputstvo Katarine o rusifikaciji Ukrajine, Smolenska (etnička beloruska teritorija), Baltičkih država i Finske [3]
  • 1772. Posle prve podele Poljske, deo etničkih beloruskih zemalja postao je deo Ruskog carstva [4] · [5]. Katarina 2 potpisala je dekret prema kojem su svi guverneri pripojenih teritorija svoje presude, ukaze i naredbe trebali pisati samo na ruskom jeziku. Počelo je i ropstvo lokalnog stanovništva: oko pola miliona slobodnih Belorusa postalo je vlasništvo (kmetovi) ruskih plemića [6]
  • 1773. Katarina 2 potpisala još jednu naredbu „O formiranju mesnih sudova“, koja je još jednom predviđala obaveznu upotrebu isključivo ruskog jezika
  • 1787. Katarina 2 odredila da se verske knjige mogu štampati u Ruskoj imperiji samo u izdavačkim kućama podređenim Sinodu Ruske pravoslavne crkve. Usled toga je zabranjena i delatnost grko-katoličkih štampara [7]
  • 1794. Kostjuškin ustanak guše trupe Aleksandra Suvorova, on kao nagradu dobija 25.000 beloruskih kmetova [8]
  • 1795. Rusija zvanično negira postojanje beloruske nacije i beloruskog jezika. Počela su masovna hapšenja lokalnih beloruskih političara i njihova zamena ruskim [9]
  • 1825. Nakon dolaska na vlast cara Nikolaja 1, ugušen je Novembarski ustanak 1830-1831 [10]
  • 1831. Formiranje posebnog „Zapadnog komiteta” čiji je zadatak bio „poređenje na celoj zapadnoj teritoriji sa unutrašnjim pokrajinama Velike Rusije”. Ministar unutrašnjih poslova Ruske imperije Petar Valujev priredio je za pomenuti Komitet „Posebni esej o sredstvima rusifikacije Zapadne teritorije“ (rus. Očerk o sredstvaz obruseniя Zapadnogo kraя) [11]
Jedna od beloruskih crkava pre i posle rekonstrukcije
  • 1832. Izvršena je masovna likvidacija grkokatoličkih i bazilijanskih škola koje su favorizovali beloruski jezik i kulturu. Povećana je kontrola Ruske pravoslavne crkve nad obrazovanjem [12] [13].
  • 1840. Nikolaj 1 izdao dekret po kome je bilo zabranjeno da se u zvaničnim dokumentima koriste reči „Belorusija“ (Belorusija) i „Belorusi“ (belarusi). Država je dobila naziv „Severozapadni region“ (rus. Severo-Zapadnый kraй) [14].
  • 1852. Likvidacijom Grkokatoličke crkve počelo je masovno uništavanje beloruske verske književnosti. Da, Josip Semaško je bio lični svedok spaljivanja 1.295 knjiga pronađenih u beloruskim crkvama. U svojim memoarima on sa ponosom izveštava da je u naredne tri godine po njegovom nalogu spaljeno dve hiljade tomova knjiga na beloruskom jeziku [15] [16].
