Strah od smrti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slika "Smrt Sokratova", naslikana od strane Žak-Luj Davida, 1777. godine.

Praktična filozofija izučava pitanje ljudske prakse i obuhvata pre svega područja etike, filozofije prava, političke filozofije. Praktična filozofija izvorno postavlja pitanje o karakteru i smislu svrsishodnog praktičnog i političkog delanja, a time i pitanje razgraničenja spram teoretskog mišljenja. Praktična filozofija se ujedno razgraničava od teoretske filozofije i određuje posebnost svog teoretskog statusa.[1][2][3]

Pitanje kojim se filozofi često bave jeste odnos prema smrti. Smrt je jedna od retkih stvari za koje ljudi mogu biti sigurni da će im se dogoditi. Neki ljudi su svesni činjenice da smrt postoji, ali ne vide sopstvenu smrt. O tome govori i Tolstoj u svom delu Rat i mir. Međutim, ljudi su često svesni smrti, kupuju grobna mesta, pišu testamente... U filozofiji, često se postavlja pitanje da li se smrti treba plašiti i zašto. Smrt je, dakle, fenomen prema kojem ljudi imaju i kognitivni odnos (veruju ili ne u njenu neminovnost), ali i emocionalni odnos (plaše se, raduju joj se, itd.).[4]

Filozofija se, u kulturnoj i civilizacijskoj tradiciji, od najranijih dana bavila problemom odnosa smrtnih ljudskih bića prema sopstvenoj smrtnosti i prema događaju sopstvene smrti. Sokrat je, saopštava Platon, mislio da filozofija jeste vid pripreme za smrt; dobar filozof je onaj ko svoju smrt dočeka dobro pripremljen. Šta god to tačno značilo, jedna komponenta adekvatnog dočekivanja smrti trebalo bi da bude i adekvatna emocionalna reakcija.[4]

Filozofi se bave pitanjem kakav odnos prema smrti treba smatrati racionalnim i još konkretnije da li je strah od smrti adekvatna reakcija na činjenicu da će osoba umreti. Drugim rečima, da li je racionalno plašiti se smrti. Umiranje može biti izrazito bolno i neprijatno, kako fizički tako i emocionalno. Kada neko okončava svoj život u dugotrajnom bolnom umiranju od fizičkih povreda, utoliko se može reći da je takvo umiranje nešto loše. Bolno umiranje jeste nešto čega se treba plašiti, jer je izrazito loše za onoga ko to doživljava.[4]

Međutim, i ovo je poenta distinkcije koju filozofi povlače da bi izbegli nesporazum, bolno umiranje nije nešto čega se treba plašiti zbog toga što se radi o procesu koji rezultira smrću, već zbog toga što je sâm proces bolan, a time i loš za onoga ko ga doživljava. Shodno tome, može se reći da kada je umiranje bezbolno, kao na primer kada se dogodi u sasvim besvesnom stanju ili u dubokom snu, onda nema ničega čega se treba plašiti.[4]

Argument protiv straha[uredi | uredi izvor]

Argument protiv straha od smrti se zasniva na ideji da čovek ne treba da se plaši onoga što nije loše za njega, i na tvrdnji da smrt nije loša za onoga ko umire. Argument glasi:[5]

  • (PS1) Svaka osoba koja umre prestaje da bude svesna.
  • (PS2) Ako osoba koja umre prestaje da bude svesna, onda smrt nije loša za tu osobu
  • (PS3) Dakle, smrt nije loša za osobu koja umre.
  • (PS4) Ako smrt nije loša za osobu koja umre, onda se ne treba plašiti smrti.
  • (PS5) Dakle, ne treba se plašiti smrti.

Hedonizam[uredi | uredi izvor]

Premisa PS2 tvrdi kako u slučaju da svesnost prestaje sa smrću, može se reći da smrt nije loša za onoga ko je umro. Odbrana premise PS2 se najlakše može zasnovati na tezi da je doživljavanje zadovoljstava jedina stvar koja je dobra za čoveka, a da je doživljavanje bolova, kako fizičkih, tako i emocionalnih, jedina stvar koja je loša za čoveka.

Postoje razne stvari koje su dobre ili loše, a da su različite od iskustava zadovoljstva ili bola: pobeda na svetskom prvenstvu u košarci; proslava uspeha sa najboljim prijateljima; neuzvraćena ljubav; loša ocena na ispitu. Ali u svim ovim slučajevima može se reći da se ocena o tome da li se radi o nečemu dobrom ili lošom može svesti na prisustvo iskustava zadovoljstva ili bola. U svakom od ovih slučajeva može se identifikovati zadovoljstvo ili bolovi koji konkretan događaj čine dobrim ili lošim. Neuzvraćena ljubav je loša zbog emocionalne patnje i bola kroz koje osoba prolazi, a proslava sa najboljim prijateljima je dobra zbog osećanja zadovoljstva koje proizvodi bliski kontakt sa dragim ljudima.

