Pređi na sadržaj

Suvlasništvo (fudbal)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Suvlasništvo u fudbalu je sistem u kojem dva fudbalska kluba zajednički poseduju ugovor igrača, mada je igrač registrovan samo za igru za jednom klubu. To nije univerzalni sistem, ali se koristi u nekim zemljama, uključujući Argentinu, Čile i Urugvaj. Nekada je to bilo uobičajeno u Italiji, mada je sada ta praksa ukinuta.

Ova vrsta posla razlikuje se od vlasništva treće strane po tome što je u drugom ugovoru igrač u vlasništvu subjekta koji nema veze sa fudbalom, poput kompanije ili agencije za upravljanje.

Italija[uredi | uredi izvor]

Ugovori o suvlasništvu bili su uobičajeni u italijanskom fudbalu pre nego što su zabranjeni na kraju sezone 2014–15.[1] Ova praksa je sankcionisana u članu 102 Pravilnika o unutrašnjim organizacijama Saveza Italije.

Da bi se postavilo suvlasništvo, igrač je morao potpisati najmanje dvogodišnji ugovor u timu. Delovalo je kao redovan transfer, osim što je prodajni klub zadržao navedena prava participacije, tj. prava na 50% vrednosti igrača. Ukoliko sporazum nije raskinut prerano međusobnim dogovorom svih uključenih strana, dva kluba su se morala dogovoriti o tome da li će obnavljati ili raskinuti ugovor na kraju svake sezone. U slučaju da nisu uspeli postići dogovor do krajnjeg roka, problem bi bio rešen slepom aukcijom. Ako su ponude bile jednake, ili ako nijedan od klubova nije podneo, sva prava fudbalera prešla bi u klub u kojem je fudbaler registrovan (tj. klub koji je fudbalera kupio u suvlasništvu, a ne onaj koji je zadržao prava učešća). Kada je igrač bio u suvlasništvu dva tima, još uvek ga je mogao poslati na pozajmicu trećoj strani, pod uslovom da se sve uključene strane dogovore o potezu. Klubu koji poseduje „prava na učešće“ bilo je dozvoljeno da ih prebaci u drugi klub ali i dalje pod uslovom da su se sve ostale učesnice složile.

Primer suvlasništva takve vrste dogovora bio je kada je brazilski napadač Adrijano bio u suvlasništvu Intera i Parme. Parma je dala novac za njega u iznosu od četiri miliona funti u maju 2002. godine pri čemu je Inter zadržao prava učešća. Adrijano je imao odličnu sezonu u Parmi, što je rezultiralo time da je Inter platio 13,5 miliona funti za otkup Parmine polovine novca u januaru 2004. godine.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Soccer-Italy bans co-ownership of players”. Reuters (na jeziku: engleski). 28. 5. 2014. Pristupljeno 16. 8. 2019. 
  2. ^ Marcotti, Gabriele (5. 1. 2009). „End of Inter Milan love story nigh for Adriano”. The Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 16. 8. 2019.