Mihail Muravjov
  • 1864. Mihail Muravjov-Vilenski (1796-1866), poznat po zlostavljanju beloruskog stanovništva, postao je general-gubernator „Severozapadne teritorije“ [17]. Posebnu pažnju posvetio je obrazovanju, pročula se deviza Muravjova: „Što nije završio ruski bajonet, završiće ruska škola i crkva“ [18] [19] [20]
  • 1900. Ministarstvo prosvete Ruske imperije postavilo je za sve škole u ​​zemlji sledeći zadatak: „da deca različitih nacionalnosti dobiju čisto rusku orijentaciju i pripreme se za potpuno spajanje sa ruskom nacijom“ [21]
  • 1914. Beloruski narod se nije pominjao u rezolucijama Prvog ruskog kongresa narodne prosvete u kojima je naveden veliki broj naroda Ruske imperije čijoj deci je ponuđeno obrazovanje na nacionalnim jezicima. Uopšte, za čitav period njegove vladavine u Belorusiji, ruske vlasti nisu dozvolile otvaranje ni jedne beloruske škole [22]
  • 1929: Kraj politike „belorizacije“, početak masovnih političkih represija [23] [24]
  • 1930. U SSSR-u, pod maskom „borbe protiv religije“, počinje masovno uništavanje jedinstvenih arhitektonskih spomenika. Po naređenju sovjetskih vlasti uništeni su drevni manastiri Vitebsk, Orša i Polock [25] [26] [27]
  • 1937. Po naređenju sovjetskih vlasti, svi predstavnici tadašnje beloruske inteligencije su streljani i njihovi ostaci sahranjeni na teritoriji trakta Kurapati [28]
  • 1942. Janka Kupalu, klasika beloruske književnosti, ubile su sovjetske specijalne službe dok je bio u Moskvi
  • 1948. Olesja Furs, aktivistkinja narodnooslobodilačkog pokreta, osuđena je na 25 godina zatvora zbog isticanja beloruskog grba „Pagonija“ [29]
Jedan od jedinstvenih beloruskih zamkova još uvek su uništile sovjetske vlasti
  • 1960. Posle Drugog svetskog rata nastavljeno je uništavanje arhitektonskih spomenika pod maskom generalnih planova za obnovu i rekonstrukciju gradova. Najveće gubitke u pogledu arhitektonskog nasleđa Belorusi su pretrpeli 1960-ih i 1970-ih [30]
  • 1995. Nakon dolaska Aleksandra Lukašenka na vlast državni simboli Belorusije – belo-crveno-bela zastava i istorijski grb Pagonije zamenjeni su modifikovanim sovjetskim simbolima, a zamenjena je i nacionalna himna. Pored toga, ruski jezik je dobio status drugog državnog jezika (ruski jezik se koristi u svim obrazovnim ustanovama i u masovnim medijima), prema Unesku, beloruskom jeziku preti nestanak [31]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mіkulіč T. Mova і эtnіčnaя samasvяdomascь. — Šablon:Mensk (Mіnsk): Navuka і tэhnіka, 1996. — 159 s.
  • Samusіk, A. F. Rusіfіkacыя sіstэmы asvetы na belaruskіh zemlяh u apošnяй trэcі XVIII — drugoй palove HІH st. // Gіstarыčnы alьmanah. T. 14. Grodna-Belastok, 2008. S. 48-93.
  • Stankevіč Я. Zь gіstorыі rusыfіkacыі Vяlіkalіtvы. — Nью-Ёrk: Krыvіckae (Vяlіkalіtoўskae) Navukovae Tavarыstva Prancіša Skarыnы, 1967. — 44 s.
  • Kalita I. V. Sovremennaя Belarusь: яzыki i nacionalьnaя identičnostь. — Ústí nad Labem, 2010. — 300 s. ISBN 978-80-7414-324-3. [2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lыč L. Rusіfіkacыя // Šablon:Lіtaratura/Belarusь: эncыklяpэdыčnы davednіk, 1995 S. 630.
  2. ^ Daškevіč Z. «Belarusь paўstala, і cяper belarusы samі pad akupacыяй», Novы čas, 25 lюtaga 2022 g.
  3. ^ Sobstvennoručnoe nastavlenie Ekaterinы II knяzю Vяzemskomu pri vstuplenii im v dolžnostь general-prokurora (1764 goda)
  4. ^ Šablon:Lіtaratura/Kraіna Belarusь. Vяlіkae Knяstva Lіtoўskae (2012) S. 330.
  5. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstarыčnы šlяh belaruskaй nacыі і dzяržavы S. 39.
  6. ^ Dakumentы і matэrыяlы pa gіstorыі Belarusі. T. 2. — Mensk, 1940.
  7. ^ Fіlatava A. Nacыяnalьnae pыtanne і palіtыka carskaga ўradu ў Belarusі (kanec XVIII — peršaя palova HIH st.) // Belaruskі Gіstarыčnы Aglяd. T. 7, Sš. 1, 2000.