Filozofi doduše moraju biti oprezni sa načinom na koji će izraziti uvid o fundamentalnoj važnosti osećanja zadovoljstva i bola za vrednosnu ocenu pojedinačnih doživljaja. Na primer, mogu pokušati sa ovakvom formulacijom:

(H) Neka stvar je loša za određenu osobu ako i samo ako je bolna.

„Stvar“ ovde treba shvatiti na što je mogućie širi način: može uključivati predmete, doživljaje, događaje, itd. Teza H je, nažalost, neupotrebljiva kao formulacija hedonističkog uvida. Postoje dva problema sa ovom tezom. Kao prvo, prisustvo bola nije nužno za to da nešto bude loše.

Postoje razne stvari koje nisu bolne a koje mogu biti loše: na primer, ne mora biti bolno da osoba provede celu noć pre ispita igrajući onlajn igru, ali je svejedno loše za nju. Takođe, prisustvo bola nije ni dovoljno za to da nešto bude loše. Poseta zubaru prilikom koje osoba doživi neka neprijatna i bolna iskustva nije loša za osobu.

Zašto je igranje igre loše iako nije bolno a poseta zubaru dobra iako je bolna? Odgovor je da ovi događaju su dobri ili loši shodno tome kakav bilans sadašnjih i budućih zadovoljstava i bolova ispostavljaju. Ako osoba provede celu noć igrajući onlajn igru, na ispitu će biti neispavana i umorna, njen mozak neće funkcionisati na dovoljno dobar način da ostvari uspeh kakvom se nada i to će dovesti do značajno bolnih emocija kada se bude kajala zbog propuštene prilike i zbog daljih posledica koje će to imati na njen život (ponovljena godina, razočaranje u sebe, itd.).

Slično tome, poseta zubaru je bolna, ali nije loša jer vodi rešavanju problema koji bi osobu, kroz nekoliko meseci, doveo u situaciju da doživi značajno gore bolove od onih na koje je sad pristala. Modifikovana formulacija teze hedonizma jeste:

(H*) Neka stvar je loša za određenu osobu ako i samo ako za posledicu ima više bola nego što bi ta osoba inače doživela.

Ova formulacija može da zadrži poentu inicijalne ideje hedonizma kao način da se objasni evaluiranje stvari kao dobrih ili loših, a da istovremeno objasni slučajeve stvari koje su samo naizgled dobre ili loše zbog osećanja zadovoljstva i bola koje neposredno proizvode.[4]

Modifikovani argument na osnovu hedonizma[uredi | uredi izvor]

Premisa PS2 sada može braniti formulisanje argumenta koji je podržava:

  • (AH1) Ako osoba koja umre prestaje da bude svesna kada umre, onda smrt ne proizvodi više bola od onoga što bi ta osoba inače doživela.
  • (AH2) Neka stvar je loša za određenu osobu ako i samo ako za posledicu ima više bola nego što bi ta osoba inače doživela.
  • (PS2) Ako osoba koja umre prestaje da bude svesna, onda smrt nije loša za tu osobu.

Prvoj premisi nije potrebna posebna odbrana. Činjenica je da je bol nešto što se može doživeti samo u svesnom stanju, pa je nesumnjivo da, u slučaju da smrt donosi prestanak svesnosti, po nastupanju smrti neće biti nikakvih bolnih stanja. Samim tim, smrt ne može da rezultira sa više bola od onoga što bi data osoba doživela da nije umrla. Druga premisa je ranije navedena hedonistička teza H*. Argument pada ili prolazi u zavisnosti od toga šta može da se kaže u odbranu ove teze. Međutim, postoje prigovori i tezi H*.

Prigovori[uredi | uredi izvor]

Prvo, H* se može dovesti u pitanje pozivanjem na kongenitalnu analgeziju kao protivprimer. Kongenitalna analgezija je genetski uslovljeno stanje u kojem osoba nema sposobnost da oseća bol. Za takvu osobu bi bilo veoma loše ako bi spustila dlan na usijanu ringlu (oštećenja kože i drugih tkiva bi bila znatna), iako ne bi osećala više bola nego da nije to učinila.

Izgleda da kongenitalna analgezija pokazuje da veći bol nije nužan za to da se neka stvar proglasi lošom za određenu osobu. H* kao da implicira da za osobe sa kongenitalnom analgezijom ništa ne može biti loše.

Međutim, ovo nije implikacija teze H*. Razlog za to jeste da se o bolu kao onome što figurira u vrednosnom ocenjivanju stvari, govori i o fizičkom bolu, ali i o emocionalnom bolu. Osoba koja ne oseća fizičku senzaciju bola ipak je sasvim sposobna da bude emocionalno pogođena povredom ruke. Takav događaj je može emocionalno povrediti i čak proizvesti trajne posledice, ne najmanje u vidu straha od mogućnosti da se u budućnosti dogode drugi slični događaji bez prisustva bola kao upozorenja.

Drugi prigovor koji se može izneti protiv H* nastaje ukazivanjem na činjenicu da nešto može biti određenoj osobi sasvim prijatno a da je i dalje loše. Na primer, može se zamisliti osoba koja doživljava vrhunsko zadovoljstvo kada krišom posmatra ljude koji se presvlače u svlačionicama na javnim bazenima. Ako bi neko takav krišom probušio rupu u zidu svlačionice i zatim neprimećen sa druge strane zida posmatrao plivače koji se presvlače, doživeo bi ogromno zadovoljstvo. Međutim, ta vrsta samovoljnog narušavanja tuđe privatnosti nešto loše. H* onda ipak kaže nešto pogrešno: trebalo bi da izostanak većeg bola može za posledicu da ima samo nešto dobro. Ovaj prigovor pogrešno interpretira ono što se tvrdi tezom H*. Naime, ova teza nešto govori samo o tome šta je dobro ili loše za neku osobu, ali ne i šta je dobro ili loše u apsolutnom smislu, odnosno nezavisno od toga da li vrednosno procenjuje ta stvar iz perspektive nekog pojedinačnog subjekta. H* je sasvim kompatibilno sa tvrdnjom da je narušavanje privatnosti posetilaca bazena samo po sebi pogrešno; sve što ova teza tvrdi je da taj postupak nije loš za prestupnika jer neće voditi većem bolu.

Treći prigovor se ne suprotstavlja hedonizmu kao takvom, već insistira na tome da je tezi H* potrebna dalja modifikacija. Nije dovoljno, ideja je ovog prigovora, da se definiše ono što je za nekoga loše samo putem većeg bola, već se mora uvesti i zavisnost ovakve evaluacije od manjeg zadovoljstva. Alternativnu formulaciju hedonističke teze:

  • (H**) Neka stvar je loša za određenu osobu ako i samo ako za posledicu ima više bola ili manje zadovoljstva nego što bi ta osoba inače doživela.

H** se može učiniti kao nešto sasvim suprotno od prigovora, kao razložna i čak dobronamerna intervencija na prethodnoj formulaciji teze hedonizma. Uostalom, jasan je smisao u kojem je tok događaja koji vodi manjoj količini zadovoljstva lošija varijanta u odnosu na alternativne tokove događaja. Teza H** veoma opasna teza za nekoga ko brani Argument na osnovu hedonizma. Razlog za to je u činjenici da smrt sasvim sigurno lišava osobu koja umire makar nekih zadovoljstava koja bi doživela da ih smrt nije predupredila. Ako je tako, H** implicira da je smrt loša za ljude.

Ipak, H** se može odbaciti. Činjenica da jedan od dva alternativna toka događaja donosi više zadovoljstva ne znači nužno da je nepovoljniji tok događaja samim tim loš za osobu koja je subjekat tih događaja. Na primer, mogu se uporediti dva alternativna scenarija, jedan u kojem na ispitu osoba dobija 10 kao završnu ocenu i drugi u kojem na ispitu dobija 9. Prvi scenario je nesumnjivo onaj u kojem će doživeti veće zadovoljstvo, ali to ne znači da je alternativni scenario loš za tu osobu.