  8. ^ Šved V. Эvalюcыя raseйskaй uradavaй palіtыkі adnosna zemlяў Belarusі (1772—1863 g.) // Gіstarыčnы Alьmanah. Tom 7, 2002.
  9. ^ Krыžanoўskі M. Žыvaя krыnіca tы, rodnaя mova // Narodnaя Volя. № 65—66, 1 traўnя 2008 g.
  10. ^ Miller A. I. Planы vlasteй po usileniю russkogo assimilяtorskogo potenciala v Zapadnom krae // «Ukrainskiй vopros» v politike vlasteй i russkom obщestvennom mnenii (vtoraя polovina XIH veka). — SPb: Aleteйя, 2000.
  11. ^ Arloў U. Яk belarusы zmagalіsя supracь raseйskaga panavannя? // Šablon:Lіtaratura/100 pыtanьnяў і adkazaў z gіstorыі Belarusі S. 51—52.
  12. ^ Arloў U. Dzesяcь vяkoў belaruskaй gіstorыі (862―1918): Padzeі. Datы. Іlюstracыі. / U. Arloў, G. Saganovіč. ― Vіlьnя: «Naša Budučыnя», 1999.
  13. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstorыя Belarusі (u kantэksьce susьvetnыh cыvіlіzacыяў) S. 237.
  14. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstorыя Belarusі (u kantэksьce susьvetnыh cыvіlіzacыяў) S. 228.
  15. ^ Kalubovіč A. Mova ў gіstorыі belaruskaga pіsьmenstva. Klыўlэnd, 1978. [1]
  16. ^ Šablon:Lіtaratura/Dzesяcь vяkoў belaruskaй gіstorыі (1997)
  17. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstorыя Belarusі (u kantэksьce susьvetnыh cыvіlіzacыяў) S. 257.
  18. ^ U menskіm pravaslaўnыm hrame malіlіsя za Muraўёva-vešalьnіka — uperšыnю za sto gadoў, Radыё Svaboda, 23 lіstapada 2016 g.
  19. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstarыяgrafія gіstorыі Belarusі S. 133.
  20. ^ Šablon:Lіtaratura/Gіstorыя Belarusі (u kantэksьce susьvetnыh cыvіlіzacыяў) S. 291.
  21. ^ Šablon:Lіtaratura/Kraіna Belarusь. Vяlіkae Knяstva Lіtoўskae (2012) S. 327.
  22. ^ Šablon:Lіtaratura/Rusіfіkacыя: carskaя, saveckaя, prэzыdэnckaя (2010) S. 19.
  23. ^ Katlяrčuk A. Pradmova da «lіtoўskaga» numaru // Arche № 9, 2009.
  24. ^ Šablon:Lіtaratura/Davednіk Marakova
  25. ^ Pacюpa Ю. Zanяdbanaя staronka pravapіsu: prapanovы pіsanьnя prыnazoўnіka u/ў perad slovamі, što pačыnaюcca z galosnaй // Arche. № 6 (29), 2003.
  26. ^ Bekus N. Tэrapія alьtэrnatыvaй, abo Belarusь, uяўlenaя іnakš // Arche. № 2 (31), 2004.
  27. ^ Klіmčuk F. Staradaўnяя pіsьmennascь і paleskія gavorkі // Belaruskaя lіngvіstыka. Vыp. 50., 2001. S. 19—24.
  28. ^ Nelьga zabі(ы)cь
  29. ^ Pamerla belaruskaя patrыёtka Alesя Furs. U maladoscі яna atrыmala 25 gadoў lagera za "Pagonю"281
  30. ^ Kasperovič L. Mestnыe babuški plakali: "Ostavьte nam cerkovь". Derevяnnыe hramы Belarusi, kotorыe nužno uvidetь, TUT.BY, 12 sakavіka 2018 g.
  31. ^ Šablon:Lіtaratura/Dzevяnosta pяtы (2015) S. 10.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Русификација_Белорусије&oldid=27704788”