H** se pokazuje kao neprihvatljiva verzija hedonističkog uvida. To se može učiniti još jasnijim ako formuliše argument protiv H**. Ukoliko je ta osoba dobila 9:

Argument ispita:[uredi | uredi izvor]

  • (AI1) Doživela bi veće zadovoljstvo da je dobila 10 na ispitu.
  • (AI2) Ako bi doživela veće zadovoljstvo da je dobila 10 na ispitu, onda: ako je H** istinito, činjenica da je dobila 9 na ispitu je loša za nju.
  • (AI3) Činjenica da je dobila 9 na ispitu nije loša za nju.
  • (AI4) Dakle, H** nije istinito.[4]

Svest posle smrti[uredi | uredi izvor]

Prva premisa Argumenta protiv straha od smrti tvrdi da svaka osoba koja umre prestaje da bude svesna. Nekima će ova tvrdnja izgledati očigledno istinita i neproblematična. Smrt podrazumeva prestanak rada mozga, a sa prestankom moždanih aktivnosti prestaju i svesna stanja. Ali sigurno ima onih koji očekuju da će po okončanju rada telesnih organa i funkcija ipak nekako nastaviti sa svojim svesnim životom u nekom drugom obliku ili vidu. Na kraju krajeva, možda ima i onih koji se najradije uzdržavaju od suda o ovim stvarima, smatrajući da ne možemo biti sigurni u ostvarivanje niti jednog od dva pomenuta scenarija.

Kako bi se primakli konsenzusu o ovom pitanju, filozofi su ponudili argument koji ima za cilj da pokaže da zaista prestaje svesnost onda kada nastupi smrt. Potrebna je jedna proizvoljna ljudska individua, subjekt S. Za svako ljudsko biće, pa i za S-a važi da tačno tamo gde se on, S, nalazi, nalazi se i jedna životinja, tj. Jedan životnjski organizam—jedan sisar, primat koji je sposoban da hoda uspravno na dve noge. S obzirom na ovo, postoji i argument:

Argument protiv posmrtne svesti:

  • (PPS1) Ako Životinja prestaje da bude svesna kada S umre i S je Životinja, onda S prestaje da bude svestan kada umre.
  • (PPS2) Životinja prestaje da bude svesna kada S umre.
  • (PPS3) S je Životinja.
  • (PPS4) Dakle, S prestaje da bude svestan kada umre.

Prva premisa ovog argumenta se lako brani. Ovom premisom se još uvek ne tvrdi da je S identičan sa Životinjom, niti da Životinja prestaje da biva svesna po svojoj smrti. Jedino što se tvrdi je sledeće: ukoliko su ove dve stvari istinite, onda će S prestati da bude svestan kad umre. Ako se pretpostavi da između S i Životinje postoji relacija identiteta, onda su oni u relaciji u kakvoj stoje Džordž Orvel i Artur Bler (Artur Bler je pravo ime pisca Džordža Orvela). Tačnije, može se reći da su „S“ i „Životinja“ samo dva načina koji se mogu upotrebiti kada se govori o jednoj te istoj stvari. I onda, ako je to tako, sve što važi za Životinju moraće da važi i za S (i obrnuto).

Dakle, ako se ispostavi da Životinja prestaje da ima svesna stanja kada umre, i ako se ispostavi da su S i Životinja identični, važiće i za S da prestaje da ima svesna stanja kada umre. Druga premisa tvrdi da živi, telesni organizmi prestaju da budu svesni onda kada nastupi smrt osobe kojoj taj organizam „pripada“. Ideja ove premise je sledeća. Kako god neko mislio da je moguće da se život i svesna stanja nastave na nekom „drugom svetu“, svakako će prihvatiti da fizički, telesni organizam sa kojim osoba koincidira tokom života više neće imati svesna stanja.

Fizički, telesni organizam će biti sahranjen da istrune ili će biti spaljen, ali sasvim sigurno neće imati svesna stanja. Neko ko misli da će imati svesna stanja posle smrti, kao i da je to nešto što očekuje svaku osobu, može spokojno da prihvati PPS2.[4]

Višak subjekata mišljenja[uredi | uredi izvor]

Glavni posao u vezi sa Argumentom protiv posmrtne svesti tek predstoji i treba odbraniti treću premisu, odnosno dokazati da su S i Životinja identični. Jedan kratki i jednostavni argument u prilog toj tvrdnji; potrebno je zamisliti da S sedi u svojoj fotelji i razmišlja:

Argument viška subjekata mišljenja:

  • (VS1) Životinja sedi u S-ovoj fotelji i razmišlja.
  • (VS2) S je jedini subjekat koji sedi u S-ovoj fotelji i razmišlja.
  • (PPS3) S je Životinja.

Premisa VS1 je krajnje uverljiva. Svo razmišljanje koje se odvija u S-ovoj fotelji dešava se posredstvom S-ovog mozga. Ali S-ov mozak, kao i njegova glava, delovi su Životinje. Dakle, slobodno se može reći da Životinja sada razmišlja.

Ovde bi otpor mogao da pruži neko ko smatra da fizički, telesni delovi i komponente jedne osobe nisu odgovorni za njeno razmišljanje, za njen mentalni život. S je onaj ko misli, Životinja je samo „alat“ posredstvom kojeg S-ov mentalni život biva realizovan i sproveden u fizičkoj stvarnosti. Međutim, ovakva tvrdnja bi zahtevala da neosnovano izdvojimo čoveka iz prirodnog sveta. Druge životinje su sposobne za neke vidove mišljenja i rasuđivanja, svakako ne za sve ono za šta je čovek sposoban, ali dovoljno da prepoznamo da se radi o istoj vrsti sposobnosti koja je kod čoveka značajno razvijenija.

Premisa VS2 tvrdi da je S jedini subjekat koji je u S-ovoj fotelji i koji razmišlja. U ovu premisu je teško posumnjati jer u fotelji se nalazi tačno jedan organizam sa tačno jednim mozgom koji je, od trenutka do trenutka, u tačno određenim pojedinačnim neurološkim i psihološkim stanjima. Jednostavno nema ničega drugog u fotelji što bi moglo da bude subjekat mišljenja, osim onoga što je u fotelji i trenutno razmišlja pomoću tog mozga; tačnije, jedino je osoba koja sedi u fotelji ta koja razmišlja. A ta osoba je S. Premise VS1i VS2 zajedno impliciraju PPS3, poslednju premisu Argumenta protiv posmrtne svesti. Posle smrti, osoba koja je umrla prestaje da bude svesna.[4]

Strah i racionalnost emocija[uredi | uredi izvor]

Poslednja premisa Argumenta protiv straha od smrti, PS4, tvrdnja je da se smrti ne treba plaštiti ukoliko smrt nije loša za osobu koja će umreti. Filozofi pored dokazivanja da se smrt nije loša za osobu koja umire, treba da dokažu i da se ne treba plašiti smrti. Tvrdnja da se smrti ne treba plašiti je normativna tvrdnja. Normativne tvrdnje izražavaju sudove o tome da li je dostignut neki standard spram kojeg se osoba ili postupak (ili nešto treće) ocenjuje. Kada se kaže da neko ne treba da postupa na određeni način, time se efektivno izražava sud da je postupak manjkav utoliko što nije u skladu sa normama ili standardima dobrog postupanja. Slično tome, kada se kaže da ne treba da se ljudi plaše smrti, time se izražava sud da je činjenica da ljudi poseduju određenu emociju (strah od smrti) znak toga da postoji neka norma koju ne ispunjavaju. U ovom slučaju, može se reći da se radi o normi racionalnosti: kada se kaže da neku emociju ne treba čovek da poseduje, onda se želi reći da je, na neki način, iracionalno to što ima datu emociju.

Tvrdnja da javljanje određenih emocija može biti iracionalno ne treba da se shvati kao da podrazumeva osudu osobe zbog činjenice da ispoljava datu emociju. Ali ne bi trebalo da bude sporno da se može ispoljavanje najrazličitijih emocija smatrati prirodnim, a da istovremeno za neke od njih misliti da su na neki način neprimerene, ili iracionalne.

Ono što ove strahove čini iracionalnim je to što predmeti koji izazivaju strah, loptice pamučne vate ili ljudska kolena, nisu predmeti koji su loši za osobe koje od njih gaje strah. Imajući ovaj kriterijum u vidu, može se reći da je PS4 istinita tvrdnja: u slučaju da smrt nije loša za osobu koja umire, ne bi trebalo da je se plaši, odnosno strah od smrti je iracionalan.

Ovim se ne tvrdi da je strah od smrti neprirodan ili da je neprirodno osećati strah od smrti. Strah kao reakcija na činjenicu smrtnosti može biti sasvim normalan i može biti uobičajen. Ali to i dalje ne znači da je racionalan.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Immanuel Kant, Lectures on Ethics, Cambridge University Press, 2001, p. 41 ("On Universal Practical Philosophy"). Original text: Immanuel Kant, Kant’s Gesammelte Schriften, Band XXVII – Moralphilosophie, 1. Hälfte, 1974, p. 243.
  2. ^ Aristotle, Metaphysics, Book 1.
  3. ^ Albert Schwegler, A History of Philosophy in Epitome, D. Appleton, 1877, p. 312.
  4. ^ a b v g d đ e ž z V, Džejms Erl, (2005). Uvod u filozofiju. Beograd: Dereta. ISBN 86-7346-508-7
  5. ^ B. Rasel, (1980). Problemi filozofije. Beograd: Nolit